DRAGAN BURSAĆ: “Dodikov labuđi pjev je počeo, samo je pitanje hoće li završiti kao groteskna predstava s referendumima, ili…”

Gotovo je. Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo je žalbu Milorada Dodika. Time je i formalno i pravosnažno okončana njegova era na funkciji predsjednika entiteta Republika Srpska. Centralna izborna komisija sada ima obavezu da raspiše prijevremene izbore, a Dodik je – barem na papiru – bez funkcije. No, prava pitanja tek počinju: što dalje, kakvi su scenariji i koliko je realna prijetnja destabilizacije?

Dodikov narativ – referendum kao dimna zavjesa
Gotovo istovremeno s odlukom Suda, Dodik je najavio novi referendum krajem septembra. Jedan u nizu. Prvo pitanje: prihvataju li građani RS-a da visoki predstavnik donosi odluke i priznaju li presudu kojom je on smijenjen. Drugo, još bombastičnije, unutar 90 dana – referendum o otcjepljenju.

Problem je što se ovdje ne radi o pravom Dodikovom planu, nego o staroj matrici – svaki put kad Dodiku izmaknu tlo i funkcije, on poseže za arsenalom prijetnji o secesiji i “muslimanima” kao vječnim (arhi)neprijateljima. To mu je do sada donosilo političke poene, ali sada je pitanje – ima li publike? Jer njegovi aparatčici sve češće gledaju u stranu i čekaju signal kako da se spasu sa tonućeg Dodikovog broda.

Scenario prve ruke: nastavak destabilizacije
Najrealniji kratkoročni scenario jeste da Dodik pokuša da proizvede institucionalnu krizu. Odbijanje priznanja presude, prijetnje referendumom, najave bojkota izbora – to je recept koji već znamo. U tom scenariju RS ulazi u duboku političku blokadu, a Dodik pokušava pokazati da je nezamjenjiv kao pregovarač s međunarodnom zajednicom.

Ali problem za njega je dvostruk:

-institucionalno – pravosnažna presuda znači da CIK mora raspisati izbore, bez obzira na Dodikove tirade;

-politički – njegovi najbliži saveznici sve češće misle na vlastitu budućnost, a ne na vođinu sudbinu.

Druga, ili prva, ili osnovna stvar, to je samo kratkoročna kupovina sreće u nazovi dvovlašću iza kojeg su male šanse da će stati većina u RS-u šta go to danas bilo.

Scenarij druge ruke: mirni odlazak s funkcije, ostanak na čalu partije
Postoji i drugi scenario – da Dodik formalno prihvati kraj mandata, ali zadrži realnu moć kroz SNSD. U tom slučaju, novi (fiktivni) predsjednik RS-a bio bi tek figura, a Dodik bi iz sjenke nastavio da vuče konce, dok traje njegov proces i pokušaji povratka. Ovo je model koji podsjeća na Putinovu zamjenu mjesta s Medvedevim u Rusiji – formalno odstupanje, stvarno vladanje i seljenje moći zajedno sa titularnom, a ne fukcijom.

No, razlika je ovdje očita: Dodik ima presudu, sankcije, međunarodnu izolaciju i unutrašnje podjele. Njegov prostor za manevrisanje je manji nego ikada. Čak i da uspije mora uraditi prvi korak, a to je priznanje odluka suda koje njega javno eliminušu iz poltičkog života na šest godina.

Scenarij treće ruke: kanibalizacija unutar SNSD-a
Najopasniji po Dodika je treći scenario – da ga pojede vlastita stranka. Viškovićeva smjena bila je prvi signal. Ako premijer može pasti preko noći, zašto sjutra ne bi pala i Željka Cvijanović, ili neko drugi od partijskih barona? SNSD je oduvijek bio sekta zasnovana na strahu. A strah sada nestaje.

Ono što ga nije mogla dokrajčiti opozicija, mogla bi njegova politička porodica. I to ne polako – nego naglo, kad shvate da im je vođa postao preveliki teret.

Međunarodni faktor – koliko će Zapad pustiti krizu da traje?
Još jedan ključni element je uloga međunarodne zajednice. Dodik više nema manevarski prostor kakav je imao prije deset ili petnaest godina.

