Demonstracija sprege Dodik – Čović: Predsjednik SNSD-a srčano stao u odbranu Maxa Primorca, Sarajevo ponovo na meti…

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ponovo se pokušao predstaviti kao zaštitnik “slobode mišljenja”, stajući u odbranu kontroverznog američkog lobiste Maxa Primorca, dok je istovremeno uputio niz optužbi na račun Sarajeva, bivšeg reisul-uleme Mustafe ef. Cerića i zvanične diplomatije Bosne i Hercegovine.
Njegova reakcija dolazi neposredno nakon jasne demonstracije savezništva s Draganom Čovićem u Banjoj Luci.

U objavi prepunoj optužbi, Dodik tvrdi da u Sarajevu vlada “jednoumlje”, da je grad “radikalizovan i isključiv” te da je Primorac izložen “medijskom linču” samo zato što je javno iznio svoje stavove. Pri tome Dodik pokušava zauzeti poziciju navodnog neutralnog arbitra, navodeći da se s nekim Primorčevim stavovima slaže, a s nekima ne, ali da mu se, kako kaže, “ne smije osporavati pravo na mišljenje”.
Ono što Dodik svjesno prešućuje jeste sadržaj tih “stavova”.
Primorac nije izazvao reakcije zato što je mislio drugačije, već zato što je otvoreno zagovarao treći entitet, relativizirao Dejtonski sporazum i osporavao ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Upravo takav narativ Ambasada BiH u SAD-u i više američkih kongresmena označili su kao opasan i suprotan zvaničnoj politici Sjedinjenih Američkih Država.
Dodikova nervoza dodatno se može razumjeti u svjetlu događaja od prije dva dana u Banjoj Luci, kada je Dragan Čović demonstrativno, pred kamerama, Milorada Dodika oslovio sa “predsjedniče”. U političkom kontekstu BiH, gdje simbolika često govori više od formalnih izjava, taj pozdrav bio je daleko od slučajnog.

Čović je time ignorisao pravosnažne odluke pravosudnih institucija BiH prema kojima Dodik formalno ne obnaša funkciju predsjednika Republike Srpske, kao i činjenicu da je u sali bila prisutna i vršiteljica dužnosti.
Poruka je bila jasna: za Čovića je Dodik i dalje politički partner i stvarni sagovornik, bez obzira na institucije, presude i formalni poredak. Takav gest uklapa se u dugogodišnji obrazac njihovog političkog savezništva, koje se temelji na uzajamnom ignorisanju države BiH i jačanju etničkih projekata.
U tom kontekstu, Dodikova odbrana Maxa Primorca dobija dodatnu dimenziju. Primorčevi stavovi o trećem entitetu i “propalom državotvornom eksperimentu” savršeno se uklapaju u zajedničku političku matricu SNSD-a i HDZ-a BiH, u kojoj je Bosna i Hercegovina problem, a ne okvir rješenja. Zato Dodik ne napada sadržaj Primorčevih poruka, već diskvalificira one koji su na njih reagovali.
Posebno je indikativno što Dodik kao “zabrinjavajuće” izdvaja istup Mustafe ef. Cerića, optužujući ga da “miješa religiju u politiku” i da to navodno vodi radikalizmu. Takva optužba dolazi od političara koji godinama instrumentalizira nacionalni identitet, prijeti secesijom i sistematski podriva državne institucije. Cerićevo obraćanje u Zagrebu, u kojem je upozorio na opasnost povratka ratnoj retorici i odbacio ideju trećeg entiteta, bilo je prije svega politički apel protiv novih podjela, a ne primjer vjerskog ekstremizma kakvim ga Dodik pokušava prikazati.
Dodikov napad na ambasadora Svena Alkalaja, kojeg optužuje da “parama građana Republike Srpske zastupa samo stavove Bošnjaka”, također se ne temelji na činjenicama. Alkalaj je u Kongresu SAD-a iznosio zvanične stavove države Bosne i Hercegovine: o potrebi očuvanja sekularne i multietničke BiH, o opasnosti secesionističke politike i važnosti OHR-a. U tim razgovorima upravo je Dodikova politika označena kao ključni faktor destabilizacije, što dodatno objašnjava oštrinu njegove reakcije.
Tvrdnja da je problem “ko govori, a ne šta se govori” još je jedan pokušaj zamjene teza. U stvarnosti, reakcije na Primorca nisu usmjerene protiv slobode mišljenja, već protiv sadržaja koji legitimira etničke podjele i otvara prostor novim destabilizacijama. Upravo zato su američki zvaničnici jasno poručili da takvi stavovi ne predstavljaju politiku Kongresa niti SAD-a.
Na kraju, Dodikova priča o “progonu drugačijeg mišljenja” zvuči posebno licemjerno u svjetlu njegove dugogodišnje prakse pritisaka na medije, napada na opoziciju i negiranja presuda međunarodnih sudova. Njegova odbrana Primorca nije borba za slobodu govora, već politički refleks savezništva koje je u Banjoj Luci javno demonstrirano, savezništva koje Bosnu i Hercegovinu vidi kao prepreku, a ne kao zajednički okvir života.