BURSAĆ NA DUHOVIT NAČIN OBJASNIO KAKO STVARI STOJE: ‘Američki dečko Dodik još je u ruskom krevetu, koliko će ga koštati…’

‘Dodik, koji je godinama marširao za Putina, koji je igrao igru ​​’srpskog svijeta’, sada mora sklopiti unutarnji – ali i vanjski – kompromis s Amerikancima. Da preuzmem njihovu ponudu u zamjenu za ukidanje sankcija. Dakle, gledamo vraćanje Dodika na fabričke postavke ‘američkog dečka’. Pitanje je hoće li mu Moskva oprostiti – ako znamo da nije poznato po praštanju,’ komentarisao je za Hayat politički analitičar Dragan Bursać.

Na početku treba zabilježiti da se Aleksandar Vulin, Vučićev gaulajter, Putinov čovjek za Balkan i svojevrsni senator RS-a vidno razočarao zbog povlačenja neustavnih zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske:
 
‘Ukus poraza zadugo neće nestati’ zaključio je prije par dana Vulin.
 

Taj tamni ukus – gorčine, poraza i predaje kako ga vidi Vulin – postavlja okvir za ono što se u entitetskoj i državnoj matrici upravo odvija: politička transfuzija, geopolitička repozicija i međudržavni proračuni. U tom kontekstu postavlja se ključno pitanje: hoće li najnoviji ‘dogovor’ Milorad Dodik-SAD zatvoriti vrata Moskvi i domaćim putinofilima? Ili, drugim riječima: može li biti okretanja i Dodika i entiteta od kremljinskog ‘srpskog svijeta’ ka američkoj satelitskoj orbiti – i po kojoj cijeni?

1. Izjava Vulina kao alarm-lampa
Vulinova izjava nije samo retoričko-pedagoški izlet – ona je signalna raketa: ‘Ukus poraza dugo neće moći da nestane… politika borbe za očuvanje Dejtonskog položaja RS doživjela je težak poraz.’
 
Ta formulacija sadrži više slojeva: prvo, priznanje poraza – a to u političkom rock’n’rollu entiteta i državne scene znači da su se razni planovi poremetili. Drugo, ukazivanje na činjenicu da ‘ukidanje ličnih sankcija’ – koje su se činile kao plijen – nije dovoljan dobitak za odricanje od dosljedne pozicije RS.
 
Dakle: Vulin se postavlja jasno – ako entitet ili onaj koji ga vodi (Dodik/SNSD) promijeni klasu savezništva ili kursa, ne može se računati da je to bez troška i bez prijetnje iz Srbije i posredno Rusije. Ovo je tek prvi sloj mape.

Stanivuković i unutarnji impuls za raskid
U sličnom tonu, Draško Stanivuković zapravo uzima Vulinov govor i koristi ga kao artiljeriju. ‘Ukus poraza dugo neće nestati… ukidanje ličnih sankcija nije dovoljno.’
 
Dakle: ne radi se više samo o pritisku iz Beograda, nego io unutarnjem rezonu banjalučke konkurencije: opozicija u RS-u prepoznaje da se nešto prelama – i želi da bude svjesna tog prekida kontinuiteta. Stanivuković postavlja diktat: ili promjena kursa, ili opravdanje za one koji su smatrali da je ‘srpsko-ruski svet’ jedini kurs bio – gotova priča.
 
U toj dinamici Dodik se nalazi u dvostrukoj mreži: s jedne strane pritisak Beograda (koji reflektuje Vulin), s druge strane unutarnji pritisak (koji reflektuje Stanivuković). U tim čeličnim koricama političkog pakta – on mora da preživi a ne diktira više tempo trke.

Tu je i Nenad  Stevandić – koji, kao dio vladajuće entitetske scene, ne krije razočarenje odlukama skupštine koja je urinirala po samoj sebi i svojim ljetošnjm odlukama. On predstavlja staru garnituru: oni koji su navikli na režim čvrste veze sa Moskvom i Beogradom, a sada se suočavaju sa scenarijem da njihov ‘sigurnosni’ kutak mora da se otvori ka Zapadu, prije svega SAD-u. Taj otpor nije deklarativan: on je suštinski, ideološki i strateški. I upravo zbog toga je Dodikova pozicija izuzetno rizična.

