Zastupnik HDZ-a u Evropskom parlamentu Tomislav Sokol kazao je: “Ako Muslimani ne budu spremni na kompromis i ako se ne urazume, dobit će rješenje koje je iz njihove perspektive puno gore. Ako ne budu spremni na reformu Izbornog zakona u dogledno vrijeme, jedno jutro će se probuditi s trećim entitetom.”
Sokol je ovom izjavom odao šta je svrha narativa o trećem entitetu koji intenzivira drugi ili treći ešalon HDZ-a: Sokol, Željana Zovko, Max Primorac, Božo Ljubić i dr.
Good cop, bad cop
Znakovito je da je neupitni vođa HDZ BiH Dragan Čović više puta isticao da je priča o trećem entitetu besmislena. Također, hrvatski premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman nisu se usudili pledirati za treći entitet (recimo, na nedavnoj zagrebačkoj konferenciji o 30 godina Dejtona). Čelni ljudi HDZ-a se zadržavaju na tome da je potrebno promijeniti Izborni zakon, kako bi se ojačala pozicija Hrvata u BiH.
Kontrast je suviše oštar da bi bio nejasan. Polubitni i nebitni činioci unutar hrvatske nacionalne politike, poput Sokola, Ljubića, Primorca i Zovko, zauzimaju tvrdolinijaški stav i pozivaju na uspostavu trećeg entiteta, tako da vodeći hrvatski ljudi, u poređenju s njima, izgledaju kao nosioci umjerene politike. Time se jača Čovićeva lična pozicija, ali to je samo jedan, čak manje bitan aspekt.
Bez narativa o trećem entitetu, HDZ-ov zahtjev za izmjenama Izbornog zakona izgledao kao maksimalistički, te je u svakim pregovorima morao biti unaprijed otpisan (kao non-starter). Uz narativ o trećem entitetu, HDZ-ov zahtjev za izmjenama Izbornog zakona izgleda znatno benignije. Sokol ga čak naziva kompromisnim rješenjem, srednjom tačkom između statusa quo i zahtjeva za trećim entitetom.
Tako se priča o tobožnjem trećem entitetu otkriva kao priča o Izbornom zakonu i tako je treba tretirati. Neposredni cilj o kojem sanjaju Sokol, Zovko, Primorac, Ljubić, i dr, jeste isti onaj o kojem sanjaju i Čović, Plenković i Radman: izmjena Izbornog zakona.
Nećete u Gornji Vakuf, niste ni prije
Niko, ni ozbiljni, ni neozbiljni, ne misli da hrvatska politika u BiH, nakon što je, kako Primorac kaže, izgubila 60% demografske osnovice, ima dovoljno snage da sredstvima vojne prinude nametne treći entitet (a kako drugačije?).
U vezi s tim, korisno je podsjetiti na lekciju koju je prije desetak godina tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko održao Čoviću: “Treći entitet je moguće dobiti ne pregovorima, nego isključivo ratom. Ti za rat nisi sposoban, a Hrvatska za tebe neće ratovati.”
Da je treći entitet neposredni cilj, Hrvatska ne bi pričala, već bi ratovala. To će se možda nekad ponovo desiti, ali Zagreb ne teži tome trenutno. Neposredni cilj je izmjenom Izbornog zakona ojačati ionako jaku institucionalnu poziciju hrvatske politike u BiH, kako bi ona, udružena sa SNSD-om, nastavila da dominira političkom scenom u BiH.
Narativ vlasti i opozicije u Zagrebu, čak i kritičkih medija kao što su Novosti, po kojem – kako kaže hrvatski predsjednik – Bošnjaci maltretiraju Hrvate u BiH, ne može likvidirati činjenicu da zapravo osovina SNSD-HDZ dominira bh. političkom stvarnošću.
Treći entitet ne može biti polazna osnova u pregovorima
Treći entitet ne može biti nikakvo polazište, nikakav non-starter u pregovorima o reformi Izbornog zakona. Onima koji smatraju drugačije treba odgovoriti riječima samog Čovića da je “besmisleno pričati o trećem entitetu, jer to nije u skladu s Ustavom”.
To što neka manje bitna lica, poput Sokola, Zovko i drugih, govore o trećem entitetu, nije dovoljna osnova da on bude polazište, pa da se onda izmjena Izbornog zakona u korist HDZ-a nametne kao srednje rješenje između trećeg entiteta i statusa quo.
Ako bi u bilo kojim ozbiljnim pregovorima hrvatski non-starter bilo to što Sokol, Zovko i slični zagovaraju, onda je bošnjački non-starter – građanska država. Tako da poništavanjem ta dva krajnja polazišta dolazimo u situaciju, u kojoj smo bili prije obnove narativa o trećem entitetu od strane drugog i trećeg ešalona HDZ-a.
To je situacija, u kojoj HDZ traži izmjenu Izbornog zakona. Pregovori ne mogu biti svedeni na ispunjavanje želja HDZ-a, dakle njihov ishod ne može biti prihvatanje HDZ-ovog zahtjeva. Naime, u tom slučaju ne bismo govorili o pregovorima, već o zadovoljavanju želja jedne strane.
U navedenoj situaciji, jedini način da se vodi učinkoviti pregovori jeste da se, umjesto uvažavanja HDZ-ovog prijedloga, nađe kompromisno rješenje, koje će značiti da obje strane, i hrvatska i bošnjačka, nešto gube i nešto dobivaju.
Šta hrvatska strana gubi u pregovorima?
Ako bi bošnjačko glasačko tijelo izgubilo utjecaj na izbor članova Predsjedništva iz Federacije, na što po trenutnom Ustavu ima pravo, moje pitanje je: šta bi hrvatski korpus izgubio? Ako ne bi izgubio ništa, ako ga na kraju procesa ništa ne bi zaboljelo, onda ne govorimo o pregovorima i suština problema je što hrvatska politika ishod pregovora zamišlja neurotski: kao ispunjavanje vlastitih želja.
Na kraju da se osvrnem i na Sokolovu prijetnju. On veli da će se Bošnjaci, ako ne pristanu na HDZ-ov Izborni zakon, “jedno jutro probuditi s trećim entitetom”.
Verbalne prijetnje, iznesene sa sigurne distance, znak su slabosti. To, za razliku od štrebera Sokola, dobro znaju oni koji razumiju nasilje i s njime povezanu komunikaciju.
Primjera radi, u romanu “Kum”, Vito Corleone uči svoje saradnike da nikada ne prijete, već da uvijek pokušaju urazumiti drugu stranu. Šta to znači? Kada arogantni filmski producent odbije saradnju, Don Vito mu ne prijeti, već mu ostavi glavu mrtvog konja u krevetu. Za razliku od Sokolove prijetnje, koja je goli znak, kredibilna prijetnja je djelimično već ostvarena prijetnja; ona više nije samo znak, već i (nasilno) djelo. Pošto nije u stanju uputiti takvu prijetnju, Sokolu je bolje da šuti i ne sramoti se. Ili, ako hoće, neka priča i sramoti se, svejedno je.
