Da bismo razumjeli gdje se nalazimo i zašto smo tako nisko pali, moramo nemilosrdno jasno analizirati čovjeka kojem smo 13 godina dopustili da gospodari Srbijom: ličnost bez dana stvarnog radnog iskustva, bez ijedne jasne vrline, osobu koja ne zna da istina postoji; bezobalno pohlepnu i amoralnu, sa „augmentiranim“ egom, fasciniranu podzemljem i „momcima sa asfalta“, očigledno nesposobnu da upravlja sobom, a kamoli državom.
Ta propast — u šest faza — čita se u ekonomskoj devastaciji, siromašenju građana, urušavanju međunarodnog ugleda države, raspadu institucija, gaženju prava i sloboda i trijumfu primitivizma, nasilja i neznanja.
Prva faza: „Mladi Vučić“
Zamlata, lajavac, predmet opšteg podsmijeha zbog histeričnih ispada, poltron i počasni donosilac bureka Vojislavu Šešelju. U toj epohi, on je podsjećao na Raskoljnikova: vječito gladan, vječito hektičan, sa pogledom koji ne moli za razumijevanje, nego za dodatak.
Dok drugi mladići nose ideale, on je nosio burek — ne kao hranu, nego kao filozofiju: masno, teško, uvijek nečije tuđe. I kao što Dostojevski zna da čovjeku nije najteže kad griješi, nego kad se ubijedi da je genije dok griješi, tako je i ova zamlata vjerovala da je istorijski lik, a izgledala je kao fusnota.
Nastavljamo sa prevodom vaše analize na bosanski jezik, zadržavajući britki stil i dramatične metafore koje opisuju transformaciju političkog lika kroz ove tri ključne faze.
Druga faza: „Ratnik“ Vučić
Devedesetih je, dok su drugi gledali u nebo da li dolazi avion, on zurio u ekran da vidi da li dolazi – aplauz. U studiju je znao raspirivati rat kao da duše u žar, pa je tuđe živote mjerio u grotesknim „kvotama“, kao da je riječ o kursu valuta. Tako se „rodila“ i najsramnija rečenica koju je ikada izgovorio neki pripadnik našeg naroda: „sto Muslimana za jednog Srbina“.
Front mu je ostao fotelja i daljinski upravljač — rat uživo, ali na programu. Кad su padale bombe, udarao se u prsa kao „patriota“, pa od te iste Srbije iskukao stan: junaštvo na papiru, hrabrost u katastru. Iako sin novinarke, medije je stavljao na povodac: jedan naslov — kazna, jedan mikrofon — tišina. Slobodu je pominjao kao ikonu, ali ju je držao iza stakla, da se ne potroši od gledanja. Tako licemjerje postaje politika: savjest na pauzi, kamera na maksimumu. I sve to uz osmijeh.
Treća faza: „Vučić kao Jago“
Tomislav Nikolić pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Vučić je godinama igrao ulogu njegovog Jaga: ne onog što maše mačem, nego onog što maše šapatom. Dok je Tomi u ruke gurao krunu od kartona, Alek mu je brižno namještao reflektore – da se bolje vidi gdje je meta na leđima.
Na demokratskim izborima je, po pravilu, završavao kao rezervni igrač bez dresa: uvijek blizu terena, nikad na semaforu. Na svim tim izborima bio je potučen do nogu. Ali, u našoj drami postoji i treće poluvrijeme – ono u hodnicima, po kuloarima, u sitnim zarezima koalicionih dogovora. Кad je Nikolić pobijedio, Vučić je tu pobjedu upakovao kao svoj poklon, potpisao čestitku tuđim rukopisom i, uz osmijeh, zario onaj „prijateljski“ nož koji se nosi u džepu sakoa. I tako je vječiti gubitnik na biračkom mjestu postao pobjednik u backstage-u: tamo gdje savjest ne ulazi bez akreditacije, a moral je plastelin koji se mijesi po potrebi. Na noć izbora, jedino tužno lice u izbornom štabu SNS bilo je lice Aleksandra Vučića. Samo godinu dana nakon toga, Jago je presudio svom mentoru.
