Ja sam sin onog ” barabe”..
Zadnji dan škole pred zimski raspust. Snijeg pada svom žestinom. Ulicom skoro da i ne prolaze auta. Idemo žurno na autobusku stanicu na kraju grada. Trčimo, da ne bi autobus otišao. Vjetar nanosi snijeg direktno u naša lica neke od nas obarajući.Veliki dio grada je ostao bez struje. Kroz prozore stanova i kuća veselo trepere svijeće. Pomislih: “blago njima, oni sa oduševljenjem posmatraju sniježnu oluju. Iz topline doma ona čak izgleda i simpatično.” Nama nije. Osmi smo razred i očajno pokušavamo domoći se toplog sjedišta u autobusu. Uz velike napore smo stigli. Kada tamo, portir nam reče da je zadnji autobus otišao prije 10 minuta.. “U redu je reče Adi, ukoliko ne dođemo na vrijeme moj otac je kod kuće. Juče je došao iz Njemačke. Doći će po nas.. Samo je bitno da budemo ovdje zajedno nas četvorica.” Ja već nekoliko minuta ne osjećam prste na nogama.Toliko su promrzli da me je bol nemilosrdno tjerala da plačem.
I zaista, nedugo zatim stiže Adijev babo. Dobro je pomislih, u posljednji trenutak.. Vas trojica uđite, reče pokazujući prstom na Adija, Sumedina i Mirzu. Mene je izostavio.. Adi mu reče: “Babo pa i Benjo je s nama?”
-Reko’ sam samo vas trojica i tačka, odbrusi Adijev otac. Samo mi fali da mi u nova kola ulazi dijete seoske barabe. Vidi kakav je?Isprljaće mi auto.Isti njegov babo. Ja ga prošle godine zvao da radi, a on mi, pazi molim te, po selu pričo’ kako sam mu malo platio. Ogovaro’ me pred selom. Ostaje! Nek’ se snalazi! Eto nek’ mu babo dođe sa autom po njega!Haha”.. Zalupiše vrata i krenuše. Nisam imao kuda. Morao sam pješke po mećavi kući sam. Krhki dječačić. Nikad mi u životu teže nije bilo. Em hladnoća. Em strah.. Kao dijete bojao sam se psa i mraka. Nekako sam došao kući. Majka me uplakana dočekala. Spremila mi čaj. Soba ugrijana onako kako ja volim. Nekih sat vremena sam plakao. Što od straha, što od bolova u nožnim prstima. Majka me svila uz sebe i grijala. Zaspao sam u neka doba noći. Sutradan sam dobio temperaturu. Majka me odvela u bolnicu. Ostavili su me 10 dana. “Jača upala pluća, reče doktor, moramo ga ostaviti.”
Godine su prolazile. Svako od mojih drugara je otišao svojim putem. Neko na fakultet. Neko u Njemačku i Austriju. Neko otvorio svoju firmu.
Ja sam završio medicinu. Ostao sam u svom gradu kao ljekar. Jedne noćne smjene dovezoše starijeg zapuštenog čovjeka u teškom stanju. Čovjek koji ga je dovezao reče: “Vidi šta bude, tolike godine radiš u Njemačkoj pod stare dane te ostave tvoji najmiliji. I sinovi i žena. Slučajno ga nađosmo. Bez svijesti. U hladnoj sobi. Ko zna koliko je ležao. Promrzao. Stabilizirali smo ga. Poslije druge infuzije je počeo sa nama komunicirati.. Bože, pomislih pa to je Avdo. Onaj isti koji me ostavio u sniježnoj mećavi. Samog. Bespomoćnog. U meni poče lomiti, ali profesionalni kodeks mi nalaže da svima moram pružiti najbolje što znam. Tako sam i uradio.
Avdo poče pričati: “Da mi je Bog dao hairli dijete ko’ ti, sve bih dao. Blago tvojim roditeljima. Ja sam ko’ panj. Džaba od para, kad’ te niko neće. Ni žena ni djeca. A čiji si doktore?”.
Ja mu tiho šapnu na uho: “Ja sam sin one “barabe”, kojeg si ostavio samog u mraku na snijegu. Onog “barabe” što odškolova ljekara i dva advokata. Onog “barabe” što ga sinovi obilaze svaki dan i donose sve što mu je potrebno. I ono najpotrebnije, NAS. I njemu i majci.”
Avdo se trznu. Samo je pogled sklonio u stranu. Nije više progovorio riječ.
Tretirali smo ga najprofesionalnije moguće. Avdo se oporavio, ali nikad više nije mogao pogledati mi u oči. Shvatio je.. Da nije sve u novcu. U nadmenosti i silništvu. Da sve prođe. Da dođu godine pozne u kojima sve vrijedi više od novca. Da se zaželiš pažnje i tople riječi.. Ali…neki shvate kasno. Neki nikada..
Elvir Peštalić
