DRAGAN BURSAĆ ANALIZIRAO SLUČAJEVE ENVERA KAZAZA I DAMIRA NIKŠIĆA: Šta nam govori odricanje od Trojke njenih apologeta?

Ako ovih dana vidite najžešće kritike na račun vladajuće Trojke, one ne stižu iz SDA ili DF tabora, niti od istinskih nezavisnih novinara. Ne. One dolaze od nekadašnjih apologeta Trojke – istih onih koji su do jučer napadali te nezavisne novinare kada su upozoravali na diletantizam, klijentelizam i samodopadnu prazninu vlasti koja se prodavala kao “nova politička paradigma”. A danas, gle čuda, bivša apologete koriste iste argumente.

I sad dolazimo do one rečenice koja savršeno opisuje šta slijedi a koju sam artikulisao prije neki dan:

„Sad kad krene najezda kulturnjaka, analičara, potez-novinara i ostalog javnog budžet-življa u SDA botove – nećeš živ ostati.“

Prekomanda kao nužnost
Jer upravo to gledamo. Prekomandu. Kolektivno presvlačenje. Političko pranje ruku sapunom „mi smo ipak upozoravali“. A nisu. Ili barem nisu onda kada je trebalo i kako je trebalo.

E sad, da ljudi poput Envera Kazaza ili Damira Nikšića tek u januaru shvate s kakvim političkim amaterizmom imaju posla – ne biva. Ili se radi o grubom političkom instinktu za samoodržanje, političko preživljavanje i pipanju terena za nove pozicije, ili je atmosfera unutar Trojke toliko uzavrela da je moralo negdje iskipjeti. U oba slučaja, riječ je o simptomu, a ne o iznenađenju.

Jer, budimo pošteni: Trojka nije propala jučer. Nije propala s prvim snijegom u Sarajevu, niti s prvim artikulisanjem problema u “Radu”, niti s prvom kadrovskom katastrofom u javnim preduzećima. Trojka se raspadala onog trenutka kada je vlast shvatila kao poluprivatno egocentrični kapital, a ne kao operativnu odgovornost.

Apologeti kao seizmografi raspada
Izjave Damira Nikšića nisu problem zato što kritikuju Trojku. Naprotiv. Problem je tajming i pozicija s koje dolaze. Kada su neki drugi ljudi godinama unazad upozoravali da se iza parole “ni SDA ni HDZ” ne krije nikakva ozbiljna politika, nego samo nova kasta vlasti – tada su proglašavani mrgudima, cinicima, pa i “korisnim idiotima nacionalista” i famoznim SDfA botovima. 

Sada, kada se isti narativi izgovaraju iznutra, oni bi trebali zvučati kao katarza? Kao hrabrost? Kao političko prosvjetljenje?

Ne. Ovo nije katarza. Ovo je kasna samodistanca i propiranje biografija.

I zato će se čuti i ona rečenica – već se čuje – “pa koliko je Trojka stvarno propala kad je i Kazaz napada?” Kao da je Enver Kazaz krajnja instanca moralnog kompasa, a ne dugogodišnji apologeta iste te liberalne, salonske sarajevske politike koja je Trojku porodila.

A upravo je Kazaz, kritikujući kantonalnog premijera Nihada Uka, kazao i ovo:

„…Takva neodgovornost će zaista (ovako kako ste vi rekli) koštati Trojku ako ne gubitka izbora, a ono poprilično…“

Ta rečenica je savršena – ali ne zbog sadržaja, nego zbog ironije. Jer ta „neodgovornost“ nije novost. Ona je bila vidljiva od prvog dana. Samo tada nije smjela biti imenovana. Tada se to zvalo „proces“, „učenje“, „nova praksa“, „otpor starim strukturama“ “prilagođavanje”. Danas se, kada su se strukture uklopile, zove pravim imenom.

Lažna ljevica i stvarna odgovornost
Kada Nikšić govori o “lažnoj ljevici, liberalnoj eliti i pozerima koje je opila vlast”, on ne govori ništa novo. To su rečenice koje su nezavisni novinari i analitičari izgovarali godinama. Razlika je u tome što su oni to govorili bez fotelje, bez koalicijskih obaveza, bez apanaža i bez kalkulacije o sljedećem mandatu.

Problem Trojke nikada nije bio ideološki – nego klasni. To je vlast koja je zaboravila da postoji grad ispod Trebevića i planine ispod Instagram objava. Vlast koja je Bjelašnicu shvatila kao showroom, a “Rad” kao nužno zlo. Vlast koja je upravljanje gradom zamijenila upravljanjem imidžom.

I sada, kada snijeg padne da otkrije trag – doslovno i metaforički – sistem se raspada jer ga nikada nije ni bilo. Bio je samo privremeni aranžman između ambicije i iluzije.

Povratak SDA kao alibi
Prema tome, SDA se ne vraća zato što je “vrijeme”. Vraća se jer je Trojka dokazala da može biti jednako bahata, jednako nesposobna i jednako otuđena od “obične raje”, samo s boljim PR-om i lošijom izvedbom.

Zašto je ovo odricanje važno
Odricanje apologeta od Trojke govori više o njima nego o samoj Trojci. Govori o tome koliko je bosanskohercegovačka politička scena plitka, personalizirana i lišena dugoročne odgovornosti. Govori o tome kako se kritika ne koristi kao korektiv, nego kao sredstvo reposicioniranja.

I zato ovo nije trenutak istine, nego trenutak klasične panike.

Jer oni koji su Trojku branili dok je bilo ugodno, sada je napuštaju kada je postalo politički skupo. A to nije hrabrost. To je refleks preživljavanja.

I na kraju
Ako Trojka padne – a pada – neće pasti zbog SDA. Pasti će zbog vlastite praznine. A ako se SDA vrati, to neće biti zato što je bolja, nego zato što je konkurencija bila lošija nego što je iko očekivao.

A oni koji danas peru ruke, neka se sjete: ruke su im bile u istom tijestu. Samo što je sada pećnica malo pregrijana.

I to je cijela istina.