U ljeto 1917, direktor vakufske uprave i jedan od najvažnijih bošnjačkih političara tog doba, Šerif Arnautović, predao je caru Karlu memorandum u kojem je predočio svoju viziju budućnosti Bosne i Hercegovine u okviru austro-ugarske države. Iskazujući strah da će se bosanskomuslimansko stanovništvo u Kraljevini Jugoslaviji naći u gorem položaju od onog u kojem je bilo pod Habsburzima, Arnautović je preferirao opstanak BiH u Austro-Ugarskoj; ali je isto tako smatrao da BiH treba dobiti autonomiju unutar reformisanog, tačnije federaliziranog Carstva.
Naše iluzije i međunarodne realnosti
Kako u knjizi BiH u vrijeme nastanka Kraljevine SHS, priznaje srpski nacionalistički historičar Borivoje Milošević – po mišljenju muslimanskih prvaka “Bosna i Hercegovina je oduvijek bila posebna država između Srbije i Hrvatske”. (str. 36)
Dakle, naša elita, na čijem čelu je bio Arnautović, imala je nacionalnu svijest, jer je smatrala da Bosna i Hercegovina treba biti samostalna država; ali za razliku od 1943. ili 1992. nije imala smjelosti i, što je najvažnije, snage da vojno odbrani to uvjerenje.
Osim što nije imao na raspolaganju potrebnu vojnu silu, koja bi bila osnov njegovih (autonomističkih) zahtjeva, problem Arnautovićeve koncepcije iz ljeta 1917. je i u tome što je napravio pogrešnu procjenu o ishodu Prvog svjetskog rata.
On je, naime, polazio pretpostavke da će Austro-Ugarska opstati nakon rata i da će zadržati kontrolu nad bosanskohercegovačkim teritorijem. Kao što znamo, historija je otišla u drugom smjeru: Habsburško carstvo je nestalo, pobijedile su sile Antante ii Kraljevina Srbija, a s njima i jugoslovenska ideja. Arnautovićeva ideja o autonomnoj BiH unutar federalizirane Austro-Ugarske ostala je puka želja i fusnota u historiji.
U oktobru 1918. – dakle, nešto više od godinu dana nakon što je Arnautović iznio svoju ideju – car Karlo je objavio Manifest (“vijernim austrijskim narodima”) u kojem je, nakon dužeg natezanja, konačno ponudio federalizaciju monarhije. Ali bilo je kasno: Njemačka i Austro-Ugarska su bile pred porazom. Cinik bi rekao: samo zato je Karlo i pristao na federalizaciju.
U svakom slučaju, projugoslavensko Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu odbilo je ponudu cara Karla i iskazalo je zahtjev za formiranjem jugoslovenske države. Samo mjesec poslije, srpska vojska je bila u Zagrebu.
Vrijedi dodati da je, za razliku od Arnautovića, Mehmed Spaho već početkom 1918. – dakle desetak mjeseci prije kraja rata – shvatio da će Antanta nadvladati a s njome i jugoslovenska ideja, pa je tada poručio da su muslimanske mase za jugoslovensku državu. Iako je vjerovatno i sam bio svjestan da će Kraljevina Jugoslavija biti mučna za narod kojem pripada, nije se prepustio kao Arnautović iluziji o vječnosti Austro-Ugarske.
Do kraja 1930-ih i sam Spaho će postati anahron, a njegovo mjesto će u konačnici popuniti bošnjački komunisti, zagovornici federalizirane Jugoslavije, poput Avde Hume, Pozderaca, Dizdarevića i drugih, koji, za razliku od naših kolaboracionista, vide da neće Njemačka diktirati novi evropski poredak, već SAD i SSSR.
Raif Dizdarević i Varšavski pakt
Kada je riječ o pogrešnim procjenama naših političkih lidera u trenucima velikih međunarodnih promjena, uz epizodu o Arnautoviću i caru Karlu mi pada na pamet i detalj iz knjige Grebo Bore Kontića: Raif Dizdarević je na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije – dakle, dva i po mjeseca nakon pada Berlinskog zida – predložio amandman, kojim se nalaže odgoda ulaska u Evropsku ekonomsku zajednicu i uspostavljanje prisnih odnosa sa zemljama Varšavskog pakta (saveza koji se nedugo nakon toga raspao).
Problem Dizdarevića, Osmana Karabegovića, Huseina Tahmiščića i sličnih, u tome je što 1990. žele po svaku cijenu opstanak Jugoslavije, zanemarujući činjenicu da se oni o tome ne pitaju i da su prije svega u Srbiji, a zatim i u Sloveniji, nadvladali faktori koji žele kraj Jugoslavije. To znači da joj nije bilo spasa i da se, umjesto na želje za njenim očuvanjem, trebalo fokusirati na sudbinu BiH u procesu raspada Jugoslavije.
