Srela me je ispred zgrade, sitna i pogrbljena, s torbom koju je jedva nosila. Pitala je tiho da li mogu poći s njom jer se boji da će se izgubiti, i iako sam žurio, nešto u njenom glasu me je natjeralo da pristanem.
Dok smo hodali, pričala mi je nepovezano, o vremenu, o tramvajima koji više ne voze kao nekad, o ulicama koje se mijenjaju. Ali primijetio sam da povremeno zastane, kao da se bori sa mislima koje ne želi odmah izgovoriti. „Nije mi prvi put da idem tamo,“ rekla je tiho, stežući torbu jače.
Kada smo se približili domu zdravlja, pogledala me je sa strane i izgovorila rečenicu koja mi je stegla stomak: „Znam da vam ovo nije posao… ali vi ste posljednja osoba kojoj to mogu reći.“ U tom trenutku sam shvatio da ovo nije bila obična šetnja — i da ono što slijedi nosi težinu cijelog jednog života.
Starica je hodala polako, oslanjajući se na moju ruku, kao da joj svaki korak traži dodatnu snagu. U jednom trenutku je duboko uzdahnula i pogledala u pločnik, kao da se odlučuje da li da nastavi. Osjetio sam da ono što slijedi nije mala priča.
„Ovdje idem već mjesecima,“ rekla je tiho. „Ne zbog sebe… nego zbog nekoga koga više nema.“ Zastao sam na tren, ali ona me je blagim pokretom povukla da nastavimo.
Ispričala mi je da je godinama dolazila sa suprugom, sve dok je bolest nije natjerala da dolazi sama. „On je uvijek govorio da ne treba nikoga zamarati,“ dodala je. U njenom glasu nije bilo gorčine, samo tiha tuga.
Pitao sam je zašto je danas baš mene zamolila za pomoć. Pogledala me kratko i rekla: „Jer ste me podsjetili na njega. I on je uvijek zastajao kad bi vidio nekoga ko se muči.“ Te riječi su me zatekla više nego što sam očekivao.
Dok smo prolazili pored parka, zastala je da dođe do daha. Sjeli smo na klupu, a ona je stegnula torbu kao da u njoj nosi cijeli život. „Nisam nikome rekla istinu,“ nastavila je, „jer nisam htjela da me sažalijevaju.“
Rekla mi je da je danas došla po rezultate koje se bojala otvoriti sama. „Ako su loši,“ rekla je, „htjela sam da bar neko bude uz mene.“ U tom trenutku sam shvatio koliko je njena usamljenost teška.
Pokušao sam je ohrabriti, govoreći joj da nije sama i da je hrabro što je došla. Klimnula je glavom, ali se vidjelo da se bori sa strahom. Njene ruke su lagano drhtale dok smo ponovo ustajali.
Kada smo stigli pred dom zdravlja, zaustavila se i pogledala zgradu kao da stoji pred nečim ogromnim. „Znate,“ rekla je, „nekad sam ovdje dolazila s osmijehom, a danas… danas dolazim po odgovore.“ Te riječi su mi ostale u glavi.
Ponudio sam da uđem s njom unutra ako želi. Iznenadila se i na trenutak zašutjela. „Bili biste spremni?“ pitala je, kao da joj je teško povjerovati. Rekao sam da hoću. Nije mi bilo važno koliko će trajati. Važno mi je bilo da ne bude sama u tom trenutku.
Dok smo čekali u hodniku, pričala mi je o sitnicama koje je nekada činile sretnom. O jutarnjoj kafi, o starim filmovima, o šetnjama koje sada rijetko pravi. Shvatio sam da je to njen način da zadrži mir.
Kada su je prozvali, duboko je udahnula i stegla mi ruku. „Hvala vam što ste ostali,“ šapnula je. U tom stisku bilo je više zahvalnosti nego u hiljadu riječi.
Nakon pregleda, izašla je sporije, ali s nekim čudnim olakšanjem na licu. „Nije onako loše kako sam se bojala,“ rekla je. Taj mali osmijeh mi je značio više nego što bih priznao.
Ispratio sam je do klupe ispred doma zdravlja. Sjeli smo još malo, a onda me pogledala i rekla: „Danas ste mi dali nešto što nisam imala mjesecima — osjećaj da nisam sama.“ Osjetio sam knedlu u grlu.
Kada smo se rastajali, zahvalila mi se još jednom. Gledao sam kako polako odlazi niz ulicu, sitna, ali nekako lakša nego ranije. I shvatio sam da sam tog dana možda više dobio nego što sam dao.
