Odgovor države na ovaj najnoviji izazov, zasad, djeluje konfuzno i neodlučno. Sarajevo mora konačno prekinuti ovu vrstu fatalne igre. Vidjeli smo da ne pomažu ni čekanje niti stalni, truhli kompromisi. Vrijeme je za promjenu pristupa, upozorava u razgovoru za list Preporod prof. dr. Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Sarajevo već dugo vjeruje da je njegova uloga u politici čekati pravi trenutak. Čekati da međunarodna zajednica nešto poduzme. Čekati da se neka druga ili treća strana smiri, dodaje, te nastavlja: “Ali, u realnosti nema ‘pravog trenutka’, postoji samo trenutak koji sami kreirate. U politici, pogotovo bosanskohercegovačkoj, čekanje je predaja terena protivniku. Ali, prije nego što nastavim odgovarati, želim upravo na terminu ‘političko Sarajevo’ pojasniti kako se teren predaje protivniku. Kad Milorad Dodik koristi izraz ‘političko Sarajevo’, on rutinski ‘političko’, izraz uobičajen kada govorimo da Brisel, Moskva ili Vašington djeluju, transformira u sredstvo teritorijalne stigmatizacije. Smatram da termin ‘političko Sarajevo’ treba koristiti i ovdje, u Sarajevu, ali u njegovom legitimnom kapacitetu označavanja zvaničnog političkog djelovanja glavnog grada države, suprotstavljajući se tako njegovoj zloupotrebi i vraćajući mu prvobitno značenje.”
Milorad Dodik nije genije
“Sada, da se vratimo na Sarajevo. Ono što je najporaznije u ovoj priči, koju svjedočimo, ne samo posljednja skoro tri mjeseca nego godinama, nije sam Milorad Dodik. On je predvidljiv. Čovjek koji se dvadeset godina sistematski ruga državnim institucijama, negira genocid, prijeti secesijom, putuje u Moskvu pod sankcijama. On nije nikakva misterija. On je simptom. Simptom nevoljkosti domaće politike, ali i međunarodne zajednice da jasno kažu: Dosta! Treba razbiti mit da je Milorad Dodik neki genijalni strateg. On to nije. On je samo osoba koja jednostavno zna ono što Sarajevo uporno odbija prihvatiti.
U ovom sistemu pobjeđuje onaj koji kontrolira dinamiku igre. Zašto bi se zaustavio? Nijedna njegova prijetnja, nijedna njegova blokada, nijedan njegov potez nije naišao na stvarni otpor. Kada je specijalna policija RS-a nedavno spriječila SIPA-u u izvršenju naloga državnog suda, Dodik nije pokazao moć, nego slabost države. U ovom političkom vakuumu koji kreira, on stvara iluziju sigurnosti kroz eskalaciju, ideju da će veća prijetnja koja dolazi od njega proizvesti veću zaštitu za njega. Pa, ako ne pomaže ignoriranje Suda BiH, pomoći će negiranje njegovog postojanja. Ako ne pomogne to, tu je policija RS-a. MUP RS-a, kao institucija, nije samo alatka u Dodikovoj borbi protiv države ili njegova pretorijanska garda. On je historijski uteg. MUP RS-a je već imenovan u presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. kao učesnik u genocidu. Kao dio aparata koji je izvršio zločin. Taj policijski aparat je preživio, nespreman da se integrira, nespreman da se reformira. Sada štiti istog čovjeka koji najotvorenije ruši državni poredak. Takav aparat nije administrativni ostatak rata. On je instrument kontrole prostora i poricanja poretka. I, dok Evropa poziva na pomirenje i regionalnu stabilnost, Dodik oživljava institucionalne, policijske duhove prošlosti, kao da nam historija nije bila dovoljno opomena. Ono što je uradio MUP RS-a nije bio incident. To je bila otvorena oružana pobuna.
Signal da država više nema monopol sile nad svojim teritorijem. Ali još važnije, bio je to test. Odgovor države na ovaj najnoviji izazov, zasad, djeluje konfuzno i neodlučno. Sarajevo mora konačno prekinuti ovu vrstu fatalne igre. Vidjeli smo da ne pomažu ni čekanje niti stalni, truhli kompromisi. Vrijeme je za promjenu pristupa. Ono što političkom Sarajevu nedostaje jest hrabrost da jasno kaže šta želi te odlučnost da to i sprovede. Upravo tu leži najveća slabost Sarajeva. Ono uvijek čeka potez protivnika, umjesto da kreira situacije u kojima će protivnik morati reagirati. Sarajevo nikad nije definiralo jasne političke granice koje će se braniti svim dostupnim sredstvima. Ono se plaši biti optuženo za destabilizaciju, ali zaboravlja da se pasivnošću prepušta teren drugima koji nemaju iste strahove”, stava je prof. dr. Turčalo.
