NEVJEROVATNA EPIZODA IZ ŽIVOTA PRVOG PREDSJEDNIKA: Kako je djelo Alijage Izetbegovića spasilo život mladom Aliji Izetbegoviću

“Odgovor Vasića je bio: Gospodine Ristiću. Poznavajući Vašeg cijenjenog brata i vjerujući Vama na riječ u ime đenerala Draže puštamo ga“, navodi se u monografiji.
Porodica Izetbegović potječe iz ugledne begovske loze koja je nekada živjela u Beogradu. Prema sjećanjima, gotovo cijeli prostor današnjeg Novog Beograda nekada je bio u njihovom vlasništvu.
Međutim, tokom vladavine kneza Mihaila Obrenovića, 1868. godine, pod pritiskom i terorom nad muslimanskim stanovništvom, porodica je bila prisiljena napustiti Srbiju i preseliti se u Bosnu. Bio je to dio šireg vala etničkog čišćenja Bošnjaka iz Srbije, praćenog zatiranjem njihovog kulturnog prisustva.
Kako piše Faris Nanić u svojoj Kratkoj biografiji Alije Izetbegovića, od svih mjesta u Bosni, Izetbegovići su utočište pronašli u Bosanskom Šamcu, tadašnjoj Gornjoj Aziziji, gradu koji je sultan Abdulaziz osnovao za prognane Bošnjake iz izgubljenih dijelova Osmanskog carstva.
U Šamcu je Alijaga Izetbegović, rođen u Beogradu, postao ugledni trgovac i gradonačelnik, poznat po pravednosti i čestitosti. Bio je oženjen Turkinjom, a njegova porodica ubrzo postaje jedna od najuglednijih u posavskoj ravnici. Tokom austrougarske okupacije, nakon Sarajevskog atentata 1914, Alijaga je, prema svjedočenju zabilježenom u porodici, zaštitio grupu uglednih Srba koje su austrougarske vlasti namjeravale uzeti za taoce.
To djelo pravednosti i ljudskosti nije zaboravljeno. Desetljećima kasnije, upravo će ono spasiti život njegovom unuku Aliji Izetbegoviću.
Kako piše Niške Nezirović u knjizi Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), Alija Izetbegović, kako bi izbjegao odlazak u domobrane, tokom Drugog svjetskog rata, odlazi u selo Tarevce kod Modriče .
“I tu kod Vejsil-bega Muratbegovića, kao vojni bjegunac boravi od 1944. na 1945. Tu ga hapse četnici popa Save Božića i sprovode u Gradačac. U Gradačcu se tada nalazio Šamčanin Stanko Ristić, trgovac koji je uspio preživjeti pokolj Srba na rijeci Savi 1. decembra 1944. U Gradačcu se tada nalazio i dio štaba Draže Mihajlovića na čelu sa Dragišom Vasićem. Ristić čim je čuo da su mu bivšeg komšiju zarobili traži prijem kod Vasića i Božića. Kako je Ristićev brat Petar bio poznanik sa Vasićem i bivšim predsjednikom kraljevske vlade dr. Dragišom Cvetkovićem biva odmah primljen“, piše Nezirović.
Pojašnjava da je Ristić tada u prisustvu popa Save kaže Vasiću: “Ljudi. Djed ovog mladog Alije Izetbegovića je za vrijeme Austrije spasio 100 Srba iz Šamca i okoline od sigurne smrti. Pustite ga.“
“Odgovor Vasića je bio: Gospodine Ristiću. Poznavajući Vašeg cijenjenog brata i vjerujući Vama na riječ u ime đenerala Draže puštamo ga“, navodi se u monografiji.
Kako piše Nezirević, Stanko Ristić je i poslije bio u vrlo dobrim odnosima sa Izetbegovićima.
“Pa je čak i na prvim izborima 1990, kada su ga ljudi pitali za koga je glasao on javno rekao: Za moga komšiju Aliju Izetbegovića. To je pravi čovjek“, stoji u knjizi. Također se navodi da je Ristić kao monarhista do kraja života ostao odan kralju i monarhiji i to je u Šamcu bila javna tajna.
Stankov sin, Ilija Ristić, govori da je Aliju upoznao 1974. u Šamcu.
“Došao je na sahranu rodice Refike, hanume poznatog šamačkog advokata Džafera Mehmedagića koji je upoznao moju majku Zlatku sa mojim ocem (Stankom op. a). Kada sam došao u njihovu kuću da izrazim saučešće, prišao mi je Alija: Dođi, da te upoznam. Ja jedem ustima tvog oca'”.
Kad je Stanko Ristić umro 1991. godine, Izetbegović je posalo telegram saučešća:
“Povodom smrti mog velikog prijatelja i spasioca, Stanka Ristića, porodici Ristić izjavljujem izraze najdubljeg saučešća. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH.“