Bivši sudija Ustavnog suda BiH i prvi ministar pravde Federacije BiH Mato Tadić potvrdio je u intervjuu za Večernji list da je hrvatska delegacija u Dejtonu bila svjesna da usvojeni tekst Ustava BiH ne propisuje da član Predsjedništva BiH, koji je Hrvat, mora biti izabran glasovima Hrvata.
Ovime je Tadić opovrgnuo široko rasprostranjeno uvjerenje da je u Dejtonskim ustavom utvrđeno da Hrvat u Predsjedništvu BiH mora biti izabran glasovima Hrvata, Bošnjak glasovima Bošnjaka, a Srbin glasovima Srba, i da je to kasnije izigrano, kako je jednom bitnom prilikom ustvrdio hrvatski premijer Andrej Plenković.
Istina je da je hrvatska delegacija u Dejtonu pokušala da definiše stvari tako, ali nije uspjela. Tadić je, za razliku od drugih, dovoljno iskren da to prizna.
Propust ili neuspjeh hrvatske delegacije
Na konstataciju novinara Večernjeg lista da “Predsjedništvo BiH nije do kraja riješeno u Daytonu” i zatim pitanje kako gleda na “manjkavosti tog dijela Ustava, posebno u kontekstu ravnoteže moći među narodima”, Tadić kaže:
“Moram reći da smo uočili opasnost koja se može pojaviti, i koja se nažalost i dogodila, oko izbora člana Predsjedništva – Hrvata iz Federacije. Jedan dan imali smo razgovor o toj temi kod gospodina Izetbegovića, tada predsjednika Predsjedništva BiH, na kojem smo bili Zubak i ja te prof. Kasim Trnka. U raspravi koja je vođena o toj temi mi smo tražili preciziranje odredbe tko može glasati za Hrvata, a tko za Bošnjaka. No predstavnici međunarodne zajednice rekli su da to ne bi trebalo stavljati u Ustav, nego da se to može riješiti drugim propisima, zakonom. Izetbegović je rekao da se ne brinemo zbog toga jer njima ne pada na pamet da nam biraju člana Predsjedništva.” (Podvukao H. I.)
Podvučeni dio Tadićeve izjave potvrđuje i Jim O’Brien, član američke delegacije.
U tekstu Dejtonski ustav BiH, O’Brien o dejtonskim pregovorima u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH piše: “Različite strane su tražile dodatna jamstva i postavile zahtjev da svakog člana Predsjedništva izabere klub najveće stranke povezane sa odgovarajućom etničkom skupinom.”
O’Brien zatim veli da bi tako definisan način izbora “Predsjedništvo stavio pod nacionalističku kontrolu”. Na kraju, veli on, “međunarodni pregovarači su odbacili ovaj posljednji prijedlog kao nespojiv s činjenicom da je [Dejtonski] sporazum dogovoren pod međunarodnim pokroviteljstvom i da se tvrdilo da se njime uspostavlja demokratski sistem.” (Podvukao H. I.)
Upućeni kontra neupućenih
Dakle, O’Brien i Tadić tvrde da je traženo preciziranje odredbe o načinu izbora članova Predsjedništva s ciljem da se osigura legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda. Također, obojica kažu da je to odbila međunarodna zajednica.
S time da Tadić tvrdi da je ostavljen prostor da se legitimno predstavljanje osigura putem zakona, dok O’Brien tvrdi da su legitimno predstavljanje u Predsjedništvu međunarodni pregovarači potpuno odbacili iz principijelnih razloga. Drugim riječima, dok Tadić smatra da stvari nisu precizirane, O’Brien smatra da su precizirane, ali ne onako kako bi željela hrvatska strana.
U svakom slučaju, svjedočeći o pokušaju hrvatske delegacije u Dejtonu da “precizira” odredbe o izboru članova Predsjedništva BiH, Tadić je pobio predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji je nedavno kazao kako se ne slaže s time “da u Dejtonu stvari nisu definirane dovoljno jasno”. Milanović smatra da su stvari Dejtonom “definirane jasno”, u korist hrvatske strane, i da je jedini problem u tome što se, kako on veli, “krade, potkrada i otima”.
Osim Tadića, ovu Milanovićevu tvrdnju je nedavno pobio i bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, kazavši o dejtonskim pregovorima: “Da se tada preciziralo kako se bira hrvatski član Predsjedništva bilo bi sve drugačije.”
To znači da ne stoji ni tvrdnja aktuelnog hrvatskog ministra Gordana Grlića Radmana da je “Dejtonski sporazum izmijenjen na štetu Hrvata čime je omogućeno da im, primjerice, člana Predsjedništva BiH biraju drugi narodi”. Kada bi ga pitali koja konkretna odredba Dejtonskog ustava je izmijenjena, Grlić Radman ne bi znao navesti, jer, za razliku od Tadića i Kovača, nema pojma o čemu govori.
