REAKCIJA BORAČKIH UDRUŽENJA NA PROPAGANDU IZ RS-a: “Bradina nije simbol zločina, već otpora! Evo šta se tačno desilo 1992. godine…”
Na spomeniku u mjestu Bradina, na kojem se nalazi 88 imena kao Bradinske žrtve rata, njih 65 se nalazi među poginulim vojnicima, pripadnicima druge lake Hercegovačke brigade na centralnom spomen obilježju u Gacku.
Danas kada se obilježava godišnjica oslobođenja Bradine, osjećamo obavezu da se obratimo javnosti povodom iznesenih neistina i narativa koji se, iz godine u godinu, pokušavaju nametnuti.
Nažalost, posljednjih godina se jedan događaj, odavanja počasti žrtvama jedne sulude, velikosrpske politike, poprima huškačko-propagandni narativ, sličan onom iz 92. godine, propagandu koja je nanijela nemjerljivu štetu našem Gradu i domovini Bosni i Hercegovini.
Naime, organizatori obilježavanje godišnjice vojnih operacija u Bradini uporno iznose netačne ili djelimično tačne podatke, podatke da je u Bradini stradalo 88 nenaoružanih civila (ove godine smanjili na 48).
Radi istinitog informisanja javnosti dužni smo iznijeti činjenice koje daju potpuno istinitu sliku na dešavanja u maju 1992. godine u Konjicu i njegovoj okolini, mada najrelevantnije informacije su valjda one sudske, a Haški tribunal u presudi predmet Čelebići je “slučaj Bradina definisao kao legitiman vojni cilj”…
Početkom marta selektivno, a od 20. aprila 1992. godine totalno, dobro naoružane srpske paravojne snage SDS-a u Bradini blokiraju Magistralni put M- 17 i sve lokalne puteve koji prolaze kroz širi reon sela Bradina prema pet podbitovinjskih sela, prekida se i željeznički saobraćaj na relaciji Sarajevo – Ploče, a sve lokomotive i vagoni koji su se tada nalazili na depou Željeznički stanice u Bradini zaplijenjeni su.
Tokom cijelog aprila i do druge polovine maja 1992. godine predstavnici organa vlasti općine Konjic pokušavaju pregovorima odvratiti paravojne snage SDS-a od njihove zlokobne namjere koja je bila dio šireg plana, a sastojala se u formiranju drugog prstena blokade Sarajeva i iscrpljivanja stanovništva na teritorijama u Pazariću, Tarčinu, Igmanu, Hrasnici, Trnovu itd.
Svi pregovori oko deblokade puta M- 17, željezničke komunikacije i predaje oružja završavaju bezuspješno i svi zahtjevi su odbijeni od samozvanih lokalnih vlasti koji su sebe proglasili dijelom srpske Opštine Konjic.
Posljednji bezuspješni pregovori vođeni su 20. maja 1992. godine gdje su jasno upozoreni da ukoliko se ne deblokira putna komunikacija, da će biti upotrijebljena sila.
Vođe pobunjenika su svjesno išli na odugovlačenje s ciljem dobijanja vremena očekujući obećanu pomoć i spajanje sa snagama iz Hadžića i prodor snaga Istočno-hercegovačkog korpusa iz pravca Boraka.
Vojnim dejstvima u vidu borbi ograničene upotrebe resursa 10.05.1992 na Velikoj, te 13.05.1992. na Prehulji, legalne institucije države Republike Bosne i Hercegovine su pokušale pokazati pobunjenicima da se blokade neće tolerisati. Nažalost nakon što pregovori nisu uspjeli.
25.05.1992. godine uslijedila je vojna operacija “KOSA“ od pripadnika TO, MUP-a, HVO-a i HOS-a, s’ ciljem oslobađanja privremeno zauzetih teritorija i deblokadu putne komunikacije koja je uspješno završena 27.05.1992. godine.
Na osnovu relevantnih podataka s tačnim podacima o komandom kadru u Bradini je bio raspoređen “Odred Bradina“ TO Srpske općine Konjic sa dvije dobro naoružane čete i jednim pratećim vodom.
Na spomeniku u mjestu Bradina, na kojem se nalazi 88 imena kao Bradinske žrtve rata, njih 65 se nalazi među poginulim vojnicima, pripadnicima druge lake Hercegovačke brigade na centralnom spomen obilježju u Gacku.
Na istom spomeniku u Bradini se nalazi i sedam imena boraca koji su poginuli u drugim ratnim jedinicama tzv. VRS u periodu od 1992 – 1995. godine i koji nemaju dodirnih tačaka sa navedenim periodom. Dakle nisu bili civili, nego vojnici, a većina od njih uopšte nisu poginuli na Bradini, nego na drugim ratištima u Bosni i Hercegovini nakon 25. maja 1992.g., ginući za suludu ideju Velike Srbije.
Spomen ploča u Bradini može biti, a i jeste spomenik, ali jedne nakaradne politike, a nikako nevino ubijenih civila.
U borbama za oslobađanje Bradine, neprijatelj je imao 28 poginulih osoba, a njih 234 je zarobljeno.
U našim redovima poginula su 2 borca, a nekoliko njih je bilo ranjeno.
Ne poričemo i ne komentarišemo da su se pojedinačni zločini dogodili kao rezultat revanšizma i s’ naše strane. Upravo zato su nadležni organi pravovremeno procesuirali i osudili odgovorne.
Međutim, jasno pravimo razliku između takvih slučajeva i sistemskog zločinačkog poduhvata, kojeg su na tlu Republike Bosne i Hercegovine, uključujući i Konjic, sprovodile tadašnje srpske paravojne, vojne i političke strukture.
Konjic je danas grad svih njegovih građana – Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih.
Grad koji baštini antifašizam, slobodu i suživot. Oni koji ne žele da prihvate tu realnost, već se vraćaju u prošlost i pokušavaju opravdati poraz velikodržavnih projekata, moraju se zapitati: je li mjesto koje su nekada pokušali razoriti – danas pravo mjesto za širenje neistina?
Nek pamćenje traje.
Nek istina svjedoči…”, stoji u poruci “Koordinacije boračkih udruẓ̌enja”.
(Vijesti.ba)
