Mirovna aktivistica i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić u intervjuu za Novosti govorila je o stepenu suočavanja s prošlošću u regiji, ali i o razlozima zbog kojih je regionalna inicijativa REKOM, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju bivše SFR Jugoslavije, koja bi bila svojevrsni pandan različitim komisijama za istinu i pomirenje osnivanima u nizu postkonfliktnih društava, praktički nestala iz javnog i političkog prostora.
Kandić podsjeća da je REKOM bio zamišljen kao službena, međudržavna komisija koju su trebale osnovati države nasljednice SFRJ, s jasnim mandatom: utvrditi činjenice o ratnim zločinima, popisati sve žrtve i rasvijetliti okolnosti njihove smrti. U početnoj fazi projekt je imao snažnu političku podršku, uključujući tadašnje čelnike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
“U pokretanje REKOM-a bili su uključeni tadašnji lideri: predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, inače zatvorenik logora u Srbiji koji je jako dobro razumio što znači važnost regionalnog pristupa, a vlada Crne Gore je donijela odluku da će potpisati sudjelovanje u osnivanju REKOM-a”, rekla je Kandić.
Kritičko preispitivanje nacionalističkih politika
Navodi da je podrška došla i od tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića iako mu je sporno bilo sudjelovanje Kosova te da Republika Srpska nije sudjelovala “jer sve što je bilo regionalno u Banjaluci su smatrali da je zapravo protiv Srba u BiH, a onda generalno protiv Srba”.
“Ključnu ulogu u odustajanju od REKOM-a imale su Hrvatska i Srbija zbog donošenja izvješća o činjenicama ratnih zločina gdje se trebala utvrditi odgovornost državnih institucija, što je pored čuvanja sjećanja bio jedan od glavnih zadataka regionalne komisije”, naglašava Kandić.
Dodaje da, iako je svima bilo prihvatljivo svjedočenje žrtava o vlastitoj patnji, ideja sistemskog utvrđivanja odgovornosti režima i kritičkog preispitivanja nacionalističkih politika pokazala se neprihvatljivom. Time je, smatra Kandić, ozbiljno ograničen i cijeli proces tranzicijske pravde, bez kojeg nema ni stabilnije političke ni bolje ekonomske budućnosti.
“U Hrvatskoj ZDS potpuno nesporan i prihvatljiv”
“Hrvatska nije imala interes da se utvrdi njezino sudjelovanje u ratovima u BiH, kao ni Srbija, koja s toliko sudjelovanja u toliko ratova nikako nije htjela utvrditi svoju odgovornost. Ostaje potpuno nejasno zašto su bošnjački članovi Predsjedništva BiH u minulom vremenu odustali. Kao što je Ivo Josipović na zagrebačkom forumu REKOM-a rekao, ‘ostale su samo mrvice na stolu’”, rekla je Kandić, referirajući se na nedavno održani XVII Forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama pod nazivom “Budućnost kroz prošlost”.
Govoreći o promjeni političke klime, ističe da je razdoblje oko 2011. godine bilo obilježeno regionalnim približavanjem i priznavanjem patnje “onih drugih”. Danas, međutim, vidi snažan povratak unatrag.
“Sad smo otišli toliko daleko unazad da je, primjerice, u Hrvatskoj uzvik ‘Za dom spremni’ potpuno nesporan i prihvatljiv, kao ustaški pozdrav osporava ga samo dio građanskog društva, dok je u institucijama apsolutno podržan pa se čak bez ikakvog problema izgovara i u Hrvatskom saboru”, naglašava Kandić.
Plenković na proteste reagira isto kao Vučić
Podsjeća i da je prije pet godina, tokom obilježavanja 25. godišnjice Oluje, postojao prostor za priznavanje srpskih civilnih žrtava, što je ulijevalo nadu u promjenu narativa i u Hrvatskoj i u Srbiji.
“Podržavali smo i pozdravljali svaku riječ koju je izgovorio predsjednik Vlade RH Andrej Plenković na proslavi u Kninu, kao i ministar branitelja Tomo Medved na komemoraciji u Gruborima, sve je nagovještavalo jedan pozitivan smjer. Nadali smo se da će ta opća promjena narativa u Hrvatskoj izazvati i promjenu narativa u Srbiji”, dodaje Kandić.
To se, prema njezinoj ocjeni, nije dogodilo. Posebno razočaranje vidi u obilježavanju 30. godišnjice Oluje, kad su srpske civilne žrtve potpuno izostale iz službenog diskursa. Kandić upozorava i na zabrinjavajuće sličnosti u reakcijama političkih elita u Zagrebu i Beogradu na građanske proteste i kritiku vlasti, koje se sve češće prikazuju kao napad na državu. “Reakcije premijera Plenkovića i njegovih ministara poslije održanog antifašističkog marša istovjetne su komentarima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih SNS-ovaca na studentske prosvjede”, navodi.