Tada na scenu stupa nova generacija naših političkih lidera, prije svih Haris Silajdžić i Alija Izetbegović, koji razumiju da su Sjedinjene Države pobijedile u hladnom ratu, te da će SAD i NATO, a ne SSSR i Varšavski pakt ili neki drugi blok, diktirati novi poredak u Evropi.
Trezveni dio našeg rukovodstva 1995. shvata da, uprkos pomoći koju su nam uputili, Iran ili druge islamske zemlje nemaju snagu koja bi mogla konkurirati snazi Sjedinjenih Država, te potpisujemo Dejtonski sporazum svjesni da njime ulazimo u Pax Americanu i odustajemo od vojne saradnje s Iranom i sl. Pakt stabilnosti 1999, kojim je trasiran euroatlantski put regije, samo će formalizirati zaključak dejtonskog procesa. Tri decenije kasnije, ta politika koju su utemeljili Izetbegović i Silajdžić je prilično istrošena, a nove nema.
Novi svjetski poredak
Unipolarni svjetski poredak, utemeljen s padom Berlinskog zida, danas je prošlost. U međunarodnom sistemu više nemamo jednu veliku silu (SAD), nego tri: SAD su i dalje najjače, ali Kina im je postala takmac, dok je Rusija, iako najslabija, ipak obnovila status velike sile.
Ratovi u Ukrajini i Iranu najbolji su pokazatelji izmijenjenih odnosa. Sjedinjene Države su od 2022. do 2025. nosile najveći teret odbrane Ukrajine, a onda su, po dolasku Trumpa u Bijelu kuću, 2025. digle ruke od Ukrajine i teret odbrane prepustile Evropskoj uniji.
Situacija se dodatno zakomplikovala ratom u Iranu, u kojem su evropske članice NATO-a odbile sudjelovati, uprkos višestrukim pozivima Trumpa. Štaviše, neki od evropski lidera, poput španskog premijera i njemačkog predsjednika, osudili su američko-izraelski napad na Iran kao povredu međunarodnog prava.
Takav stav Evropljana je doveo do toga da je Trump prekjučer otvoreno zaprijetio povlačenjem SAD-a iz NATO-a. “Uvijek sam znao da je NATO papirnati tigar, a Putin to, usput rečeno, također zna”, kazao je Trump.
Američki ambasador pri NATO-u Matthew Whitaker je potvrdio da “predsjednik Trump evaluira i reevaluira sve” i da je “sve na stolu”. Ministar odbrane SAD-a Pete Hegseth je odbio na konferenciji za medije da potvrdi privrženost SAD-a obavezi da stane u zaštitu drugih članica NATO-a, ako budu napadnute.
Shvativši ozbiljnost situacije, reagovali su neki od vodećih senatora, među njima i dugogodišnji vođa Republikanaca u Senatu Mitch McConnell i predsjedavajuća Vanjskopolitičkog komiteta Jeanne Shaheen, demokratska senatorka, koja već godinama drži i našu zemlju kao dio svog portfolija.
Senat može spriječiti formalno američko povlačenje iz NATO-a, ali ono nije presudno; naime, supstancijalna šteta je već nanesena time što je postala upitnom spremnost američke vlade da poštuje obaveze iz ugovora o NATO-u.
Profesor na Univerzitetu u Čikagu Robert Pape je primijetio da je “stvarna moć NATO-a u integrisanoj američkoj komandi, koje već odavno nema”. U vezi s time je postavio pitanje da li će “Njemačka, Francuska ili Kanada u toku neke iduće krize staviti svoje snage pod komandu američkog generala i da li će slijediti naredbe”; po njemu, to više nije moguće.
S njime se složio i Ian Bremmer iz think-tanka Euroasia Group, kazavši da se “Trump ne može formalno povući iz NATO-a, bez saglasnosti Senata, ali da ako članice NATO-a ne mogu gajiti vjeru da će SAD poštovati svoje obaveze iz člana 5. Povelje, onda je Alijansa već u teškom kvaru”.
Isto smatra i John Mearsheimer, koji veli da je NATO “već na neki način mrtav.” On je dodao da rat u Iranu povećava šanse Rusiji da trijumfuje u Ukrajini, a takav ishod rata na istoku Evrope će imati ogromne posljedice po NATO: Trump će optužiti Evropljane, a oni njega za sudbinu Ukrajine, i tako ukrug.
