FOREIGN POLICY PIŠE O NAŠOJ ZEMLJI: “Čović i Dodik su postali jači, gurajući agendu koja je udaljila Bosnu od EU”

Samit Europske unije održan prije više od dva desetljeća u šarmantnom primorskom gradiću u Grčkoj bio bi uglavnom zaboravljen da nije bilo naizgled uvjerljivog obećanja o boljoj budućnosti za Balkan. Na summitu u Solunu 2003. godine, EU je izrazila podršku „europskoj perspektivi Zapadnog Balkana“, koju Bruxelles i regionalni akteri od tada tumače kao početak novog poglavlja u pristupu Balkanu, piše ugledni časopis Foreign Policy.

Summit je postjugoslavenskim državama ponudio navodni plan puta za članstvo u EU. U vrlo birokratskom procesu, zemlje su trebale proći dugotrajan proces usklađivanja svog nacionalnog zakonodavstva s EU u nizu područja – od ljudskih prava do ekonomskih reformi i intelektualnog vlasništva. Uspješne reforme bile bi nagrađene bezviznim putovanjima, statusom kandidata, otvaranjem pregovora i, u konačnici, punopravnim članstvom.

Pa ipak, 22 godine kasnije, jedna od tih zemalja – Bosna i Hercegovina – nije provela potrebne reforme, a početak pristupnih pregovora nije na vidiku. Proces pristupanja Bosne EU prijeti da postane kontraproduktivan. Želja da se udovolji EU omogućila je političarima u Bosni i Hercegovini da izbjegnu odgovornost za poboljšanje svakodnevnog života svojih građana . Što je još gore, svaki birokratski korak predstavljen je kao divovski skok prema članstvu, iako su neki od tih poteza zapravo potkopali bosansku demokraciju.

U ovom trenutku, pauziranje nerealnog procesa pristupanja EU mogao bi biti najbolji način da se političari i građani Bosne i Hercegovine prisile da preuzmu odgovornost za demokratsku budućnost zemlje.

Nakon rata u Bosni i Hercegovini, izgledi za veći mir kroz integraciju u EU bili su obećavajući. Zemlja je prolazila kroz nekoliko paralelnih tranzicija – od rata do mira, od socijalističkog autoritarizma do višestranačke demokracije i od planskog do tržišnog gospodarstva.

Kako je poslijeratna obnova napredovala, počeli su se prepoznavati nedostaci Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. Sporazumom je uspostavljen složen politički sustav temeljen na etničkoj zastupljenosti i pravu veta na više razina vlasti. U osnovi, svaka odluka na državnoj razini podložna je pravu veta i političkom pregovaranju kako bi se postigla minimalna razina dogovora.

Glavni kompromis u Dejtonu bio je da su bosanski srpski separatisti dobili entitet – Republiku Srpsku – i pravo veta na državnom nivou u zamjenu za ostanak u Bosni i Hercegovini. Teritorijalni integritet zemlje je očuvan i potvrđen, ali su separatisti preuzeli ključne poluge vlasti. Politike separatizma nastavile su se drugim sredstvima – slabljenjem institucija na državnom nivou, a jačanjem RS na račun države.

Članstvo u EU dugo je smatrano lijekom za nedostatke Dejtona. Ideja nakon samita u Solunu bila je da će Bosna usvojiti reforme u skladu s pravnom stečevinom EU, ojačati državne institucije i ispuniti kriterije za eventualno članstvo. Pritisak EU trebao je biti katalizator da domaći političari donesu teške odluke i sprovedu reforme, a konačna nagrada bila bi članstvo u EU. S obzirom na mali konsenzus u Bosni o domaćoj i vanjskoj politici nakon rata, pristupanje EU činilo se kao rijetka tačka oko koje postoji saglasnost.

Kako je NATO pružao ključnu sigurnost u poslijeratnoj Bosni, članstvo u EU činilo se logičnim sljedećim korakom ka prosperitetnijoj, evropski orijentisanoj budućnosti. Proces evropskih integracija nudio je brojne prednosti – pristup fondovima EU, mogućnost rada, studiranja i putovanja u EU, te, možda najvažnije, jačanje sigurnosti zemlje. Za malu poslijeratnu državu, usklađivanje s EU izgledalo je kao put ka ekonomskim koristima bez velikih troškova.

Međutim, nejasna mapa puta zavarala je bosanske zvaničnike i javnost da misle kako su puni benefiti članstva bliži nego što jesu. Sada, 22 godine nakon samita u Solunu, Bosna i dalje čeka da EU odredi datum za početak pregovora, dok su pregovori s Ukrajinom i Moldavijom počeli u junu 2024. godine (iako su te zemlje bile daleko iza Bosne u procesu integracija).

Odugovlačenje procesa i nedosljednosti iz Brisela ostaju glavni izvori zabrinutosti, a optimizam iz sredine i kraja 2000-ih sada je nestao. Trenutno nema ozbiljnih reformi niti jasne mape puta ka članstvu.

U stvarnosti, i bosanski zvaničnici i diplomate EU održavaju “pristojnu fikciju” da je članstvo još uvijek moguće. Otvoreno priznavanje suprotnog smanjilo bi preostali utjecaj EU nad Bosnom. Iako je Bosna mala za EU, nasljednice bivše Jugoslavije nekada su nazivane “crnom rupom Evrope”, a Balkan “buretom baruta”. Zato se pristupanje ovog regiona EU smatralo načinom da se dovrši proces evropskog proširenja i proširi zona mira i prosperiteta na nestabilni Balkan.