Četvrta faza: „Vučić kao Supermen“
Hapšenje Miroslava Miškovića (kome ćemo još dugo kao država plaćati odštetu) obezbijedilo je našem heroju oreol borca za pravdu. Clark Kent sa Temua, tobožnji borac protiv korupcije, marketinška nada da pravda postoji, ubijedio je veliki broj građana da je stigao „Robin Hood“ koji će uzeti bogatima da bi dao siromašnima.
U javnosti — naočale morala, košulja skromnosti, kravata odlučnosti. U pozadini — priprema transformacije. I baš kao u stripu: što su više govorili da je „običan čovjek“, to je više ličio na superheroja koji je, umjesto da spasava grad, počeo da spasava sopstveni odraz u ogledalu. A onda se „Robin Hood“ pretvorio u „Superhika“: uzima od siromašnih da da bogatima, ali uz osmijeh koji vam objašnjava da je to — za vaše dobro.
Peta faza: „Vučić kao Tito“
Kad je stekao ogromno bogatstvo, Vučić umišlja da je Tito, zanemarivši činjenicu da je na čelu države tri puta manje i trideset puta siromašnije nego što je bila Jugoslavija. Tu se javlja onaj komični sindrom malog čovjeka u velikom odijelu: rukavi mu prekrivaju prste, ali on maše kao da pozdravlja nesvrstane.
Na međunarodnim samitima dobija počasno mjesto pored toitoi-a istorije. U Srbiji je silan, u inostranstvu sitan. Sluga svakog stranca koji poželi da mu bude gospodar, poklanja svakom traženi resurs, kulturno dobro, dio teritorije – samo da bi sačuvao neprikosnovenu vlast u svom zabranu. Zbog njega Srbija postaje jedinstven istorijski fenomen, stekavši neslavni status kolonije bar pet kolonijalnih gospodara: od Kine i Rusije, do SAD-a, Francuske i Njemačke.
Evo prevoda šeste, završne faze vaše analize na bosanski jezik. Ovaj dio donosi snažan zaključak o ogoljenoj vlasti i buđenju građanske svijesti kroz metaforu “carevog novog odijela”.
Šesta faza: „Vučić je go“
Studenti, preuzevši baklju slobode u svoje ruke, nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, pokreću do tada neviđeno snažan i masovan talas protesta. Djeca — studenti — uzviknuli su: „car je go“. I tu počinje kraj bajke, jer svaka vlast koja se hrani strahom, na kraju se zagrcne istinom iz najmanjih usta.
Vučić prestaje da prikriva pravo lice. Shvata da su ga svi pročitali i da više nema svrhe da glumi suptilnost. To je onaj trenutak kad loš glumac odluči da više ne uči tekst, nego da viče. Laganje, prijetnje i besomučna drskost postaju stil, kao da je država pozornica na kojoj je publika kriva što nije oduševljena. Svako ko je pristojan osjeća gađenje — ne zato što je politika gruba, nego zato što se grubost prodaje kao patriotizam, a bezobrazluk kao državnička mudrost. On više ne pokušava da bude „vođa naroda“, nego nadzornik sopstvenog eha: govori, pa sluša aplauz koji je sam naručio, i ljuti se ako mu ne stigne na vrijeme.
Кad jedna zemlja gotovo četiri decenije propada, uzrok se ne mjeri samo BDP-om, nego i biografijom koja je postala nacionalni šablon: od male, glasne poslušnosti do velike, glasne vlasti. U Vučićevim metamorfozama — od burek-poltrona, preko studijskog „ratnika“, dvorskog Jaga i marketinškog „superheroja“, do karikature državnika i ogoljenog nadzornika — čita se mehanizam kolektivnog promašaja: umjesto institucija dobijamo uloge, umjesto odgovornosti kostime, umjesto istine aplauz.
Zato nam istorijske prilike prolaze kao vozovi kroz stanicu u kojoj je red vožnje zamijenjen sloganima: svi mašu, niko ne mijenja šine. Кo u tom ogledalu vidi samo jednog čovjeka, promašuje pouku: sistem koji nagrađuje lojalnost, a kažnjava misao, sam sebe osuđuje na stagnaciju.
