Promatrajući recentne izjave različitih političkih aktera, pa povremeno i analitičara ili intelektualaca, oko unitarnog oblika državnog uređenja, u čemu se izražava određeni strah ili skepsa prema tom obliku državnog uređenja, nameće se relativno jednostavan zaključak da ti ljudi ne znaju šta i o čemu govore.
Naravno, politika i njeno vođenje, najčešće je izrazom percepcije političkih aktera o određenim pojavama i zbivanjima, koja je povremeno netačna i radi toga loše artikulirana. Zato bi bilo poželjno ukazati na nekoliko elemenata oko unitarnog oblika državnog uređenja, posebno onima koji se tome suprotstavljaju.
Prvo zapažanje kod onih koji se suprotstavljaju unitarnom obliku državnog uređenja, odnosi se na to da oni odbijaju demokratski princip „jedan čovjek – jedan glas“ argumentirajući takav stav da može doći do nekog etnički utemeljenog preglasavanja, što je u svojoj suštini netačno. Metod „jedan čovjek – jedan glas“ nije ekskluzivitet unitarnog oblika uređenja, jer takav metod postoji u jednakoj mjeri i u federalno uređenim zemljama (Njemačka, Austrija, Belgija, Švicarska i tako redom). Dakle, unitarni oblik državnog uređenja nema apsolutno nikakve veze sa načinom izbora i izbornim procedurama iz kojih proizlazi formiranje vlasti.
Unitarni oblik državnog uređenja govori isključivo o tome kako se upravlja državom, kroz postojanje centralne vlasti sa najvećim stepenom nadležnosti, koje se odlukom te centralne vlasti mogu transferirati i na niže nivoe vlasti, ako za tako nešto postoji racionalno opravdanje, kako bi se ta država učinila funkcionalnijom.
Drugi element, koji se redovno pojavljuje u javnom prostoru, odnosi se da postoje takve izjave političkih i drugih društvenih aktera, da oni nisu za unitarni oblik državnog uređenja, pa nastave da nisu ni za federalno uređenje. E tu nastaje ozbiljan problem. Savremena teorija političkih sistema govori o postojanju tri osnovna oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno uređenje (zastarjela teorija govori o prostim i složenim državama).
Kada to znamo, onda je logičan zaključak da oni koji nisu za unitarno, niti za federalno uređenje, svoju naklonost i podršku daju konfederalnom uređenju (državna zajednica) u Bosni i Hercegovini. Vjerujem kako ovdje imamo površnost onih koji izlaze sa takvim stavom da nisu ni za unitarno niti za federalno uređenje, što ih onda dovodi u poziciju jako delikatnog stava da kroz analogiju oni potpadaju pod zagovornike konfederalnog uređenja (državna zajednica), što je po meni veoma opasno. Kod takvih, često čujemo kako su oni, kao neki izraz kontrasta, zagovornici regionalizacije Bosne i Hercegovine. Dobro, ništa sporno, ako znamo da su sve zemlje koje imaju regije u svome sastavu, zapravo unitarno uređene zemlje, bez obzira da li su one parlamentarne demokracije ili parlamentarne monarhije. Na primjer, Italija ili Španija ili Francuska i još niz drugih. Sve te države imaju unitarni oblik državnog uređenja i regije u svome sastavu.
Treća stvar, odnosi se na takvu netačnost da bi eventualni zagovornici unitarnog oblika uređenja uključili čak i etničku proporcionalnost u biranju i vršenju vlasti, čime u konačnici kontaminiraju stvarnost koja se tiče unitarnog oblika uređenja i daju gorivo protivnicima unitarnog oblika državnog uređenja. Unitarni oblik uređenja, ako mu pridodamo demokraciju i njene principe, može postojati samo ako se radi o demokratskoj proporcionalnosti, na način da svaka politička stranka ima onoliko političke moći koliko ostvari glasova i mandata na izborima. U takvim političkim sistemima, parlamentarna većina je ta koja upravlja državom, a nikako to ne može biti neka parlamentarna manjina.
Demografska slika bilo koje zemlje, nema apsolutno nikakve veze sa demokratskim izrazom proporcionalnosti, koji se izvodi na temelju broja ostvarenih mandata nakon održanih izbora, a nikako na osnovu demografsko-etnički prikazane slike. Čak i nedavno izrečen stav, kako je u sadašnjem Ustavu Bosne i Hercegovine propisana etnička proporcionalnost u tom članu IX, potpuno je netačan, jer je Ustavom Bosne i Hercegovine propisana demokratska proporcionalnost, osim za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, gdje postoji paritet kao određeni model.
Samim Ustavom Bosne i Hercegovine nije propisana nikakva etnička proporcionalnost u niti jednom njegovom članu. Ostaju otvorena pitanja – zašto u sastavu Vijeća ministara imamo 3 Bošnjaka, 3 Hrvata, 3 Srbina i ponekog Ostalog ako to nije tako ustavom utvrđeno ili zašto u sastavu domaćih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine imamo 2 Bošnjaka, 2 Hrvata i 2 Srbina iako ni to nije ustavom utvrđeno. Očito neko kroz političku praksu forsira etničku matricu na štetu demokracije i njenih principa, a u konačnici i na štetu kvaliteta onih koji bi trebali da obavljaju ove časne funkcije. Etnička podobnost i kvaliteta u obavljanju povjerenog posla su dvije jako različite stvari.