Dehumanizacija Bošnjaka
Sarajevo je godinama, iz nepoznatog razloga, uvjereno kako ima moralnu prednost, smatra on. Vjeruje da mu tu prednost daje to što želi da gradi državu, naglašava. Ili to što je preživjelo najdužu opsadu u modernoj historiji: “To što je počinjen genocid. Nažalost, to je potpuno nebitno. U realpolitici, u svijetu u kojem živimo, u svijetu kakav jeste, moralne prednosti nema. Postoji samo moć. Postoji samo pitanje ko je spreman da je koristi. Ovo političko Sarajevo, koje se naviklo čekati, nije spremno. Ili, možda, vjeruje da će njegovi protivnici odjednom postati razumniji? Ako je to slučaj, onda se radi o opasnoj zabludi.”
Dodikova politika dugoročno teži demontaži bosanskohercegovačke države ili njenom svođenju na praznu ljušturu iz koje entitet RS može faktički djelovati kao nezavisna država, naglašava prof. dr. Turčalo. U ostvarenju tog cilja, on se služi čitavim arsenalom sredstava hibridnog djelovanja, poručuje, te pojašnjava:
“Jedno od najpodmuklijih je dehumanizacija Bošnjaka, kroz propagandu i govor mržnje. Nije to, nažalost, ništa novo. Sve to podsjeća na iste one narative koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu nad Bošnjacima. Kada Dodik o ljudima iz političkog Sarajeva govori kao ‘neljudima’ ili Bošnjacima kao ‘genetskim lažovima’, odjekuju nam izjave Biljane Plavšić koja je Bošnjake nazivala ‘genetski kvarnim’. Svijet je takve riječi čuo i u Ruandi 1994, gdje su Hutu ekstremisti Tutsije zvali ‘žoharima’, ili u nacističkoj Njemačkoj kada su Jevreje proglašavali neljudima. Uvijek, baš uvijek, takva demonizacija završava otvorenim nasiljem. Zato Dodikov govor mržnje ne smijemo tretirati kao puku provokaciju ili predizborni folklor, već kao ozbiljnu prijetnju društvenoj sigurnosti. Ignorisati takve riječi znači normalizirati ih, a normalizacija jezika mržnje je uvod u normalizaciju zločina. Riječi poput ‘neljudi’, ‘ološ’, ‘genetski lažovi’, koje Dodik kontinuirano koristi, nisu puke uvrede.
One grade mentalni okvir u kojem se Bošnjaci, kao najbrojniji narod Bosne i Hercegovine, transformiraju iz sugrađana u egzistencijalnu prijetnju za druge narode. A kada se prikažu kao neprijatelji, kako to Dodik kontinuirano čini, svaki oblik nasilja nad njima postaje legitiman, pa čak i poželjan. Gradnja tog mentalnog okvira prevazilazi retoriku, provodeći dehumanizaciju i unutar obrazovnog sistema entiteta RS, gdje se bošnjačkoj djeci sistemski uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika. Poznati slučaj iz Konjević polja je rezultirao i presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena diskriminacija djece na osnovu jezika i etničke pripadnosti. Presuda nije provedena, pa je praksa institucionalnog poništavanja kulturnog identiteta bošnjačke djece, kao suštinskog čina kulturne dehumanizacije, nastavljena. Njegova izjava da Bošnjaci trebaju ‘napustiti islam i vratiti se pravoslavlju’ kako bi Bosna i Hercegovina postala unitarna, ali isključivo srpska, brutalno je otvorena poruka o tome šta znači prihvatljiva BiH u njegovom viđenju”, istaknuo je.
Crtanje imaginarne karte
Na pitanje – to znači država bez Bošnjaka kao naroda? – odgovara:
“Naravno! U teoriji identiteta, to je ekstremni oblik negacije drugog, u praksi je to ideološka priprema za političko nasilje. Dodik ne staje samo na negiranju identiteta. Njegove izjave o Sarajevu kao ‘muslimanskoj prevari’ i Bosni kao ‘teritoriju koji Srbi nose sa sobom’ dio su šire strategije unutrašnjeg orijentalizma. On od Bošnjaka pravi muslimane, od muslimana islamiste, a od islamista prijetnju Evropi. Tako Dodik geopolitički pakuje Bosnu i Hercegovinu u ‘mali Teheran’ Balkana, prezentirajući sebe Zapadu kao zaštitnika evropske civilizacije od muslimanske opasnosti. Dodik nije običan šovinist. On je inteligentni manipulator koji iskorištava trend globalne islamofobije. On ne koristi termin ‘Bošnjaci’, već sistematski insistira na terminu ‘muslimani’. Time Bošnjake svodi na vjersku grupu, svjesno izazivajući islamofobne asocijacije i podršku globalne desnice. Kada tvrdi da Bošnjaci žele pretvoriti Banja Luku u ‘džamahiriju’, on, zapravo, crta imaginarnu kartu u kojoj Evropa završava tamo gdje počinju džamije.”