U središtu: Dodikov ‘amerikanizirani’ zaokret i njegova cijena
Dolazimo do glavnog – merituma. Činjenica je da je – kako prenosi portal Klix – ‘ukidanje sankcija je jasan znak američkog dogovora sa Dodikom’.
 
U tom ‘dogovoru’ leži transformacija: Dodik, koji je godinama marširao sa Putinom, koji je igrao igru ‘srpskog sveta’, sada mora da sklopi unutrašnji – ali i vanjski – kompromis. Da preuzme američku ponudu, verifikaciju i pozicioniranje u zamjenu za ukidanje sankcija, za novi budžet, za institucionalni status RS unutar BiH. I prvi test tog kompromisa – prema izvještajima – jeste usvajanje samog budžeta i zakona, uključujući i da Ured visokog predstavnika (OHR) ‘ne smije biti upitan’.

Dakle: vraćanje na fabričke postavke ‘američkog dečka’ Dodik je moguća opcija – međutim, pitanje je kolika je cijena. A cijena je višestruka:
 
– U unutrašnjoj politici RS – morat će da opravda prema svom biračkom tijelu otklon od Putinovog kursa, što će značiti rizik od uznemirenja dugogodišnje naklonosti prema Moskvi.
 
– U politici prema Beogradu – mora da balansira između nove veze sa SAD-om i tradicionalne veze sa Srbijom; jedne bez druge ne može.
 
– U geopolitici – mora da manjka ovisnost od Rusije i jasno signalizira Zapadu da je promjena ozbiljna, inače će ostati u sferi ‘muž-sluge’ koji obećava ali ne isporučuje.
 
– U institucionalnom smislu u BiH – uslovskost prema budžetu, zakonu, OHR-u znači da neće više imati eksperimentalni status blokera, nego saveznika unutar državne logike. A to je za mnoge u RS-u – krah paradigme.

Ako uzmemo sve skupa u obzir, odgovor na pitanje ‘Hoće li Dodik zatvoriti vrata Moskvi i lokalnim putinofilima?’ glasi – da, ali teško.
 
Jer će to biti vrlo uvjetno, fazno i uz trošak. Ne u smislu formalne deklaracije, nego u smislu funkcionalnog otklona. Ali tamo gdje su vrata za Moskvu bila široko otvorena – neće se automatski zaključati. Region neće biti instant pro-zapadni a pogotovo ne Putinom preoran entitet RS.

Američka politika na Balkanu – okvir za ovu igru
Da bismo razumjeli dinamiku, moramo vidjeti širi obrazac: Zapadni Balkan je oduvijek bio igračačka ploča velikih sila. Kao što zaključak iz odlične analize Nedima Hogića za portal Odgovor.ba upozorava: ‘Americi pripada nadređena uloga – ona rješava problem; Europa i strane u sukobu ili stvaraju problem ili ga nisu sposobne riješiti.’
 
Iz tog narativa proizlazi da je uloga SAD-a na Balkanu – ne toliko da prijateljuje sa lokalnim elitama, nego da ih usmjeri u trajnu orbitu američkih interesa.
 
Ta politika danas izgleda ovako u našem slučaju: – SAD želi da RS mirno ostane unutar okvira BiH i da Dodik prestane biti katalizator ruske linije. – Ako se Dodik mapira na američki ping, Washington dobiva indikator da je region ‘pod kontrolom’. – Rusija dobiva signal: ‘Nemojte se igrati’ , nemojte se miješati ali će ostati prisutna kao opcija ‘backup’ – ruski kanal neće biti zatvoren, samo sklonjen u pozadinu i utišan.
 
Zato je ova ‘zamjena orbite’ proces, ne instant transformacija.