“Danas smo bliži 1991. nego 2026. godini”
“Reakcije po kojima se mirno okupljanje građana ocjenjuje kao napad na državu svakodnevno vidimo u Srbiji. Civilna scena, studenti, profesori, građani, svi mi vršimo napad na državne institucije i sad odjednom iste te Vučićeve komentare slušamo i od Plenkovića. Jedna potpuna civilizacijska degradacija, potpuno ukidanje slobode i kritičkog mišljenja. U Srbiji smo navikli i na nasilje zamaskiranih mladih ljudi, batinaša u kapuljačama, koje sad počinjemo gledati kako, isto tako bez sankcija, napadaju slabije od sebe i po hrvatskim ulicama”, ističe Kandić.
Navodi da se u Srbiji razvio paralelni sistem jer Vučić ne koristi policiju za napade na građane, nego ima “batinaške grupe s maskama na licu koje jezivo podsjećaju na zamaskirane odrede koji su za vrijeme rata vršili masovne zločine. Danas smo bliži 1991. nego 2026. godini, što je duboko zabrinjavajuće”.
U tom kontekstu govori o “istoj matrici” vladanja, obilježenoj sužavanjem prostora za kritičko mišljenje i civilno djelovanje.
Srbijansko tužiteljstvo pod velikim pritiskom
Kad je riječ o procesuiranju ratnih zločina, Kandić naglašava da se sudski postupci sve češće vode u odsutnosti optuženih, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Iako takva suđenja nisu idealna, ona su, smatra, postala posljedica činjenice da države nisu spremne suditi vlastitim državljanima za ratne zločine. Međunarodni pravni stručnjaci pritom ističu pravo žrtava na satisfakciju, uz mogućnost ponavljanja postupka ako se osuđeni naknadno pojave pred sudom.
Osvrnula se i na slučaj Krunoslava Fehira. “Slučaj je otkrio da ipak postoji kanal za pribavljanje službenih dokumenata iz nekog sudskog postupka koji se vodi u Hrvatskoj, u ovom slučaju u sudskom predmetu protiv Branimira Glavaša. Doduše, tu dokumentaciju Tužiteljstvo Srbije nije pribavilo institucionalnim putem, nego je odvjetnik uspio dobiti dokumente, a da je zaobiđen Zakon o ništetnosti koji stopira svaku zaštitu osumnjičenih hrvatskih državljana kojima se sudi u Srbiji”, rekla je Kandić.
Posebno problematičnim smatra stanje u srbijanskom tužiteljstvu, koje je, prema njezinim riječima, pod snažnim političkim pritiscima, ali istodobno izloženo zahtjevima vlasti da pokreće što više suđenja u odsutnosti. Sličan trend vidi i u Hrvatskoj, naglašavajući da bez istinske političke volje nema pravednog i dosljednog procesuiranja ratnih zločina.
Manipulacije brojem nestalih
Kandić se osvrnula i na manipulacije brojem nestalih, ističući da i Hrvatska i Srbija te brojke tumače isključivo kroz vlastitu nacionalnu perspektivu. Saradnja međudržavnih komisija praktički ne postoji, a politički razlozi, smatra, stoje iza neotkrivanja lokacija masovnih grobnica, jer bi to otvorilo neugodna pitanja o odgovornosti i događajima iz prošlosti.
“Kad su krajem oktobra pronađeni posmrtni ostaci četvero stradalih Hrvata na području Vukovara, komentari u Srbiji su bili da je odavno poznat određen broj lokacija s posmrtnim ostacima stradalih građana srpske nacionalnosti, ali da je njihova ekshumacija pod institucionalnom blokadom. Moramo priznati da postoje jasni politički razlozi zašto neće otkriti lokacije srpskih žrtava jer bi njihovim otkrivanjem na red došla pitanja otkud su ti posmrtni ostaci i što se tu događalo”, ističe Kandić.
Unatoč nepovoljnoj političkoj klimi i slabljenju civilnog društva, Fond za humanitarno pravo iz Beograda i dalje nastavlja s dokumentiranjem žrtava, osobito u saradnji s Fondom za humanitarno pravo Kosovo. Kao jedan od važnijih rezultata Kandić navodi objavu knjige o svim nestalima na Kosovu, zamišljenu kao trajni spomenik onima čiji posmrtni ostaci možda nikada neće biti pronađeni. Zaključno, Kandić upozorava da je tranzicijska pravda na prostoru bivše Jugoslavije blokirana te postavlja pitanje ima li Europska unija dovoljno sluha i svijesti za taj problem ili su regionalne traume potisnute u drugi plan zbog novih globalnih sukoba pa “smo mi ovdje ostavljeni sami sebi”.
