U Bosni i Hercegovini je uspjeh moguć samo zato što to nije država napravljena vještački, nego država koja je rasla kroz stoljeća. Takve stvari se ne mogu nacrtati za stolom, izjavio je Schmidt
Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, visoki predstavnik Christian Schmidt tvrdi da u BiH “ne vidi opasnost od vojnog sukoba”, ali ističe da je mir “krhak” i da postoji opasnost “političkih kriza”. Također navodi da postoji miješanje susjednih država u unutrašnje poslove BiH, ali ocjenjuje da je “do sada službena politika iz Zagreba suzdržana”.
Govorio je i o odnosu između države i entiteta, kao i o brojnim drugim pitanjima koje opterećuju odnose u BiH.
Gospodine Schmidt, zbog vašeg mandata kao visokog predstavnika postoji nezadovoljstvo u dijelu javnosti, ponekad dobijate i prijetnje. Kako se nosite s tim?
Lagao bih kad bih rekao da je to jednostavno. To traži mnogo snage. Ali sumnjam da to dolazi iz naroda – prije iz političkih krugova. Čak i u Banjoj Luci nemam nikakvih problema kada hodam ulicama i srećem ljude. Potencijal za lične uvrede i huškanje u politici ovdje je ogroman. Ne prolazi to sve nezapaženo, ali odlučio sam da se ne dam isprovocirati.
BiH se nalazi u dubokoj političkoj krizi. Iako rata više nema, u Vijeću sigurnosti UN-a i dalje se govori o ugroženom miru. Koliko je mir zapravo stabilan?
Trenutno ne vidim opasnost od vojnog sukoba – i zato što danas ima mnogo manje oružja nego u vrijeme Jugoslavije. Jugoslovenska armija bila je jedna od najnaoružanijih u Evropi. Postoji potencijal za krize, ali prije političke nego nasilne prirode. Ipak, ovdje je površina ispod koje sve ključa tanja nego drugdje u Evropi; retorika ili pojedinačni potezi brže eskaliraju. Rat je daleko, ali procjena Vijeća sigurnosti je tačna: mir je krhak, prenosi Slobodna Bosna intervju za njemački list Schwabische .
Koji su uzroci tog nestabilnog mira o kojem stručnjaci govore?
Nobelovac Ivo Andrić, jedan od najboljih poznavalaca regije, rekao je: “Tamo gdje logika prestaje, počinje Bosna”. Ne možete to u potpunosti razumjeti srednjoevropskom racionalnošću, zato je teško odgovoriti gdje su korijeni krize. Uglavnom su to osjećaji i percepcije. Ne postoji realan ekonomski interes zbog kojeg bi jedna grupa bila objektivno u goroj poziciji od druge – ali se takvi narativi politički koriste. Izazov je i diskriminacija manjina.
Mislite li na tri konstitutivna naroda – Bošnjake, Hrvate i Srbe – koji određuju politiku u entitetima?
To je jedan od najvećih izazova Dejtonske ustavne strukture: multietnički definisano društvo. Od toga napraviti funkcionalnu državu veliki je, još uvijek neriješen, zadatak. Moj posao kao visokog predstavnika je da zatvaram rupe koje cure.
Koje rupe?
Osnovna karakteristika ovdašnje politike je međusobna sumnja. Neprestano se radi o tome da neka etnička grupa spriječi navodnu štetu za sebe ili navodnu korist za drugu. Iz toga ne raste kultura kompromisa, koja je neophodna za demokratiju – posebno u BiH. Time se gubi pogled na cjelinu, a upravo tu moram djelovati.
Etnička fragmentacija je zapisana u Dejtonu. Cijela država je organizirana po etničkim linijama. Kako se to može prevazići?
Neka dejtonska obećanja su promašena, primjerice povratak izbjeglica: njih 70.000-90.000 još se nije vratilo. Etničko-teritorijalna podjela komplikuje mnogo toga. Zajedništvo među narodima oslabilo je od Titovog vremena. Zbog političkih narativa vidimo povratak etničkim identitetima. Mješoviti brakovi su rjeđi, a prije rata bili su normalni. Moramo jačati principe građanske države i demokratske vrijednosti. Umjesto toga, i dalje postoje škole s potpuno odvojenim nastavnim planovima – hrvatsko dijete uči drugačiju historiju od srpskog djeteta.
Država ima jako malo nadležnosti, entiteti i kantoni mnogo više. Postoje li mogućnosti da se više moći prenese na državni nivo?
To bi bio nužan razvoj Dejtona, ali ga blokade sprečavaju. Za 2025. još uvijek nemamo državni budžet, jer se svi slažu da državnom nivou ne treba dati novac. Zbog toga su ključne institucije drastično potfinansirane, npr. Granična policija. Administracija je neefikasna, jer je sve praktično utrostručeno. Nije tačno da tri paralelne funkcije rade bolje od jedne. Uz to ide i masovno iseljavanje mladih.
Uticaj Srbije i Hrvatske
Bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik više ne može obavljati funkciju, što je rezultat vaše odluke koju je potvrdio Ustavni sud. Kako vidite dalji razvoj situacije u RS-u?
Moja odluka popunila je pravnu prazninu, a pravosuđe je postupilo. To pokazuje da su institucije BiH, posebno pravosuđe, bolje nego što im se pripisuje. Potrebno je shvatiti da procesi na Balkanu traju. Kada vidim da se prostor za djelovanje gospodina Dodika sve više sužava i da se njegova stranka bori oko nasljednika, optimističan sam. Ne vidim ga više kao ključnu figuru.
