VELIKA OBMANA DRAGANA ČOVIĆA: “Legitimno predstavljanje” ne garantuje snažnu poziciju hrvatskog naroda već ODREDBE USTAVA FBiH!

Politička pozicija Hrvata u Federaciji BiH i posredno u Bosni i Hercegovini ne temelji se na “legitimnom predstavljanju”, već na postojećem Ustavu Federacije BiH i Bosne i Hercegovine, a što se svjesno zanemaruje od predstavnika HDZ-a BiH i zvaničnog Zagreba.

To je jednostavno pokazati ne samo na činjenici da je HDZ duže u vlasti nego bilo koja druga stranka u Bosni i Hercegovini, već i na temelju odredaba Ustava Federacije BiH koje neprobojnim mehanizmima zaštite garantuju snažnu poziciju hrvatskog političkog faktora u BiH, gotovo neprobojnom. Ambicija hrvatske politike da izostanak etničkog predstavljanja predstavi ugroženošću jednostavno nije utemeljana na činjenicama, jer bi implementacija etničkog principa u apsolutnom smislu značila gašenje građanskog.

Doslovno izvlačenje iz naziva zakonodavnog tijela “dom naroda” zaključaka da delegati u njemu imaju samo etnički legitimitet jednostavno nije ispravno, jer odredbe Ustava FBiH i BiH, koje su još uvijek na snazi, govore da to nije tako, a ne zato što to autor ovog teksta tvrdi.

Predmet “Ljubić i predmet “Izetbegović”
Upravo je na osnovu naziva ovog zakonodavnog tijela, između ostalog, većina u Ustavnom sudu BiH u predmetu “Ljubić” zaključila da delegat u Domu naroda FBiH koji je izabran iz kantona u kojem narod kojem on pripada nije većinski, nije ni legitiman.

Da je to duboko pogrešno pokazuje jedna ranija odluka Ustavnog suda BiH iz 1998. godine. U predmetu “Izetbegović”, u obrazloženju presude, navodi se da ne postoji “jednobrazan model etničkog zastupanja” u državni Dom naroda.

“Na sličan, ali nikako identičan način, član IV/1. Ustava BiH propisuje da se Dom naroda sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba) koji su “birani”, prema podtački (a), od hrvatskih i bošnjačkih delegata u Dom naroda Federacije, dok delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske. Ako se izuzme razlika da ih biraju parlamentarna tijela entiteta, a ne direktno, glasanjem naroda, kao članove Predsjedništva BiH, Sud oučava upadljivu razliku u tome da srpske delegate bira Narodna skupština bez ikakvih razlika po etničkim linijama. Ova odredba, stoga, sadrži ustavnu garanciju da članovi Narodne skupštine nesrbi imaju ista prava kao i članovi Srbi da učestvuju u izboru pet srpskih delegata u Domu naroda BiH. Dakle, ne postoji striktan jednobrazan model etničkog zastupanja koji je osnov ovih odredbi Ustava BiH”, stoji u presudi.

Iz ovog bi se moglo zaključiti da Sud nije vidio ništa sporno u tome da poslanici Bošnjaci u Narodnoj skupštini RS-a, koji većinu svojih glasova dobijaju od Bošnjaka, mogu direktno utjecati na izbor delegata Srba u Dom naroda BiH. Iz ovog bi se također moglo zaključiti da pravo da etnički predstavljaš svoj naroda ne zavisi isključivo od toga od koga si posredno dobio svoje glasove. Da štitiš interese svog naroda u domovima naroda možeš samim tim što si pripadnik tog naroda. Ono što kao sporno nije vidjela većina u Ustavnom sudu u predmetu “Izetbegović” vidjela je većina u predmetu “Ljubić”. To više govori o Ustavnom sudu BiH, a manje o našim ustavima.

Međutim, to ne znači da entitetski i državni ustav ne štite poziciju konstitutivnih naroda u domovima naroda, odnosno da je zakonodavac previdio da omogući da većina delegata dobije glasove od glasača koji dolaze iz naroda kojem pripadaju. U slučaju Kluba Srba to je omogućeno na način da je Republika Srpska jedna izborna jedinica u kojoj veliku većinu građana čine Srbi. Odlukom da svi mogu birati delegate, a istovremeno da je RS jedna izborna jedinica, zakonodavac je napravio balans imeđu građanskog i etničkog.

Balans u Domu naroda FBiH
Sličan balans, da bi se izbjeglo da Dom naroda FBiH u političkoj utakmici ne dobije prevagu u odnosu na Predstavnčki dom i zaključa sve procese, svodeći politiku samo na etnopolitičko nadmetanje, predvidio je i Ustav Federacije.

Da ne postoji “striktan jednobrazan model etničkog zastupanja” pokazuju odredbe Ustava Federacije BiH koje određuju način biranja delegata u Dom naroda FBiH. Formirano je deset kantona iz kojih se delegira određeni broj delegata Hrvata i Bošnjaka.

U Federaciji je balans između etničkog i građanskog u Domu naroda napravljen tako da se s jedne strane broj delegata jednog naroda iz svakog kantona određuje računajući koliki je procenat datog konstitutivnog naroda u jednom kantonu u odnosu na sve pripadnike tog naroda u Federaciji BiH u skladu sa posljednim popisom stanovništva. S druge strane, uvođenjem principa da svaki kanton daje minimalno jednog delegata, ako je takav izabran u skupštini kantona, iz svakog konstitutivnog naroda, bez obzira na procenat o kojom smo govorili iznad, odnosno formula 1/1/1.

U pitanju su odredbe koje nije smio narušiti ni visoki predstavnik Christian Schmidt.

Popis stanovništva kao mehanizam zaštite
Trenutni omjer delegata u Domu naroda FBiH, po kantonima, omogućava da većina delegata bude izabrana od hrvatskih glasača. Čak štaviše, ukoliko je hrvatskoj politici broj delegata Hrvata koje mogu delegirati nedovoljan, mogu zatražiti provođenje novog popisa stanovništva, koji bi zbog demografskih promjena na terenu, neminovno dio delegata Hrvata koji se biraju u bošnjačkim kantonima prebacio u one kantone u kojima su Hrvati apsolutna ili makar dominantna većina, kao što je naprimjer Zapadnohercegovački kanton.

S tim u vezi Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH omogućavaju kroz svaki novi popis stanovništva novu raspodjelu delegata iz svakog konstitutivnog naroda, tako da brojniji narod ne može u bilo kojoj varijanti ostvariti političku dominaciju. Ukratko postoji zaštitni mehanizam bez postojanja “legitimnog predstavljanja”. Moglo bi se nagađati zašto HDZ ne insistira na novom popisu stanovništva, ali bez sumnje, u ovom smislu, bi još više ojačao hrvatsku poziciju.

Političko nezadovoljstvo hrvatske politike ne proizilazi iz nedostatka političke moći, već iz razočarenja da većinska podrška kod vlastitog naroda ne garantuje vlast, jer i manjinski blok unutar hrvatskog političkog spektra ima potencijal da u saradnji sa bošnjačkim i građanskim strankama popuni pozicije u vlasti. Međutim, zanemaruje da to isto važi i za bošnjačke i građanske stranke, kao što je to trenutno slučaj.