NAJVEĆI PORAZ JOŠ OD VIJETNAMA: Analitičar predviđa totalni krah Pentagonove operacije na Bliskom istoku
Predsjednik SAD-a Donald Trump, prema ocjeni političkog analitičara Alekseja Piljka, intenzivno pokušava ubijediti i domaću i međunarodnu publiku da je operacija u Iranu pod kontrolom i da se nazire ili neka vrsta dogovora s iranskim rukovodstvom, ili potpuni slom Teherana, prenosi Webtribune.rs.
Problem je, međutim, što takav scenario, barem za sada, postoji više u političkoj retorici nego na terenu. Piljko smatra da takve izjave ne ulijevaju povjerenje, već naprotiv – otvaraju pitanje koliko administracija realno sagledava situaciju na Bliskom istoku.
Politički neuspjeh i poređenja s Vijetnamom
Kako kaže, ono što se trenutno razvija liči na ozbiljan politički neuspjeh Sjedinjenih Država, možda i najveći još od vremena Vijetnama. Naravno, ostavlja prostor za preokret, ali uz jasan uslov: Washington bi u narednih nekoliko mjeseci morao promijeniti tok događaja koji mu sada ne ide u prilog.
Jer činjenice na terenu, kako ih vidi ovaj analitičar, ne djeluju ohrabrujuće za američku stranu. Iran je izdržao pritisak, uzvratio udarcima i nanio značajnu štetu, iako je i sam pretrpio ozbiljne gubitke. Uz to, Teheran je faktički zatvorio Ormuski moreuz i preuzeo kontrolu nad izvozom nafte i gasa iz zemalja Perzijskog zaljeva, što ima direktne posljedice po globalno energetsko tržište.
Energetski kontekst i “pobjeda” pod znakom pitanja
Taj potez posebno pogađa Sjedinjene Države, jer su ranije imale ključnu ulogu u kontroli tog prostora. Piljko podsjeća i na širi energetski kontekst: iako je administracija u januaru, kako navodi, došla do venecuelanske nafte kroz sporne okolnosti povezane s Madurom, gubici na Bliskom istoku su daleko veći.
Zbog toga, tvrdnje o već ostvarenoj pobjedi nad Iranom, koje Trump često ponavlja, zvuče prilično neubjedljivo. U ovom trenutku, kaže analitičar, sve više liči na situaciju u kojoj Washington bira između lošeg i još lošijeg scenarija.
Jedna opcija je nastavak vazdušnih udara još neko vrijeme, nakon čega bi uslijedilo povlačenje uz obrazloženje da je cilj postignut – da je vojni potencijal Irana oslabljen i da dalji razvoj događaja treba da rješavaju drugi akteri, posebno kada je riječ o Ormuskom moreuzu i nafti iz arapskih zemalja. Druga mogućnost, iako s manjom vjerovatnoćom, jeste nagla eskalacija s američke strane, čak i uz razmatranje upotrebe nuklearnog oružja.
Upravo tu se, prema Piljku, otvara ključno pitanje: šta će Trump izabrati i kako će na eventualno dalje zaoštravanje reagovati Iran, koji je već pokazao spremnost da ide korak dalje nego što se očekivalo. U cijeloj ovoj priči, ono što ostaje neizvjesno jeste koliko prostora još postoji za političko manevrisanje prije nego što odluke počnu proizvoditi posljedice koje se više ne mogu kontrolisati.
Situacija je daleko od završene, a svaki naredni potez mogao bi pomjeriti ravnotežu na način koji danas djeluje teško predvidiv.