Kako odgovoriti na ovako perfidnu, otrovnu retoriku?
“Prije svega, odgovor ne smije biti ishitren, emotivan ili samo defanzivan. Umjesto toga, potreban nam je ofanzivan, ali strateški promišljen odgovor koji demontira njegove laži i razotkriva motive, umjesto da ih se relativizira pojašnjenjima kako je to njegova borba za politički opstanak i sl. Zagovaram jednu široku kontrastrategiju zasnovanu na četiri stuba. Prvi stub je ofanziva u javnom prostoru u kojem se treba jasno i kontinuirano ukazivati da Dodikova politika, ne samo da dehumanizira Bošnjake nego i same Srbe prikazuje kao narod zarobljen u vječnoj paranoji, osuđen da živi iza zidova vlastitih predrasuda. Za Dodika su Srbi narod koji trajno ovisi o neprijatelju, o strahu i o lažnoj sigurnosti etničke čistoće. Drugi stub čini ciljana društvena mobilizacija gdje god je to moguće. Svaki prostor u kojem je moguće graditi alternativni diskurs mora se iskoristiti. Treći stub je vanjskopolitički. Međunarodnim partnerima se više ne smije govoriti jezikom moralne uvrijeđenosti, već jezikom realpolitike. Ugrožavanje sigurnosti, faktor regionalne destabilizacije, izvor ekstremizma i instrument malignog geopolitičkog utjecaj je terminologija koju Zapad razumije, a koja pokazuje da djelovanje i govor mržnje predsjednika entiteta RS nije samo domaći problem već prijetnja evropskom miru. Četvrti stub je najteži i najdugotrajniji za implementirati, jer zahtijeva građenje alternativne političke kulture zasnovane na političkom subjektivitetu građanina. Ta vizija ne mora biti idealna, ali mora biti stvarna, artikulirana i hrabra. Ukratko, odgovor na Dodikovu retoriku mržnje mora biti kombinacija moralnog otpora i realpolitičke pameti”, analizira dekan FPN-a.
Izlazak iz Dejtona
Zanimljivo je i da smatra da je vladajući režim u RS-u, predvođen Dodikom, faktički jednostrano istupio iz ovog Međunarodnog sporazuma:
Ako analiziramo ponašanje vlasti entiteta RS u posljednja skoro tri mjeseca, onda je odgovor da, de facto izlazak iz Dejtonskog sporazuma već se dogodio. Ne zato što je to formalno proglašeno, već zato što su ključne norme koje čine okosnicu postdejtonskog ustavnog poretka jednostrano suspendovane od strane Banje Luke. U realpolitici ne važi ono što piše na papiru, nego ono što se događa na terenu. A ono što se događa jeste sistematsko urušavanje državne moći na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine.
Paradoksalno je da rukovodstvo RS-a svoje iracionalno ponašanje, jer sam uvjeren da će ono dugoročno oslabiti poziciju tog entiteta, zapravo temelji na racionalnoj procjeni da država BiH ne može ili neće silom osigurati primjenu svojih zakona na cijeloj teritoriji i da međunarodna zajednica nije spremna uložiti ozbiljne resurse da ih u tome zaustavi. U takvom kontekstu, ponašanje režima u entitetu RS slijedi logiku da, ako ne postoji vjerodostojna prijetnja silom, onda je kršenje Sporazuma niskorizično, a potencijalna dobit velika. Tu potencijalnu dobit vide u mogućnosti da se trajanjem krize poveća spremnost na razgovore u koje će biti uključeni i oni. Zašto bi Dodik poštovao Dejton, ako ne postoji stvarna cijena za njegovo kršenje? Ako mu dopuštate da iz sedmice u sedmicu gradi paralelne institucije, da ignoriše odluke Ustavnog suda, da zabranjuje djelovanje državnih agencija, da najavljuje vlastitu vojsku, onda mu de facto signalizirate da može nastaviti. On to zna. I zato nastavlja. To je predvidiva posljedica ponašanja kada odgovor nije utemeljen na sili, odnosno nema poretka bez moći koja ga osigurava. Kad ta moć izostane, poredak se urušava. A to se upravo dešava u Bosni i Hercegovini. Ne zato što je to Dodik zamislio krajem februara, nego zato što već godinama testira granice, pomjera crte i vidi da niko ne odgovara kako bi odgovorio ozbiljan akter koji želi očuvati poredak. Ako odgovor ne stigne, onda ćemo imati situaciju u kojoj rukovodstvo entiteta RS zadržava samo ono što im odgovara, a to je pristup budžetskim sredstvima, međunarodni legitimitet kroz BiH pasoš, mehanizme finansiranja. Sve ostalo će razgrađivati. To je klasičan primjer političkog oportunizma koji cvjeta kad autoritet slabi”, poručuje prof. dr. Sead Turčalo.
