Vildana Selimbegović o Draganu Čovića. Nije bilo osvrtanja na tezu o boljem sudstvu HRHB od onog u dejtonskoj BiH, a i čemu – o kvalitetima HRHB najbolje bi mogli svjedočiti preživjeli iz logora Heliodrom, Dretelj, Gabela i Koštana bolnica, ali nisu pozvani ni u Grude ni u Mostar
Čestitka Dragana Čovića, odaslana u četvrtak iz Mostara, možda je i najslikovitiji pokazatelj zašto je Bosna i Hercegovina na kraju svih reformskih vozova i vagona koji utiru put ka Evropskoj uniji. Lider HDZ-a BiH još se jednom narugao i Planu rasta i Bruxellesu, ali i svima u ovoj zemlji koji se nadaju da ćemo – makar manirom povuci-potegni – ispuniti bilo kakve uvjete da napredujemo. Nije tajna, uprkos vječnom optimizmu domaćeg europejca, njega napredak BiH ne zanima, on čeka neke nove (geopolitičke) rasplete.
U četvrtak je, dakle, u Mostaru i u Grudama proslavljen Dan hrvatske republike Herceg-Bosne, koja, kako nas je ekskluzivno obavijestio Čović, nije samo čuvala hrvatski narod – očuvala je i našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. U čast tom očuvanju položeni su vijenci i zapaljene svijeće poginulim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, sam je lider HDZ-a odabrao da nastupi u kalibru predsjednika Hrvatskog narodnog sabora – da slučajno ko ne pomisli da ima Hrvata koji drugačije misle – a svečanost su pohodila još izaslanstva Republike Hrvatske u BiH, te Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH. Jesu li očekivali modernu interpretaciju povijesti, nećemo naklapati, jasno je naime da se organizacioni odbor – ma ko ga činio – potrudio da stvori ozračje za Čovićeve poruke. Svečanost u Mostaru bila je praktično uvod za proslavu u Grudama, gdje se s paljenjem svijeća krenulo od groba Mate Bobana, prvog predsjednika i utemeljitelja HRHB. Nastavilo se gorljivom misom fra Mile Vlašića, koji je više puta upozorio na važnost datuma poput 28. kolovoza, jer Hrvati u BiH nemaju većih datuma, i treba ih obilježavati, posebno u vremenima kad ih se želi iskorijeniti s tisućljetnih ognjišta, obilaskom spomen-obilježja i narodnim veseljem u sportskom centru.
Šta je problem s Matom Bobanom i Herceg-Bosnom, izgleda da je neophodno podsjećati: utemeljitelj ove paradržavne tvorevine bio je gorljivi zagovornik projekta pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, što su aminovali i podržavali Gojko Šušak i Franjo Tuđman, ratna batina i Bog velike Hrvatske koji su – u te svrhe – angažirali jedinice Hrvatske vojske u ratu u Bosni i Hercegovini. Projekat je u Haagu i pravno definiran kao udruženi zločinački pothvat, a njegovi lideri i terenski egzekutori pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. “Tadašnje institucije, osobito sudbena vlast, funkcionirale su učinkovitije nego mnoge današnje u okviru dejtonske BiH”, po(r)učio je Čović s proslave 32. godišnjice republike upamćene i po rušenju Starog mosta u Mostaru i zahvalio svakoj žrtvi, da bi na koncu naglasio “kako je nužno nastaviti graditi BiH kroz legitimne institucije i dosljedno poštivati načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda” i dodao svoju čuvenu mantru – “Europski put nema alternativu.” Kao vrhunac licemjerstva moglo bi se izdvojiti kako je mislio da “nećemo čekati 30 godina i da ćemo svojom vrijednošću zaživjeti tu evropsku BiH koja bi do kraja osigurala potpunu jednakost tri konstitutivna naroda, što je zaglavni kamen funkcioniranja BiH, i legitimno predstavljanje. Ova zemlja neće ići naprijed dok se ne uvaže ove vrijednosti i na tome moramo svi raditi, primarno s predstavnicima bošnjačkog naroda”. Nije sporno – Bosna i Hercegovina mora funkcionirati kao država svojih jednakopravnih naroda, ja bih dodala i ostalih građana koji u njoj žive, no valja lideru HDZ-a odati priznanje na dobro naučenim lekcijama od Milorada Dodika. Nekada je dašak svježeg vjetra na Balkanu – kako je šef SNSD-a tituliran u onim danas mrskim administracijama duboke američke države – ovu vrstu narativa dovodio do savršenstva: red hvaljenja zločin(ac)a, red vjere u institucije BiH. Pa đak Čović poentira: “Moramo imati funkcionalniji okvir BiH, moramo baštiniti ono najbolje iz Dejtonskog sporazuma kroz novo uređenje države. Potrebno je zajednički raditi… Što prije izađemo iz ove duboke krize, bit će nam lakše, a sve to moramo činiti u miru.”