Dežurni krivac
Što se tiče Tadićevog navoda da je Alija Izetbegović kazao da hrvatska delegacija ne treba brinuti i da “njima [Bošnjacima] ne pada na pamet da nama [Hrvatima] biraju člana Predsjedništva”, to ne može sloviti kao ozbiljan argument.
Umjesto da kritikuje hrvatsku delegaciju zbog toga što nije insistirala na unošenju ustavne odredbe koja bi nalagala legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH, Tadić iznosi šta mu je Izetbegović usmeno saopćio. I to navodi kako bi Izetbegovića, u očima svoje hrvatske publike, predstavio kao varalicu ili kako bi ustvrdio da su Bošnjaci pogazili dato obećanje.
Na kraju krajeva, tokom Izetbegovićevog života, bošnjačko glasačko tijelo nije ni glasalo za hrvatske kandidate za Predsjedništvo. A šta bi danas, u prilično izmijenjenim okolnostima, Alija Izetbegović mislio o načinu izbora članova Predsjedništva to niko ne može znati.
Predsjedništvo BiH i istočna Slavonija
Umjesto što nalazi slab izgovor u Izetbegovićevom (navodnom) obećanju, Tadiću bi bolje bilo da, kao Miro Kovač, prizna da hrvatska delegacija nije bila razini zadatka, te da nije u dovoljnoj mjeri insistirala na preciziranju načina izbora članova Predsjedništva u svoju korist.
Da je do hrvatske delegacije, Tadić, čini se, otkriva na jednom drugom mjestu u intervjuu, kada na pitanje – da li je Hrvatska “maksimalno iskoristila svoj utjecaj” u Dejtonu, veli:
Treba razumjeti poziciju Hrvatske u tim pregovorima. Naime, Hrvatska je imala neriješeno pitanje istočne Slavonije i Baranje, i sve je činila da to riješi, a međunarodna zajednica je to znala i vješto koristila kada bismo zapali u teškoće oko pregovora.
Sličnu ocjenu iznosi i O’Brien, kada recimo objašnjava kako je usvojena odredba o supremaciji državnih institucija, poput Ustavnog suda, nad nižim nivoima vlasti.
”S obzirom da su”, veli on, “bosanski Srbi u Dejtonu ušutkani od strane Miloševića, nisu mogli ugroziti cijeli mirovni proces u svrhu zaštite primata entiteta, a ni predstavnici Zagreba nisu bili motivisani da ostanu pri stavu bosanskih Hrvata po ovom pitanju.”
Činjenica je da se Tadić protivio sporazumu postignutom u Dejtonu – zbog statusa Posavine, a mogao je i zbog načina izbora članova Predsjedništva BIH – ali to nije bilo presudno, jer je Tuđman, koji imao glavnu riječ, prihvatio sporazum.
Gluhi telefoni
Trenutnim načinom izbora članova Predsjedništva BiH nisu nezadovoljni samo glasači HDZ BiH, već apsolutna većina bh. Hrvata, uključujući i one, koji ne misle ništa dobro o Draganu Čoviću i HDZ BiH. Takva frustracija se ne može ignorisati, te je opravdano da se vodi politički dijalog s ciljem njenog uklanjanja.
Također, kao što pokazuje iskustvo proteklih 15 godina, ti razgovori su osuđeni na propast, ako se ne uzme u obzir jednako snažno nezadovoljstvo Bošnjaka, koji osjećaju da su podzastupljeni u državnoj vlasti, te im, premda čine polovinu stanovništva BiH, pripada samo 33 % pozicija (a u općinama u kojima vlada HDZ BiH, najčešće nisu nikako zastupljeni u organima lokalne vlasti).
U odluci Ustavnog suda u predmetu Ljubić (par. 49), koju je potpisao i Mato Tadić, kao tada potpredsjednik tog suda, kaže se da je “ustavotvorac u institucijama BiH uspostavio proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda”. (Podvukao H. I.)
Sve dok hrvatski državni vrh, kao što je to nedavno učinio hrvatski predsjednik Zoran Milanović, na nož dočekuje u Dejtonu utemeljene zahtjeve Bošnjaka za proporcionalnom zastupljenošću (tamo gdje Ustav ne propisuje paritet), stranke sa sjedištem u Sarajevu će dočekivati na nož zahtjeve hrvatskih stranaka za uvođenjem legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu BiH. U takvom situaciji, na djelu je, umjesto dijaloga, igra gluhih telefona.