Četvrta ništa manje važna stvar, odnosi se na primjere iz okruženja, odnosno ako promatramo države nastale raspadom nekadašnje Jugoslavije, od zapada prema istoku, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Sjeverna Makedonija, sve one, izuzev Bosne i Hercegovine imaju jednodomne sisteme (nema gornjem doma zakonodavnog organa vlasti – što je u Bosni i Hercegovini predstavljeno kroz Dom naroda), sve one biraju predsjednika ili šefa države u okviru jedne izborne jedinice i sve redom su unitarno uređene države. Zašto se onda Bosni i Hercegovini nameće dvodomni sistem zakonodavnog organa vlasti i k tome agresivno predlaže njena federalizacija i to etničkog karaktera? Nema nikakvog opravdanja niti argumenta za takvu vrstu političkih izraza ili političkih stavova na temelju kojih se formiraju takve loše i neodržive inicijative. Jer takve inicijative nisu opredjeljene na racionalno u funkcionalno upravljanje državom, već se opetovano okrećući ka etničkoj podobnosti na štetu kvaliteta, ovaj put podijeljene u mono-etničke federalne jedinice.
Ima i onih, koji kao peti izraz govore o konsocijacijskoj demokraciji, kao rješenju za Bosnu i Hercegovinu, što je neodrživo, pa čak i neprimjereno. Konsocijacijska demokracija nije bila namijenjena etničkim zajednicama, što je relativno lako argumentirati. Njen prvi princip je stvaranje Velike koalicije u kojoj učestvuju političke stranke ili političke grupe koje dolaze sa ideološki krajnje udaljenih političkih opredjeljenja, ali pristaju na Veliku koaliciju radi formiranja vlasti. Iz ovoga, jasno se vidi da u formiranju Velikih koalicija ne učestvuju etničke zajednice već političke stranke ili političke grupe. Drugi princip konsocijacijske demokracije govori o postojanju zajedničkog veta, u kojem opet učestvuju političke stranke u tom istom formiranju Velike koalicije i donošenju odluka unutar nje same. Opet nema etničkih zajednica unutar konsocijacijske demokracije, kako to neki ovdje netačno prikazuju. Treći princip konsocijacije je proporcionalna zastupljenost unutar Velike koalicije, temeljem demokratskom potencijala ili izbornog rezultata, a ne temeljem veličine pojedinih etničkih zajednica.
Kada se uzima Belgija za primjer, onda njen gornji dom, koji se naziva Senat, ne sadrži samo Flamance, Valonce i Nijemce, kako to pojedini predstavljaju ili da im postavimo pitanje – otkud onda u sastavu Senata kao gornjeg doma, osobe koje imaju porijeklo Italijana, Španaca, Luksemburžana, Lihtenštajnaca, zatim cijelog niza afričkih zemalja i ot u značajnom broju? Očito se ne radi samo o Flamancima, Valoncima i Nijemcima, već o demokratski izrabranim predstavnicima u okviru belgijskog izbornog sistema. Čak je zanimljivo pogledati članove 10. i 11. Ustava Belgije koji eksplicitno govore o pravima i zaštiti prava Belgijanaca, dok se ovdje štite prave isključivo etničkih zajednica bez zaštite prava Bosanaca i Hercegovaca kao državljana ove zemlje, što je devijantan izraz samog domaćeg političkog sistema.
Zaključak koji možemo izvesti, da je unitarni oblik državnog uređenja najracionalniji za Bosnu i Hercegovinu, temeljem iskustava zemalja iz okruženja, u kojem bi postajala dva nivoa vlasti: 1. državni nivo i 2. nivo jedinica lokalne samouprave, uz moguću regionalizaciju temeljenu na ekonomskoj i privrednoj povezanosti samih regija, bez njihove zakonodavne uloge.
To bi bio korak naprijed, sve drugo je korak unazad. Praksa u svijetu je takva, da literatura govori da od 193 države članice Ujedinjenih nacija, samo je njih oko 20 federalno uređenih zemalja ili oko 10%. Čak i zadržavanje sadašnjeg status-quo ambijenta, prolaskom vremena, sve će više nositi tenzija i destabilizacije, upravo radi etničke matrice ili etnokracije kao dominantnog oblika u političkom i društvenom životu. Zato je jedino adekvatno i racionalno rješenje za Bosnu i Hercegovinu njena tranzicija u modernu i demokratsku državu, temeljenu na demokraciji, vladavini prava i zaštiti individualnih građanskih prava, sa unitarnim oblikom državnog uređenja jer se time ispunjava niz evropskih kriterija za članstvo u Evropskoj uniji i, najzad, uspostavlja funkcionalna država Bosna i Hercegovina. Nasuprot toga stoji etnički konfliktno organiziran politički sistem, koji vodi u kontinuiranu destabilizaciju i niz neizvjesnih ishoda.
