U početku nisam obraćao pažnju na njene duge posjete, mislio sam da su to samo ženski razgovori koji se oduže. Ali vremenom sam primijetio da svaki put, čim bi moja žena izašla iz sobe, ona bi me pogledala malo duže nego što bi trebalo. Pokušavao sam to ignorisati sve dok jednog popodneva nismo ostali sami u dnevnoj sobi.
„Samo ćemo sačekati da se vrati iz prodavnice,“ rekla je, ali nije djelovala opušteno. Sjela je pored mene na trosjed, bliže nego ranije, gledajući u svoje ruke kao da se bori sa nečim. Osjetio sam da nešto želi reći — ali nije znala kako da počne.
Kada je napokon podigla pogled, oči su joj bile pune nervoze. „Moram ti reći nešto… nešto što nisam smjela,“ izgovorila je drhtavim glasom. Srce mi je istog trena počelo brže kucati, jer sam znao da sve nakon te rečenice može promijeniti i moj život… i život moje žene.
Kada je izgovorila te riječi, osjetio sam kako mi se dlanovi znoje. Pogledala me pravo u oči, ali joj je glas drhtao kao da se bori sama sa sobom. Sjeo sam uspravno, pokušavajući umiriti srce koje mi je tuklo u grudima. „Šta god da je, reci mi jasno,“ izustio sam tiho.
Udahnula je duboko, kao da joj treba snage da pusti nešto što je dugo držala u sebi. „Ne mogu više… ne mogu glumiti,“ rekla je i skrenula pogled u stranu. Nije htjela da vidim izraz na njenom licu, ali već sam znao da ovo neće biti ništa bezazleno. Njena nervoza bila je previše intenzivna.
„Šta to tačno glumiš?“ pitao sam, pokušavajući ostati smiren. Ona je tada prebacila nogu preko noge, kao da pokušava skupiti hrabrost. „Glumim da je sve normalno. Glumim da ne vidim šta se dešava,“ izgovorila je polako, pažljivo birajući svaku riječ. To mi je samo povećalo pritisak u grudima.
Nagnula se naprijed i uspela se da me pogleda. „Znam da me tvoja žena ne sluša. Znam da neće primijetiti da nešto nije u redu,“ dodala je. Tada sam prvi put osjetio nelagodu koja mi je prošla kroz cijelo tijelo, jer nisam znao o čemu govori, ali zvučalo je kao da godinama nosi nešto što nije smjela izgovoriti naglas.
„Gdje želiš da ideš s ovim?“ pitao sam oprezno, ne želeći prerano donositi zaključke. Ona je ponovo spustila pogled, a njene ruke su se spojile kao da moli za oproštaj. „Tvoja žena… ima problem, ogroman problem.“ Te riječi su me presjekle.
Osjetio sam kako mi se mišići napinju. „Kakav problem?“ pitao sam odmah, jer nisam mogao zamisliti ništa što bi opravdalo toliku dramu. Ona je polako izgovorila: „Nije iskrena prema tebi već mjesecima.“ Zaledio sam se, ali nisam htio prekinuti — morao sam čuti cijelu priču.
„Ona se pravi da je sve u redu,“ dodala je. „Ali mene je zvala bezbroj puta da joj pomognem da sakrije neke stvari od tebe.“ Osjetio sam hladan talas sumnje, jer nisam znao vjerovati li joj ili ne. „Koje stvari?“ pitao sam, a glas mi je pucao na kraju rečenice.
Pogledala me direktno i tiho rekla: „Dugove koje ti nije rekla. Stres koji krije. Strah koji ima da ćeš je napustiti ako saznaš.“ Zastao sam, potpuno iznenađen jer sam mislio da je sve među nama bilo stabilno. Nisam očekivao da bi moju ženu bilo čega bilo strah.
„Zašto meni to govoriš?“ pitao sam, jer mi motiv nikako nije bio jasan. Ona je progutala knedlu, pa polako izgovorila: „Jer tebe ovo mora pripremiti. Ona misli da te štiti, ali u stvari samo pogoršava sve.“
Tada mi je prišla bliže, toliko blizu da sam mogao vidjeti kako joj se oči pune suzama. „Mislila sam da mogu izdržati i šutjeti,“ rekla je drhtavim glasom. „Ali ne mogu gledati kako se vaša veza raspada zbog tajni koje ti ne znaš.“
Sjeo sam dublje u stolicu, a osjećaj težine sručio mi se na ramena. Sve što sam mislio da je dobro, odjednom je djelovalo drugačije. Iako me povrijedilo to što mi žena nije rekla te stvari, još više me zbunilo što mi to sada govori njena prijateljica umjesto nje.
„Želim da razumiješ,“ nastavila je. „Ne govorim ti ovo da bih stvorila probleme. Govorim ti jer volim oboje i ne želim da se zbog šutnje dogodi nešto što se ne može popraviti.“ Ta rečenica me potpuno presekla, jer sam u tom trenutku vidio kako joj je stalo — ne samo do moje žene, nego i do mene.
U jednom trenutku, pružila je ruku prema mojoj, kao da želi da me utješi. Nisam znao kako da reagujem, pa sam se malo povukao. Vidjela je to i brzo sklonila ruku, ali nije skrenula pogled. „Molim te, razgovaraj s njom. Istina je bolna, ali je bolja od onoga što se može dogoditi ako nastavi ovako.“
Taj trenutak bio je ispunjen tišinom, teškom i punom misli koje su se sudarale u mojoj glavi. Nisam znao da li sam ljut, razočaran, zbunjen ili zahvalan. Sve je bilo pomiješano. Ali jedno sam znao — ovo što mi je rekla neće moći ostati samo između nas.
Ustala je polako i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, okrenula se i šapatom rekla: „Nemoj misliti da sam izdajnica. Samo želim da vas dvoje ostanete zajedno.“ A onda je otišla, ostavljajući me u tišini dnevne sobe, sa osjećajem da se tlo pomjera pod mnom. U tom trenutku sam shvatio da istina, ma koliko teška bila, uvijek pronađe put do površine — samo je pitanje da li smo spremni da je čujemo.