Sada, bez jasne mape puta ka članstvu, ozbiljne reforme su manje vjerovatne. Ogroman birokratski aparat u Bosni služi kao klijentelistička mreža političarima, osiguravajući da se većinom usvajaju razvodnjene reforme. Interesi političke elite, birokratska inercija i višeslojni sistem vlasti gurnuli su zemlju u politički limbo.

Još gore, obaveza Bosne prema pristupanju EU sada se koristi za podrivanje stabilnosti koju je zemlja postigla nakon rata. U ironičnom obratu, etnički separatisti koriste pravnu stečevinu EU kako bi usvajali zakone koji slabe institucije izgrađene nakon Dejtona, a koje su trebale dati uravnoteženu političku moć različitim etničkim grupama.

Glavni teret odgovornosti je na trenutnim sarajevskim političarima koji svoju borbu za vlast pravdaju ciljem pristupanja EU. Tri stranke iz Sarajeva – Socijaldemokratska partija, Naša stranka i Narod i pravda – početkom 2023. zamijenile su utjecajnu, konzervativnu Stranku demokratske akcije u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Time su formirali koaliciju s predsjednikom RS Miloradom Dodikom i hrvatskim nacionalistom Draganom Čovićem. Da bi opravdali davanje moći separatistima, ove tri stranke tvrdile su da će savez s Čovićem i Dodikom omogućiti usvajanje zakona koji bi unaprijedili proces pristupanja EU.

Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, Čović i Dodik su ojačali, gurajući agendu koja je Bosnu udaljila od EU.

Do nedavno, mjesto ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine bilo je u rukama Dodikovog saveznika i kontroverzne ličnosti. Direktor državne policijske agencije je Dodikov saveznik. Uprava za granicu je, do nedavno, bila pod kontrolom kadrova bliskih Čoviću. Policija u RS-u je pod Dodikovom kontrolom. Utjecajan član Dodikove stranke postavljen je na čelo Uprave za indirektno oporezivanje, dodatno učvrstivši stranački utjecaj. Predavanje ključnih pozicija u finansijama i sigurnosti Dodiku i Čoviću omogućilo je separatistima da imenuju lojaliste u sigurnosne i finansijske institucije države.

Godinama je Čović predvodio napore da se učvrsti etničko glasanje u Bosni. Budući da Hrvatska ima pravo veta na pristupanje Bosne i Hercegovine EU, nacionalistička hrvatska vlada može tu prijetnju iskoristiti za podršku Čovićevim ciljevima. To znači da je, paradoksalno, proces pristupanja EU dao Hrvatskoj polugu da učvrsti etničku zastupljenost.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman to je više puta nagovijestio, rekavši, primjerice, u maju da je “bitno da politički akteri u Bosni i Hercegovini … prepoznaju … napore Hrvatske da osigura evropski put Bosne i Hercegovine”. Sada Čović i Zagreb koriste tu moć da insistiraju na izbornim reformama koje će, u praksi, garantirati da HDZ zadrži mjesto u tročlanom Predsjedništvu i ostane ključna stranka u budućim vladama.

Dana 6. augusta, Dodiku je Centralna izborna komisija oduzela predsjedničku funkciju zbog nepoštivanja odluka međunarodnog visokog predstavnika za provedbu Dejtonskog sporazuma. Ali njegovo uklanjanje ne mijenja duboki sukob unutar političkog sistema Bosne. Čak i sada, Dodik je rekao da namjerava ostati na funkciji i žaliti se na odluku “dok god ima podršku parlamenta Republike Srpske”.

Umjesto čekanja da EU riješi njezine probleme, Bosna bi trebala napustiti iluziju da je članstvo blizu i usredotočiti se na razvoj koristeći vlastite resurse. Dok bi se gospodarska suradnja i obrazovna razmjena s EU trebale nastaviti, pauziranjem procesa članstva postigla bi se barem dva cilja.

Prvo, to bi građanima reklo neugodnu istinu – punopravno članstvo nije realno u skorije vrijeme, kako zbog političkog sustava koji blokira ozbiljne reforme, tako i zbog promijenjene dinamike unutar EU koja je manje sklona proširenju.

Drugo, to bi omogućilo političarima, vodećim ljudima u mišljenju i građanima da se usredotoče na poboljšanje svakodnevnog života, umjesto na provođenje reformi koje je nametnula EU. Zemlja bi također mogla procijeniti koje su reforme koje podržava EU vrijedne truda, a koje nisu u dugoročnom interesu Bosne i Hercegovine.

Štoviše, razbijanje neutemeljenog očekivanja da je EU čarobni štapić bilo bi ključno za napredak Bosne. Ponavljajući narativ o članstvu, bosanski političari godinama prebacuju odgovornost za rješavanje problema na Bruxelles. To bi ih prisililo da se usredotoče na osnovne životne probleme, poput rastućih cijena hrane, stanovanja i komunalnih usluga.

Godinama su ključni vanjskopolitički ciljevi Bosne i Hercegovine bili članstvo u NATO-u i EU. Članstvo u NATO-u ostaje prioritet, i tu Sjedinjene Države mogu staviti Bosnu pod svoj sigurnosni kišobran i osigurati mir na Balkanu.

Međutim, u sadašnjem stanju i ovim tempom, proces pristupanja EU više nema smisla. Prihvaćanje da je članstvo u biti nedostižno u doglednoj budućnosti i pauziranje procesa okončalo bi očekivanje da će Bruxelles riješiti probleme Bosne. Što je još važnije, otvorilo bi put otvorenoj raspravi o tome kako najbolje iskoristiti postojeće resurse zemlje.