Nešto ranije, u obimnom nastupu za svoje glasilo, kazao nam je i kako ćemo izaći iz te duboke krize: “Međunarodna zajednica, tražeći rješenje za gospodina Dodika, a još uvijek ga traži, želi ujedno riješiti i problem konačne uključenosti OHR-a u sustav odlučivanja. Odnosno, želi konačno riješiti pitanje jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda. Izmjena ustavne arhitekture kojom bi se kroz više federalnih jedinica, od čega bi najlogičnije rješenje zahtijevalo tri, trajno decentralizirala vlast u BiH model je na kojemu se radi kao trajnom i održivom rješenju za Bosnu i Hercegovinu.” Na tome rade, saznali smo, neskriveni prijatelji gospodina Dodika, i u administraciji SAD-a i administraciji Ruske Federacije, svjesni različitih scenarija, kao i onog – pazi sad! – “da potpuno sklanjanje Dodika može znatno ojačati zagovornike unitarizma u BiH i time izazvati još veću krizu u BiH”. Kao dokazani mirotvorac Čović nas upućuje kako baš zato ovo pitanje, naizgled finalizirano drugostupanjskom presudom, još uvijek nije u potpunosti riješeno, a rasplet je, veli, jasan poziv na buđenje. Nije pominjao izvorni Dayton, bilo bi čak i njemu preofirno, ali jeste nam najavio kako najveće svjetske administracije danas rade na našim ustavnim izmjenama.
Na njegovu mantru o ugroženosti prava Hrvata da participiraju vlast u Bosni i Hercegovini reagirao je predsjednik pokreta Naprijed Šemsudin Mehmedović egzaktnim brojkama: u 28 državnih institucija 6 direktora su Bošnjaci, 12 Srbi, 10 Hrvati. U državi u kojoj živi 50,11% Bošnjaka i koji sa najmanje 50% indirektnih poreza učestvuju u finansiranju budžeta institucija BiH, od ukupno 28 institucija Bošnjaci rukovode sa samo 6 koje zapošljavaju 339 osoba (8% od ukupnog broja zaposlenih) i imaju budžet od 51 milion KM (15% od ukupnog državnog budžeta). Na njegovu licemjernu tvrdnju kako BiH svoje postojanje ima zahvaliti HRHB-u reagirao je fra Franjo Ninić, bosanski franjevac i teolog, upozorenjem kako je “potrebno samokritičko i otrežnjujuće sjećanje na Herceg-Bosnu među Hrvatima u BiH, a ne memorijalizacije u režiji političkih zavodnika iz HDZ-HNS grupacije”. Nije bilo osvrtanja na tezu o boljem sudstvu HRHB od onog u dejtonskoj BiH, a i čemu – o kvalitetima HRHB najbolje bi mogli svjedočiti preživjeli iz logora Heliodrom, Dretelj, Gabela i Koštana bolnica, ali nisu pozvani ni u Grude ni u Mostar. Njihovo mučeništvo, izgladnjivanje, svakodnevne batine i teror, njihove nebrojene smrti naprosto se ne uklapaju u Čovićeve mitove garnirane konačnim rješenjem – trećim entitetom, kao što se uostalom ni presude Tribunala u Haagu ne uklapaju u modernu povijest koju Čović i Dodik prodaju svjetskim administracijama u koje se uzdaju.
Ni najnaivniji neće povjerovati da je u te velike Dragan Čović ubrojao i briselsku, njegovo divljenje Vladimiru Putinu nije tajna, no on sebe smatra dovoljno pametnim i mudrim da ostavi Dodiku ulogu buldoga s prve linije fronta, da bi sam ostao u pozadinskom čišćenju. Lider HDZ-a uostalom svoju odanost Dodiku nikada nije ni krio, svojom politikom je strpljivo cementirao etnički očišćenu Republiku Srpsku, jednako strpljivo kako danas betonira državnu vlast ne dopuštajući Vijeću ministara da radi. Čović čeka konačno rješenje i s tom idejom opstruira i smjene SNSD-ovih kadrova i prohodnost svakog akta i zakona koji bi našu zemlju pomjerili naprijed na evropskom putu. I to uz mantru kako baš taj put nema alternativu. Ali zato – kako smo čuli u četvrtak – historija ima. Reviziju i buđenje. Da ne kažem povampirenost.
