Kad Milorad Dodik kaže da su Bošnjaci “radikalni muslimani” i da je suživot s njima nemoguć, dio javnosti to i dalje doživljava kao još jednu njegovu provokaciju. Kao folklor i politički cirkus.
Kao, “Dodik opet galami”.
To je pogrešno, jer to što on radi nije nikakva isprazna galama. To je, jednostavno, politika. I to vrlo racionalna politika.
Dodik ne govori te stvari zato što je emotivan ili neodgovoran. Govori ih zato što mu se isplate, piše Stav.ba.
Politički govor u Bosni i Hercegovini nadilazi uobičajene predizborne tenzije ili populističku retoriku. Umjesto sporova o javnim politikama, budžetima i institucionalnim nadležnostima, javni prostor sada ispunjavaju formulacije egzistencijalnog tipa: govori se o “nemogućem suživotu”, “civilizacijskoj nekompatibilnosti” i “sigurnosnim prijetnjama” koje navodno proizlaze iz samog identiteta jedne zajednice. U toj matrici Bošnjaci se označavaju kao “radikalni muslimani”, kao politički faktor s kojim nije moguće graditi zajedničku državu.
Ovdje je riječ o diskurzivnoj strategiji koja konflikt premješta iz sfere politike u sferu sigurnosti i time delegitimira samu ideju zajedničke države. Takav narativ nije incident, nego racionalan politički instrument oblikovan odnosima moći, geopolitičkim kontekstom i unutrašnjom fragmentacijom bošnjačkog političkog subjekta.
Pogotovo imamo li na umu razne memorandume i deklaracije srpskog i srbijanskog intelektualno-političkog establišmenta te neka ranija iskustva.
Danas svjedočimo intenziviranom narativu u kojem se čitava zajednica predstavlja kao prijetnja, a sama ideja zajedničke države kao historijska greška. Takav pomak ne može se objasniti pukom emocionalnošću ili temperamentom jednoga političara. On ima svoju unutrašnju logiku.
Najprecizniji teorijski okvir za razumijevanje tog procesa nudi pristup razvijen unutar tzv. Kopenhaške škole. Prema toj perspektivi, prijetnje nisu objektivne činjenice, nego rezultat političkog imenovanja. Sekuritizacija je prije svega retorička. Politički akter određenu grupu proglašava egzistencijalnom opasnošću, a publika takvu interpretaciju prihvata. Time se otvara prostor za izvanredne mjere koje bi u normalnim okolnostima bile neprihvatljive.
U tom smislu, označavanje Bošnjaka kao “radikalnih” nije opis stvarnosti, nego performativni čin: izgovaranjem se proizvodi politička realnost u kojoj protivnik prestaje biti sagovornik i postaje sigurnosni problem. Kada se politički konflikt prenese u sferu sigurnosti, nestaje prostor kompromisa. Politički protivnik može se ubjeđivati i s njim se može voditi dijalog, polemizirati i tražiti rješenja, ali onaj koji je označen kao sigurnosna prijetnja ima se neutralizirati.
Prvi korak u toj konstrukciji jeste religijska redukcija identiteta. Bošnjaci se sistematski svode na oznaku “muslimani”, čime se briše njihova politička i građanska dimenzija. Takva redukcija omogućava esencijalizaciju: razlika se predstavlja kao trajna i nesavladiva. U toj matrici, ako je razlika “suštinska”, onda je zajednica nemoguća. Iz te logike razdvajanje se prikazuje kao racionalno rješenje, a suživot kao anomalija.
Drugi sloj čini sigurnosna patologizacija. Pojmovnik preuzet iz kampanje globalne borbe protiv terorizma koji uključuje pojmove poput “radikalizam”, “ekstremizam”, “opasnost”, “sigurnosna prijetnja”, transponira se u domaći politički kontekst. Lokalni politički spor, u tako kreiranom narativu, poprima karakter latentne sigurnosne krize, a institucionalne blokade predstavljaju se kao legitimna samoodbrana.
Treći element jeste historijski revizionizam. Selektivno prizivanje Drugog svjetskog rata i imputiranje kolektivne krivnje ne služe historiografiji, nego politici. Prošlost se instrumentalizira da bi se delegitimizirala sadašnjost. Pri čemu teza o ‘muslimanima’ kao fašistima i nacistima korespondira s jednim širim planom djelovanja, ma koliko historiografski i faktografski bila nebulozna.
