POLA MILIONA VOJNIKA ZA NAPAD NA IRAN: Američki pukovnik otkrio koji bi logistički horor morala proći Bijela kuća da porazi Teheran

Na prvi pogled, operativni rezultati djeluju impresivno. Američka vojska, kako kaže Robert Hamilton, penzionisani pukovnik i trenutni šef analitičkog centra Delphi Global Research Center, i dalje može izvesti stvari koje malo ko u svijetu može, prenosi Webtribune.rs.

Operativni uspjeh i politički vakuum
To se, prema njegovim riječima, vidjelo u Iranu, a u manjoj mjeri i ranije u Venecueli, kao i u operacijama u Afganistanu i Iraku. Međutim, tu se već otvara stari problem – razlika između vojnog uspjeha i političkog ishoda.

Hamilton, koji je služio u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Kuvajtu, Kataru, Njemačkoj, Bjelorusiji, Gruziji, Afganistanu i Pakistanu, te koji potpisuje knjigu o odnosima Kine i Rusije, ukazuje na obrazac koji se ponavlja.

Kako objašnjava u razgovoru za rusku Pravdu, američka strana često dobija treću fazu sukoba, onu sa odlučujućim operacijama, ali gubi četvrtu – onu u kojoj bi vojni rezultati trebali biti pretvoreni u političke ciljeve. Tu dolazi do raskoraka između očekivanja političkog vrha i realnih mogućnosti vojske.

Stanje na terenu: Između zastoja i eskalacije
Upravo zato, kada se pogleda trenutna situacija u Iranu, slika postaje složenija nego što djeluje na prvi pogled. Formalno gledano, SAD su, prema Hamiltonu, ostvarile sve vojne ciljeve.

Ali iransko rukovodstvo je i dalje na vlasti, Hormoški tjesnac ostaje zatvoren, a ključnu kontrolu nad državom drži Korpus čuvara islamske revolucije. Drugim riječima, stanje na terenu je, kako kaže, u nekim aspektima čak nepovoljnije nego prije početka operacije.

Otuda i ocjena da su Sjedinjene Države u Iranu zapravo ušle u svojevrsni zastoj. Pred Washingtonom su, prema Hamiltonu, dvije opcije. Jedna je da se proglasi pobjeda i operacija završi. Druga podrazumijeva dalje podizanje intenziteta, što bi gotovo izvjesno uključivalo angažovanje kopnenih snaga. Ali tu stvari postaju komplikovanije nego što zvuče u teoriji.

Na terenu već postoje određeni kapaciteti – ekspedicioni odred marinaca i brigada iz 82. zračno-desantne divizije, ukupno između 10 i 15 hiljada vojnika. To je dovoljno za ograničene ciljeve, poput potencijalnog zauzimanja otoka Hark, gdje se nalazi važan iranski naftni centar, ili pokušaja da se otvori Hormoški tjesnac.

Ali za ozbiljniji prodor u Iran, kako Hamilton procjenjuje, to jednostavno nije dovoljno. Za takav scenario govorilo bi se o stotinama hiljada vojnika, čak i do pola miliona, što bi značajno promijenilo prirodu cijele operacije.

Logistički izazovi i obavještajni rizici
A onda dolazi sljedeći sloj problema – logistika. Čim bi kopnene snage ušle dublje na teritoriju Irana, otvorilo bi se pitanje njihove zaštite i snabdijevanja, što u takvom okruženju nikada nije jednostavno. I tu se, opet, vraća ona stara dilema između onoga što vojska može uraditi i onoga što politika očekuje.

Paralelno s tim, u pozadini se razmatraju i scenariji koji više liče na teorijske modele nego na izvjesne planove. Pominje se mogućnost angažovanja specijalnih jedinica radi preuzimanja ili neutralisanja visoko obogaćenog uranija.

Hamilton, međutim, tu spušta loptu. Kako kaže, takva operacija zahtijevala bi izuzetno precizne obavještajne podatke, a čak ni američke službe, koliko god bile razvijene, ne mogu garantovati potpunu tačnost.

Poseban problem je što nije sigurno ni da su poznate sve lokacije na kojima se nalazi taj materijal. Jedan kompleks, poput onog u Natanzu, svakako nije jedini. To bi značilo da bi u praksi trebalo pokriti više potencijalnih lokacija, što operaciju čini ne samo složenom, već i izuzetno rizičnom.

U tom smislu, kako Hamilton naglašava, svaka takva akcija oslanjala bi se na pretpostavku da su obavještajni podaci gotovo savršeni – a to, u stvarnosti, rijetko kada jeste slučaj.

Obrisi šireg globalnog sukoba
Šira slika dodatno usložnjava stvari. Hamilton smatra da su dešavanja u Iranu i Ukrajini tijesno povezana i da se ne mogu posmatrati izolovano. Prema njegovim riječima, Rusija od početka sukoba na Bliskom istoku pruža Iranu obavještajnu podršku, dok istovremeno dobija pomoć Teherana u operacijama u Ukrajini.

U igru ulaze i dronovi „Geranj“, ruska verzija „Šahida“, za koje je Iran dao licencu. Ta razmjena, kako kaže, jasno pokazuje međusobnu povezanost ovih sukoba.

Kada se sve to sabere, Hamilton ide korak dalje i govori o obrisima šireg globalnog sukoba. Ne nužno u klasičnom smislu, ali kao dugotrajno nadmetanje između Zapada – prije svega SAD-a i Evrope – i bloka u kojem su Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, a u određenoj mjeri i Kina.

On podsjeća da ni početak Drugog svjetskog rata nije odmah prepoznat kao takav, već je tek kasnije dobio svoje mjesto u historiji.

U tom kontekstu, postavlja se pitanje koliko je Zapad spreman istovremeno djelovati na više frontova. Hamilton smatra da postoje određene prednosti u odnosu na Rusiju, ali i upozorava da je Moskva, tokom četiri godine sukoba u Ukrajini, stekla iskustvo koje SAD i NATO nemaju. To iskustvo, kako kaže, može igrati značajnu ulogu u eventualnim budućim scenarijima.

Uz sve to, pojavljuje se i praktičan problem – ograničene zalihe ključne opreme. Rakete za sisteme Patriot i krstareće rakete Tomahawk spadaju u sredstva koja se brzo troše, a sporo obnavljaju. To su skupa i tehnološki zahtjevna sredstva, a njihova dostupnost može direktno utjecati na trajanje i tok sukoba.

Zato se, u krajnjoj liniji, sve svodi na pitanje vremena i prioriteta. Da li je moguće brzo ostvariti ciljeve ili će se situacija razvijati u pravcu koji ostavlja više nepoznanica nego odgovora?

I možda važnije – u kojem trenutku niz povezanih sukoba prestaje biti niz i počinje se posmatrati kao jedna šira, jedinstvena priča.