Ponekad se veliki pomaci mogu nazreti kroz naizgled male korake. Tako je i vijest da je američki Stejt department „pozdravio korake vlasti Republike Srpske ka stabilnosti Bosne i Hercegovine“ izazvala lavinu tumačenja – od euforije u Banjoj Luci, do opreza u Sarajevu. Šta se krije iza diplomatskog jezika, zaokret američke politike ili pažljivo odmjeren signal koji pokazuje šansu za napredak i prosperitet?
Prema pisanju Rojtersa, Brendon Hanrahan, zvaničnik Stejt departmenta zadužen za evropska i evroazijska pitanja, izjavio je da „Sjedinjene Države pozdravljaju odluku Narodne skupštine Republike Srpske koja afirmiše stabilnost Bosne i Hercegovine i otvara put za konstruktivno partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, zasnovano na zajedničkim interesima, ekonomskom potencijalu i zajedničkom prosperitetu.“
Dan ranije, Ministarstvo finansija SAD-a uklonilo je sa crne liste četvero državljana BiH iz Republike Srpske, najbližih saradnika ranijeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji su bili sankcionisani zbog postupaka kojima se osporava ustavni poredak BiH. U isto vrijeme, Narodna skupština RS-a imenovala je Anu Trišić Babić za privremenu predsjednicu, nakon što je Milorad Dodik izgubio pravo da obavlja javne funkcije, i povukla nekoliko zakona koji su viđeni kao separatistički.
Značajno za razumijevanje izjave Hanrahana je i da se ne pojavljuje na zvaničnom sajtu State Departmenta. Kada Vašington odluči da „pusti“ signal kroz Rojters, a ne kroz sopstveni kanal, to obično znači da šalje poruku, a ne da objavljuje čvrstu promjenu politike.
Saradnja s RS-om je ponovo moguća
Neki u Republici Srpskoj svejedno smatraju da je ta izjava „velika kao kuća“, a pojedini iskusni bošnjački političari privatno je čitaju kao znak da je „veliki dogovor napravljen“. Zašto? Prije svega, zato što je tokom proteklih godina trend bio sasvim drugačiji – svaka nova izjava i postupak američkih, pa i evropskih institucija prema Republici Srpskoj bio je sve oštriji i oštriji.
I zaista, imajući u vidu da to nije bila izjava o željama već o realnosti – došla je poslije konkretnih i na najvišem nivou sprovedenih političkih odluka u Republici Srpskoj – i s obzirom da je praćena također konkretnim akcijama američke administracije, ona je sasvim sigurno veoma značajna.
Ipak, pogrešno bi bilo shvatiti je kao da je posao završen. Umjesto toga, ona govori da je saradnja SAD-a, a vrlo vjerovatno i EU-a, s izabranim vlastima u Republici Srpskoj (a ne nekim drugim, imaginarnim) ponovo moguća i veoma realna. I EU stavljamo u ovaj kontekst jer su u američkoj politici sve snažniji zahtjevi, i to iz vladajućeg dijela političkog spektra, da se vanjska politika prema Balkanu ponovo maksimalno koordinira s EU-om.
Bez sumnje veoma značajna, izjava američkog zvaničnika nije znak promjene američke politike, već snažan signal mogućnosti za prosperitet. Stejt department je, zapravo, pokazao da je „put nazad“ otvoren onima koji pokažu spremnost na institucionalnu odgovornost.
Dodik ostaje pod sankcijama
Treba znati i da se ovaj signal ne odnosi samo na Republiku Srpsku, jer su problemi u BiH generisani s više strana. Dodik je samo, zahvaljujući svojoj drčnoj retorici i spremnosti da s oštrih riječi pređe na djela, bio najeksponiraniji.
On sam za sada ostaje pod sankcijama. U izjavi se ne pominje njegovo ime, bilo kao prepreka, bilo kao potencijalni sagovornik. U tom odsustvu personalizacije leži drugi dio neizrečene poruke: suštinski problem nije sama Republika Srpska, pa ni Milorad Dodik subjektivno i nepromjenjivo, već svaka i svačija politika koja slabi BiH. Može li se to promijeniti – mogu li Dodik i politika koju predstavlja ostati privrženi ideji snažne Republike Srpske, ali ne na štetu BiH, ostaje da se vidi u budućnosti.
Lekcija za sve nacionalne aktere u BiH
Bitno je i kako će ostali nacionalni akteri u BiH protumačiti situaciju; ako pomisle da se sve ovo tiče samo Republike Srpske i odnosi samo na nju, propustit će važnu lekciju. Kako je već napisano, izazovi za BiH stižu sa svih strana, a pravi odgovor na njih je samopoštovanje i preuzimanje odgovornosti – i to ne na bilo koji način već konstruktivno prema BiH, a ne u vazalskom duhu.
Šteta što se od zvaničnog Beograda, kroz retoriku Aleksandra Vulina, čuje cinizam ili čak odbijanje priznavanja da bi ovakav događaj mogao biti pozitivan za Srpsku. Izjava da “ukus poraza dugo neće moći da nestane” povodom odluka Skupštine Srpske kojima je otklonjen najveći pritisak s RS-a, teško je razumljiva čak i s pozicija srpskog nacionalizma.
Otkad je to za Srbiju i Srbe bolje da Republika Srpska bude u konfliktu sa SAD-om? Kako može da bude “poraz” nešto što je dovelo do prvog pozitivnog signala iz SAD-a u mnogo godina unazad? Teško je to razumjeti, ali ne i nemoguće. Ta epizoda podsjeća na pitanje koje smo prije dvije godine, u malo drugačijem kontekstu, postavili u tekstu „Voli li BiH sebe više nego što ne voli Dodika“.
Da li je BiH sposobna za prevazilaženje konflikata
Ali da se vratimo BiH. Novi razvoj događaja ponovo otvara suštinsko pitanje – jesu li politički akteri u BiH, i to svi, a ne samo iz Srpske, sposobni da prevaziđu međusobne animozitete i izgrade stabilnost iz samopoštovanja, a ne iz straha od kazne? Prije posljednjih odluka Skupštine Srpske, i američkog opreznog ali ohrabrujućeg istupa, to pitanje bilo je besmisleno – realnost je očigledno odgovarala sa “ne”. Danas, mogućnosti se otvaraju i perspektiva izgleda bolje.
Ako vlasti Republike Srpske žele iskoristiti ovaj trenutak, narednih godinu dana moraju dokazati da odluke Narodne skupštine nisu bile taktički manevar, nego početak stvarne institucionalne stabilizacije.
Tri koraka su ključna: dosljedno poštovanje ustavnog poretka BiH, i to ne povremeno, kada pritisak dođe izvana, već kao trajno opredjeljenje; pun i iskren povratak u zajedničke institucije BiH – jer je učešće u državnim organima BiH najbolji način da se RS čuje i uvažava; preusmjeravanje političke energije ka razvoju – ekonomija, obrazovanje i infrastruktura su oblasti gdje RS ima šta da ponudi i gdje može dobiti podršku Zapada.
U prevodu: ako Banja Luka pokaže da može biti predvidljiv partner, Stejt department će znati da je nagradi konkretnije od jedne rečenice plasirane Rojtersu.
SAD nisu promijenile stranu, samo su otvorile vrata – ali kvaka je, za sada, s unutrašnje strane, i to ne samo u sobi koja se zove Republika Srpska. Poručio je Saša Janković.