Situaciju je sumirao poljski premijer Donald Tusk, kazavši jučer da američka prijetnja raspadom NATO-a, ublažavanje sankcija Rusiji, masovna energetska kriza u Evropi, blokiranje vojne pomoći Ukrajini, itd. – “izgleda kao ostvarenje Putinovog sna.”
Nojevska politika
U takvoj situaciji – dakle, kada zapadni lideri diskutuju o kraju NATO-a – nedavni zahtjev predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića upućen birokratama u sjedištu NATO saveza u Briselu da nas prime u članstvo ilustrira koliko je naše vodstvo odsječeno od realnosti.
Dok iznosi zahtjev za članstvom BiH u NATO-u, Denis Bećirović neodoljivo podsjeća na Šerifa Arnautovića, koji predaje caru Karlu memorandum sa zahtjevom za autonomijom BiH unutar Austro-Ugarske (dakle, uoči raspada Carstva).
Ne tvrdim da će se NATO sigurno raspasti, niti da mi trebamo odustati od NATO puta. Ali u trenutku dok se na Zapadu raspravlja o raspadu NATO-a, naša vlast reaguje tako što zabija glavu u pijesak. To je ozbiljan problem.
Na opasku voditeljice Federalne TV da je NATO u ovom trenutku, blago rečeno, “nestabilan”, Bećirović nedavno kaže: “NATO je najjača vojna alijansa na svijetu i u to ne treba sumnjati. To što ima određenih razilaženja među najvećim svjetskim silama, to je drugo pitanje. Ali mi nismo država koja ima kapacitet da određuje kakvu će politiku voditi SAD i EU. Mi želimo (sic!) da realiziramo naše strateške ciljeve, da naša država bude bliže i EU i NATO savezu.”
Pošto mi ne možemo odrediti politiku SAD i EU (pa ni to hoće li doći do raspada NATO-a), mi se trebamo fokusirati na naše želje, a to je da NATO opstane i da mi ubrzo postanemo njegov dio i tako riješimo svoje sigurnosne probleme. To što Bećirović govori nije politika već je bolest. Neurotični simptom: pošto osjećamo nemoć pred stvarnošću, pravit ćemo se da je ne vidimo i umjesto na nju fokusirat ćemo se na vlastite želje.
Isto veli federalni premijer Nermin Nikšić: sa izgradnjom Južne interkonekcije ući ćemo pod sigurnosni kišobran NATO-a. Fokusiran, sa svojim dugogodišnjim partnerom Elvedinom Grabovicom na federalne tendere, Nikšić vjerovatno ni ne prati šta se zbiva na međunarodnom planu.
NATO, totem i tabu
U svakom slučaju, dok naše rukovodstvo, u toku krize NATO-a, zabija glavu u pijesak, evo šta kaže poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski:
”Trebali bismo”, veli on, “američku prijetnju povlačenjem iz NATO-a shvatiti kao mogući scenarij i shvatiti ga ozbiljno, mi u Poljskoj, na istočnom krilu, ali i svi diljem političkog spektra. Podsjećam vas: kad sam prije nekoliko sedmica u Sejmu [Poljskom parlamentu] rekao da Poljskoj trebaju dvije ‘police osiguranja’ umjesto da sve karte stavimo na jednu opciju – neki su bili iznenađeni. A danas se ispostavilo da moramo razmotriti alternative.”
Poljska troši preko 5 % BDP-a na odbranu i, uz Dansku i baltičke zemlje, već decenijama je najlojalniji američki saveznik u Evropi. Ali poljsko rukovodstvo ne zabija glavu u pijesak.
Umjesto što emituje svoje neurotske simptome na FTV-a, Bećiroviću bi bilo bolje da, za početak, pita Sikorskog šta je to druga polica osiguranja na koju Poljska računa. Vjerovatno se radi o zajedničkim evropskim, a možda i o nekim bilateralnim odbrambenim aranžmanima.
Vidjeli smo da je i Hrvatska potpisala sporazum o vojnoj saradnji sa Albanijom i Kosovom, čime je pokazala da ni u kojem slučaju ne smatra da je svojim članstvom u EU i NATO-u razriješila sve svoje sigurnosne brige. Vučić i Dodik su jučer u četiri oka razgovarali o formiranju saveza Zagreb-Tirana-Priština, a SNSD je usvojio zaključke da se radi o projektu koji ugrožava RS.
Šta god bio odgovor na pitanja koja postavlja poljski ministar Sikorski (o alternativama NATO-u), ta rasprava se mora konačno otvoriti i kod nas, ma koliko bila neugodna.