Kako će se Moskva i lokalni putinofili ponašati?
Kad novi kurs (amerikanizacija) bude ozvaničen, Moskva neće slomiti bajonet: ona će učiniti dvije stvari:
 
– Prvo, aktivirati plan B – učvrstiti manje vidljive veze, ekonomske, tajne kanale, prijetnje sankcijama, političke oligarhe koji rade u ruskoj sferi. Moskva će pokušati da stvori ‘rezervu’ u RS-u.
 
– Drugo, osloniti se na lokalne putinofile – oni će iskoro biti ili marginalizirani ili korumpirani, u svakom slučaju sistemski pritisnuti da prihvate novi kurs – ako žele ostati u igri. Oni će biti testirani: hoće li prihvatiti da budu ‘glumci’ novog stabiliteta ili ostati u ‘Putinovim kampu’. Nema besplatnog ručka, pogotovo u Moskvi
 
Za Dodika to znači da ne može istovremeno služiti i Kremlju i Washingtonu – linija mora da se povuče ili da ostane tzv. ‘dvovratni’ igrač, ali. treće lige sa sve manjom autonomijom. I upravo tu nastaje rizik – ako promaši ili pogriješi korak, može ostati bez oba saveza.

Kakva će biti uloga Beograda – Vulin, Dačić, Vučić?
Sada se vraćamo na naslovnu implikaciju: kako će reagovati Aleksandra Vučića, Dačića i Vulina prema ovom novom ‘amerikaniziranom’ Dodiku? Hoće li Vučić odabrati Stanivukovića kao favorita beogradske scene?
 
– Vulin već šalje signale: on je upozorio da je RS u ‘teškom porazu’. Taj stav nije neutralan – to je pozicioniranje da Beograd neće mirno gledati RS ako ona promijeni tečaj bez konzultacija.
 
– Dačić će, kao dugogodišnji (jvazi)diplomat, vjerojatno igrati dvojnu igru: s jedne strane prema Zapadu signalizirati spremnost na partnerstvo, s druge strane prema Moskvi održavati ‘prijateljske veze’.
 
– Vučić: on je kreator igara iza kulisa. Ako Dodik, njegov tradicionalni partner, krene ka Americi, Vučić ima dva izbora: ili ga podržati (što bi značilo rekalkulaciju i za samo Srbiju) ili ga pustiti niz vodu – i tada će on možda izabrati ‘novog favorita’ u RS-u (npr. Stanivukovića) da ima veću slobodu i manju zaleđinu Kremlja.

Posljedica: postoji realna mogućnost da Vučić ‘preusmjeri’ svoje favoriziranje – da podrži aktere koji ne moraju nužno biti vezani uz Moskvu ili SAD. U tom smislu, Stanivuković kao opozicioni promjenljivi suvlasnik RS-a može postati opcija – ako mu Vučić da prostor. Time bi Beograd signalizirao: ‘Mi više ne igramo samo igru ​​Kremlja ali ni Vašingtona’.

Zaključak – prije nego što vrata potpuno zatvore
Dakle: hoće li vrata Moskvi i lokalnim putinofilima biti zatvorena? Odgovor je: eklektičan da-ne-možda.
 
Da – zato što je pokazatelj (ukidanje sankcija, američko-dogovoreni testovi budžeta i zakona) jasan.
 
Ne – zato što ni Moskva ni putinofili neće odmah biti izbačeni iz igre; oni će koristiti druge kanale, čekati priliku.
 
Možda – zato što sve zavisi od toga da li će Dodik, RS, i Beograd imati kapacitet, hrabrost i sredstva da izdrže tu transformaciju bez da puknu.

Pitanje koje ostaje leluja u zraku: Hoće li Dodik takav zaokret platiti u naturi kremljinske klase, i hoće li Beograd u preustroju favorizirati nova imena? Ako Vučić odluči da je Stanivuković novi front-igrač, to može biti signal da ‘srpski svijet’ u starom obliku ide u inkubator.
 
I dok Dodik pozorno gleda u izborne kalendare, budžete i satnice, kremljinski i beogradski aparat čeka – jer onaj koji zakasni, zaključaće vrata sa unutrašnje strane.