EUROPSKI PUT ILI PUT DO PONOSA: Zastave Europske unije za Sarajevo, Dodikovu i Čovićevu kontrolu države!
Kada je Bosna i Hercegovina u ožujku 2024. dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom, atmosfera je podsjećala na državni praznik. Zastave EU prekrivale su Sarajevo, vlada je slavila “povijesni proboj”, a svi koji su upozoravali da su zeleno svjetlo dobili “mišići” proglašeni su pesimistima, botovima SDA ili protivnicima europskog puta. Danas, godinu i pol kasnije, postaje jasno koliki je taj trenutak bio dvosjekli mač. Čak ni na današnjoj sjednici Vijeće ministara BiH nije usvojilo Plan rasta, ključni dokument za pristup stotinama milijuna eura pomoći iz fondova EU.
Od tada traje odabir glavnog pregovarača! Bit će ovaj, bit će onaj, ali nema nikoga.
Odluka je donesena danas zbog protivljenja ministra Staše Košarca (SNSD), dok ministar financija Srđan Amidžić (SNSD) uopće nije prisustvovao sjednici. Rezultat svega je da BiH riskira gubitak 108,5 milijuna eura do kraja mjeseca, a nije isključeno ni isključenje iz cijelog razvojnog programa Europske komisije, koji koriste sve zemlje zapadnog Balkana, osim BiH. Dok je Bruxelles slavio politički konsenzus, u Sarajevu je bilo jasno da se radi o sporazumu iznuđenom za “europsku sliku”. Bez suštinskog dogovora, europski put BiH postaje talac dnevne politike i ucjene. Svako “da” koje BiH istovremeno dobije u Bruxellesu postaje potencijalno “ne” čim se vrate domaći akteri. Plan rasta, vrijedan milijarde eura u regionalnom paketu, mjesecima je predmet blokada Milorada Dodika i SNSD-a. Dodik je otvoreno najavio da će uništiti europski put, a sada pokazuje da njegove prijetnje nisu prazne. U takvom okruženju logično je pitanje što čeka visokog predstavnika Christiana Schmidta? Ako je pregovarački status BiH bio više politička nagrada nego rezultat reformi, Schmidt i međunarodna zajednica suočavaju se s još jačom ucjenom. Međutim, ako Schmidt posegne za bonnskim ovlastima, riskira da se krhki europski konsenzus uruši na prvoj prepreci. Na kraju, ostaje šire pitanje nije li cijeli proces zapravo vođen logikom konsocijacijskog poretka, u kojem etnički veto i trgovina zamjenjuju reforme i napredak? Ako je tako, onda čak ni pregovarački status ne znači značajan napredak, već samo potvrđuje da je BiH i dalje zarobljena u matricama koje proizvode stalne blokade. Drugim riječima, zeleno svjetlo koje smo slavili možda je samo reflektor na činjenicu da se još uvijek ne krećemo.
