Kad mi je poslao poruku, pomislila sam da je greškom upućena meni, jer se nikada nismo vidjeli bez moje sestre. Ali odmah zatim je dodao: „Molim te, hitno je. Ne mogu više sam.“ Osjetila sam kako mi srce ubrzava, jer ton te poruke nije ličio na čovjeka kojeg sam godinama poznavala.
Sjeli smo u tihi dio kafića, a on je izgledao kao da nije spavao danima. Ruke su mu se trzale dok je pokušavao uhvatiti šolju kafe. „Moram ti nešto reći… tebi, a ne njoj,“ izgovorio je promuklim glasom, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako me steže u prsima.
„Šta god da je, reci mi,“ šapnula sam, iako nisam bila sigurna želim li zaista čuti odgovor. On je tada podigao oči prema meni — pune straha, krivnje i nečega što nisam umjela odmah prepoznati. A onda je izgovorio samo jednu rečenicu… onu koja mi je zaledila krv i natjerala me da shvatim da više ništa neće biti isto.
U trenutku kada je izgovorio tu prvu rečenicu, kao da je neko povukao tepih ispod mene. Zaledila sam se u mjestu, a srce mi je počelo lupati toliko jako da sam ga čula u ušima. On je sjedio preko puta, blijed, pogleda zakopanog u sto, kao da se boji da vidi kako ću reagovati.
„Ne znam odakle da počnem,“ rekao je nakon duge tišine. „Samo znam da više ne mogu ovako.“ U njegovom glasu nije bilo arogancije, nije bilo dramatizovanja — samo iskreni, ljudski umor. Osjetila sam da je na ivici pucanja.
Pokušala sam ostati smirena, ali nisam mogla sakriti strah u glasu. „Reci mi direktno. Šta se dešava?“ On je duboko udahnuo, kao da ga svaka riječ boli. „Vaša sestra misli da sam ja kriv za sve… ali istina je mnogo komplikovanija.“
Nagnuo se naprijed, spustio ruke na sto, ali mu se prsti tresli. „Ne govorim ti ovo da bih sebe opravdao,“ dodao je. „Govorim ti jer više ne znam kako da joj priđem, kako da joj objasnim… kako da je ne povrijedim.“ U tom trenutku sam prvi put osjetila da se radi o nečemu stvarno ozbiljnom.
„Šta si joj uradio?“ pitala sam tiho, sa grčem u stomaku. On je odmahnuo glavom. „Nije stvar u onome što sam uradio… nego u onome što joj nisam rekao.“ Pogledala sam ga zbunjeno. „O čemu govoriš?“ On je progutao knedlu, pogledao kroz prozor kao da traži hrabrost.
„Bolestan sam,“ izgovorio je napokon. Te dvije riječi srušile su mi sav dah iz pluća. Nisam očekivala ništa slično — mislila sam da je riječ o prevari, svađama, tajnama… ali ne ovo. On je sklopio oči, kao da mu je lakše priznati kad ne gleda nikoga.
Sjedeći preko puta njega, vidjela sam koliko mu se ramena tresu, kao da nosi teret koji mu kida leđa. „Ljekari još uvijek nisu sigurni koliko je ozbiljno,“ rekao je. „Ne želim da padne u paniku, a znam da hoće. Znam kako je kad se osjeća bespomoćno… i ne želim da prolazi kroz to.“
Nisam znala šta da kažem. Miješali su mi se šok, strah i tuga. „Zato si mene pozvao?“ šapnula sam. On je klimnuo, pogled mu se konačno susreo sa mojim. „Ti je znaš bolje nego iko. Ti znaš kako diše, kako razmišlja. Ja… ja ne znam kako da joj kažem da možda neću biti isti čovjek.“
Osjetila sam probadanje u grudima jer sam znala koliko ga moja sestra voli. Njena slika kako se smije, kako mu trči u zagrljaj, kako ga brani kad god joj neko nešto kaže — sve mi je prošlo pred očima. „Zašto joj nisi rekao odmah?“ pitala sam tiho.
„Jer ne želim da živi u strahu od onoga što još nije sigurno,“ odgovorio je. „Ne želim da svako jutro gleda u mene kao u problem. Ne želim da misli da sam joj teret.“ U tom trenutku shvatila sam da je njegova šutnja bila pogrešna, ali rođena iz ljubavi, ne iz sebičnosti.
Zastala sam, pokušavajući smisliti način da reagujem. „Znaš da će joj biti teže ako sazna od nekog drugog,“ rekla sam mu. „I znaš da nećeš moći ovo skrivati još dugo.“ On je spustio glavu. „Znam… zato sam te zamolio da dođeš. Treba mi da budeš uz nju kad joj to kažem.“
Ruke su mi same pale na sto, kao da traže stabilnost u svijetu koji se naglo pomjerio. Nisam očekivala da će me uvući u nešto toliko teško, ali nisam imala srca da ga odbijem. „Biću tu,“ rekla sam napokon. „Ali moraš joj reći. Ne danas, ne ovako — ali uskoro.“
U njegovim očima ugledala sam olakšanje, ali i strah koji nije nestajao. „Hvala ti,“ rekao je. „Znao sam da si ti jedina osoba kojoj to mogu reći.“ Nisam bila sigurna da li mi je to kompliment ili teret, ali sam znala da moram ostati jaka zbog oboje.
Ustali smo zajedno iz kafića, tiho i polako, kao da oboje nosimo krhki predmet koji se može razbiti na prvi pogrešan pokret. Na vratima me je još jednom pogledao i rekao: „Nemoj mi zamjeriti što sam te u ovo uvukao.“
„Ne zamjeram,“ odgovorila sam. „Ali ovo što si rekao… promijeniće sve.“ I dok je odlazio niz ulicu, shvatila sam da će narednih nekoliko dana donijeti težak razgovor, mnogo suza i mnogo straha — ali i istinu koju više niko ne može izbjeći.
