ZLATKO MILETIĆ SE EMOTIVNO OPROSTIO OD SABORCA: ‘Dao si srce za svoju raju, Sarajevo i Bosnu’
Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Zlatko Miletić prisustvovao je posljednjem ispraćaju Gorana Simikića Žike koji je sahranjen danas, 8. novembra 2025. godine, u Aleji veterana na gradskom groblju Vlakovo.
Bio je Simikić njegov saborac tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Branili su Sarajevo i državu.
Miletić je objavio vrlo emotivan status prisjećajući se kako i kada je upoznao Simikića. Poručio je da se ne smije zaboraviti kako se branila BiH od 1992. do 1995. godine.
“April ’92, opšti haos, rat, ne zna se ništa niti gdje ko niti ko je s kim. Pokušavamo se organizovati nas 20-tak u SJB N Sarajevo, kako da se branimo, šta da radimo.
Jedno jutro dolazi mi aktivni policajac Živojin Simikić, Srbin, odgovoran, profesionalan, uredan čovjek i policajac koji je ostao da brani Bosnu. Gotovo plačnim riječima me pita: ‘Molim te komandire, imam sina, hoće u rat, nema Boga, molim te primi ga u stanicu, makar porazgovaraj. Bojim se da dođem kući, uzet će mi oružje, otići će sa rajom negdje, ne znam šta ću…’
Govorim mu, da iako to nije običaj da članovi porodice zbog rata budu na jednom mjestu i da je mlad još, ali mu kažem: ‘Dovedi ga ujutro’, misleći da porazgovaram s njim i da ga vratim kući”, napisao je Miletić.
Naveo je kako se idućeg jutra Žika senior vratio sa Žikom juniorom.
“Štrkljav, visok mladić, krupnih očiju, u starkama, farmerkama, bez dlake na licu. S velikim osmijehom preko čitavog lica. Započe monolog, krećući se desno-lijevo po kancelariji, stišćući šake, gestikulirajući mlatarajući rukama od uzbuđenja, govori: ‘Komandire, obećavam… Ja ću ostaviti srce za svoju raju, za svoje Sarajevo, svoju Bosnu…’ Pomislim nekako pozitivno ludo hrabar, pa i simpatičan. Predomislim se.
Kažem mu: ‘Smiri malo doživljaj. Primit ću te, ali moraš proći obuku sa oružjem, moraš postati punoljetan i možeš krajem mjeseca maja ’92 u borbu.” Skoči, onako nezgrapan na mene, ljubi me zahvaljuje se. Ode sa onim širokim osmjehom sav sretan”, prisjetio se Miletić.
Ostao je, naveo je, zabrinut. Pitao se šta ako se Žiki junioru nešto desi.
“Kažem mu dok je izlazio sa ocem da ne smiju zajedno ići na liniju. I onako u prolazu dobaci: ‘Eto ti njega ovdje u stanici, ja samo idem gdje god treba, ne brini se komandire.’ I tako bi, od ’92 do ’95 godine nikad niti jedan zadatak, a bilo je jako izazovnih, od učešća na liniji do hapšenja ozbiljnih kriminalaca, nije odbio, nikad ništa nije ni komentarisao, pozitivno ludo hrabar, ponekad na granici agresivnosti, nabrijan, pouzdan odan. I svi su ga voljeli i osjećali su se sigurnije sa našim Žikom koga smo u zezanju zvali, dodavali ‘Srbine’, ali bili smo spremni poginuti jedni za druge”, istakao je Miletić.
A onda je rat završio, počela je demobilizacija.
“Masa boraca koji su ostali bez posla, između ostalih i moj suborac Žika junior zove me u kafanu. Dođem. Prvo što primijetim nema više onog osmijeha i dijelom prepoznam šta se desilo onom nasmijanom momku. Kao i većini nas. I meni.
Nismo bili više isti ljudi. Otišao je dio naše duše sa tim našim mejtovima, leševima, naših drugova i građana. Sjetih se policajca rahmetli Hota Izeta, poginuo u aprilu ’92, kad niko iz niti jednog pokopa nije htio da ga sakupi, dali su mi neke plave plastične kante da razneseno tijelo u krugu od 100 metara uzmem i pokupim. Ili dječaka od 7 godina koga na raskrsnici pogode agresori snajperom u čelo. Ili kada vidiš suze ili čuješ jecaj, plač, majke, sestre, kćerke… Ne možeš ostati isti…
E, to sam vidio u njegovim očima i ozbiljnom licu. Pričajući mi o ozbiljnim, sada životnim problemima moli me da mu nađem posao i odmah zovem svog druga Munju, koji je srećom držao zaštitarsku agenciju, objasnim šta i kako. Žika sutradan počne da radi”, naveo je Miletić.
Istakao je da je njegov saborac i prijatelj kasnije oboli.
“Bolest kratka, ali teška. I ode moj Žika.
Ispunio si obećanje, dao si srce za svoju raju, za svoje Sarajevo, svoju Bosnu. Počivao u miru, druže”, zaključio je Miletić.