Diskurzivne strategije, međutim, postaju učinkovite tek kada ih podupire povoljan odnos snaga. Slabljenje međunarodnog nadzora, unutrašnje krize u Evropskoj uniji i preusmjeravanje pažnje Zapada prema ratu u Ukrajini smanjili su političku cijenu retoričke eskalacije. Radikalni diskurs postaje tako racionalna strategija. I neće biti sankcioniran sve dok ozbiljno ne ugrozi interese velikih aktera.
U tom kontekstu treba posmatrati i intenziviranje kontakata sa zvaničnim Izraelom, savezništvo s vladom Viktora Orbana u Mađarskoj, te kontakte s konzervativnim krugovima i pojedincima manje ili više bliskim američkom predsjedniku Trumpu. Lokalni etnički politički konflikt tako se prevodi u šire globalne kulturalne ili civilizacijske ratove.
Istovremeno, bošnjačka politika prolazi kroz dug proces fragmentacije. Stranačka atomizacija i odsustvo koordinacije slabe sposobnost kolektivnog djelovanja. Bez koherentne političke moći i snažnih pregovaračkih pozicija nema ni sposobnosti odvraćanja, pa radikalizam drugoj strani postaje isplativiji nego što bismo očekivali. Posebno plodno tlo za aktualiziranje antibošnjačkog narativa nastalo je formiranjem državne vlasti 2022/23. s Miloradom Dodikom i njegovim koalicijskim blokom. Umjesto izolacije, uslijedila je normalizacija, a umjesto pritiska i uvjetovanja popustljivo partnerstvo.
U bošnjačku kvotu ušli su manje zreli ii političari sa pojedinačno skromnim izbornim a samim tim i predstavničkim legitimitetom. Ubjeđujući svoju publiku da će Dodik omekšati i svjesno mu prepuštajući dodatne institucionalne poluge moći po dubini. Njegova radikalna retorika je ostala bez da za to plati ozbiljniju institucionalnu cijenu. Ni kasnija presuda i pokušaj stranaka Trojke da se distanciraju od partnera nisu urodili plodom. Ovdje nije zgoreg napomenuti da je Dodik presuđen upravo za retoriku, ali ne i za antiustavno djelovanje. Te odluke povukao je pod pritiskom i zauzvrat je oslobođen sankcija. A retoriku zadržao. Vidjet ćemo čemu ona služi. Istini za volju, zadržao je i značajne poluge moći preko svojih kadrova.
Posmatrano historijski, vidljiv je kontinuitet ciljeva uz promjenu sredstava: ratna sila, pa institucionalna blokada, onda populistička mobilizacija i danas diskurzivna delegitimizacija. Instrumenti se mijenjaju, a politička logika i strateška opredjeljenja ista.
Savremeni diskurs o Bošnjacima kao “radikalnim muslimanima” nije devijacija političkog govora, nego racionalan instrument upravljanja političkim konfliktom. Sekuritizacija identiteta, povoljan geopolitički trenutak i unutrašnja fragmentacija političkog protivnika zajedno tvore strukturu u kojoj akteru sekuritizacije destabilizacija donosi više štete nego bilo kakav kompromis. Pri tome, kreiranim narativom i njegovom internacionalizaciju, postiže se ‘povoljnija’ pregovaračka pozicija kod eventualnih novih pokušaja ‘rješavanja krize’.
Država se na ovakav način ne ruši spektakularno; ona se polahko potkopava ponavljanjem teze da je besmislena. Umjesto pregovora proizvode se strahovi, a umjesto poduhvata na iznalaženju rješenja s političkim rivalima proizvode se neprijatelji. Diskurs tako postaje osnovni alat političkog djelovanja.
Zato problem nije samo u jednoj retorici niti u jednom akteru, nego u sistemu koji takvu retoriku čini racionalnom. Dok god to na internacionalnom planu ne uzrokuje velike štete ostat će najjeftiniji oblik mobilizacije. Retorika ovdje prestaje biti govor o politici i postaje sama politika kao instrument preoblikovanja stvarnosti.