EU i SAD su ga stavili na crne liste.
Njemačka je prva povukla crtu – “ili reforme, ili sankcije”.
Hrvatska i Srbija sada kalkulišu, jer niko ne želi biti vezan uz političkog mrtvaca.
Ako Dodik pokuša destabilizaciju, Zapad bi mogao posegnuti za novim mjerama – finansijskim, političkim, pa i sigurnosnim. I to mijenja dinamiku igre.

Impakt na Hrvatsku
Za Hrvatsku, Dodikov pad je dvostruki signal: s jedne strane slabi se proruski oslonac u BiH, ali s druge strane, svaka destabilizacija RS-a može preliti nesigurnost preko granice. Zagreb će, htio-ne htio, morati balansirati – jer raspad RS-a ili njena blokada znači i krizu cijele BiH.

Osim toga, Dodikova igra na kartu Rusije i otvoreni proruski narativ imaju direktan impakt i na hrvatsku bezbjednost. Dok Moskva gura Dodika kao svoga pijuna, Hrvatska, EU i NATO moraju se pripremiti na scenario destabilizacije.

Uostalom, politički potresi u RS-u nikada ne ostaju zatvoreni unutar entitetskih granica. Oni se prelijevaju u cijelu BiH, a time i u odnose Zagreba, Podgorice, Sarajeva i Beograda. Dodikov labuđi pjev je stoga i hrvatski bezbjednosni problem – jer s njime može doći i cijela kakofonija novih tenzija, pa i prijetnji sukobom.

Impakt na Crnu Goru – litijaši ostaju bez ključnog stuba na zapadu
Za Crnu Goru, Dodikov pad ima posebnu težinu. Jer Dodik nikada nije djelovao samo u granicama RS-a – on je bio ključni stub projekta “srpskog sveta”, zajedno s Vučićem, Mandićem, SPC-om i beogradskim establišmentom.

Njegova otvorena podrška litijaškom pokretu u Crnoj Gori, političko i finansijsko sponzorisanje Demokratskog fronta, Andrije Mandića i drugih prosrpskih partija, kao i stalna koordinacija sa Srpskom pravoslavnom crkvom, jasno su pokazivali da je Banja Luka bila važan centar za destabilizaciju Podgorice i građanske Crne Gore – šta god to bilo danas.

Sada, kad Dodik pada, i litijaši gube najjačeg saveznika s druge strane Drine. To ne znači da će se projekat srpskog sveta zaustaviti, ali znači da je osakaćen. Crna Gora mora razumjeti da slab Dodik znači i slabiji pritisak spolja – ali i mogućnost da Vučić traži nove načine da upumpa ideološke i političke resurse u Podgoricu.

Drugim riječima: pad Dodika može biti šansa da Crna Gora konsoliduje sopstvenu unutrašnju scenu, ojača institucije i pokaže da je njen put ka EU i NATO integracijama ireverzibilan. Ali može biti i izazov – jer Vučić će pokušati nadoknaditi gubitak banjalučkog igrača pojačanom kontrolom kroz Mitropoliju i lokalne partnere u Podgorici.

Zaključak – između labuđeg pjeva i tihe egzekucije
Dodik više nije predsjednik RS-a. To je činjenica. Sve ostalo su scenariji: od novih referenduma i prijetnji, preko pokušaja da vlada iz sjenke, do konačne kanibalizacije unutar SNSD-a.

No, pravilo balkanskih diktatora uvijek važi: ne ruši ih opozicija, ne ruši ih međunarodna zajednica – ruše ih njihovi. Dodika će na kraju pojesti njegovi, jer glad za funkcijama i spašavanjem vlastite kože uvijek bude jača od odanosti vođi.

Zato se može reći: Dodikov labuđi pjev je počeo. Samo je pitanje hoće li završiti kao groteskna predstava s referendumima, ili kao tiha egzekucija od strane njegovih političkih sinova. A za BiH, Crnu Goru i cijelu regiju to znači jedno – period nestabilnosti je neminovan, ali i prostor za novi politički početak je tu.