Očekujete li smanjenje napetosti u RS-u?
Riječ “opuštanje” koristio bih oprezno, ali ne očekujem rast napetosti. Ljudi – i u RS-u – umorni su od svega. Dodiku nije pošlo za rukom organizirati narodni ustanak. Veliki protesti su otkazani jer niko nije došao. Ta tiha distanca, posebno u maloj i strogo nadziranoj RS, snažan je signal. Zato sam optimističan.
Kako ocjenjujete utjecaje Srbije i Hrvatske na politiku u BiH?
Srbija i Hrvatska potpisnice su Dejtona i odgovorne su za teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Tu je kod Srbije bilo lutanja. Na ideju o pansrpskom svijetu na Balkanu treba gledati s ozbiljnom zabrinutošću. Ako od toga nastanu zakoni, morat ću reagirati u skladu s Daytonom. Zanimljivo je da je bilo mnogo retorike i slika, ali se faktički dosad dogodilo malo toga. Opasan bi bio neposredan utjecaj susjednih država koji bi prerastao okvire kulturne saradnje.
Politički utjecaj postoji već sada: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić podržava Dodika, a nacionalno-konzervativni HDZ iz Hrvatske sarađuje s HDZ-om u Bosni…
Dayton dopušta posebne odnose sa susjednim državama, ali Bosna i Hercegovina je samostalna. Kod neke retorike čovjek već zadrži dah. Da, ima miješanja hrvatske strane u unutrašnje poslove, pa čak i prema državnom Predsjedništvu, ali do sada je službena politika iz Zagreba suzdržana. Srbija je teža, ali je i Srbija u teškoj situaciji. To ništa ne opravdava, ali treba opisati nestabilnu situaciju. Ponekad se izgovore “jake rečenice” od kojih oči zasuze; dvije sedmice kasnije sve zvuči sasvim drugačije.
Kao jedan od ključnih puteva rješenja smatra se evropska integracija. Šta treba da se dogodi da bi zemlja tim putem mogla nastaviti?
Sa Planom rasta za Balkan postigli smo uspjeh u tome da Bosna i Hercegovina, nakon dugog čekanja, konačno dođe na red. Put Bosne i Hercegovine naprijed vodi samo preko EU integracija. To u početku ne mora biti punopravno članstvo, jer mnogo uslova nedostaje. Ali moj apel glasi: Nemojte tako dugo čekati da cijela jedna generacija ode! Moguća su prelazna rješenja. Ako za pet godina ne vidimo korake ka približavanju, stvar je propala. Trebaju nam čvrsti argumenti da ljudi ostanu ili se vrate, da žele investirati ovdje i da se može graditi na vladavini prava. Ovdje nema demonstracija za Evropu. Ono što se ovdje dešava jeste glasanje nogama. Upoznao sam mnogo ljudi koji su dugo čekali na evropsku perspektivu, pa se onda u jednom trenutku oprostili i otišli prema EU. Ne možemo nastaviti ono što radimo od 2003. godine: u Solunu je EU dala obećanje o pristupanju zemalja Zapadnog Balkana; 22 godine kasnije nijedna od tih zemalja nije u EU.
Zalažete se za brži pristup?
Najizgledniji kandidati su Crna Gora i Albanija, koje žele ući do 2028. Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Srbija mnogo se teže nose s tim. Potrebna su prilagođena rješenja: ne nagrađivati neaktivnost i ne vjerovati da se o svemu može pregovarati samo s političkom klasom, nego se treba direktno obraćati ljudima. U suprotnom, prema jednoj UNFPA studiji, do 2050. ćete ovdje imati samo polovinu stanovništva. Moramo sada nešto poduzeti. Treba ići korak po korak, kao što su Austrijanci predložili prije dvije godine. Mnogo toga se može uraditi preko jedinstvenog tržišta ili direktnih poticaja. Ne radi se o tome da se novac razbacuje kroz projekte, nego da se stvore stvarne koristi za budućnost ljudi ovdje. Na tome moramo raditi.
Izborni zakon
Jednom ste rekli da radite na tome da budete posljednji visoki predstavnik. Koliko smo daleko od toga?
To je moj cilj, jer je moja funkcija izvanredna pozicija s mnogo mogućnosti intervencije. Dugoročno zemlja mora stajati na vlastitim nogama. Mislim da smo napredovali, jer je funkcionalnost postepeno bolja. Ne mogu navesti godinu, nego samo reći: decenijama ovdje neću provoditi vrijeme. Moramo se pobrinuti da sadašnja generacija ima politički zamah. Visoki predstavnik i EUFOR kao vojna misija mogu pružiti podršku jednoj ili dvije generacije, ali ne zauvijek. Zato se nadam i radim na tome da budem posljednji visoki predstavnik.
Šta je postignuto?
Poboljšali smo entitetske strukture u pravnim pitanjima. Značajno sam poboljšao izborni zakon, tako da sada imamo integritet i transparentnost na izborima. Imali smo 2024. pilot-projekte koji osiguravaju da ne može doći do izborne prevare u velikoj mjeri. To je za mene naš najveći uspjeh. Prijedloge komisije za nadzor izbora OSCE-a, Vijeća Evrope i moja vlastita iskustva pretočio sam u izmjene Izbornog zakona, koji je stupio na snagu prije dvije godine. Zakon sam usaglasio s mnogima, ali ne i s parlamentom. Nadam se da će sljedeće izmjene izbornog zakona donijeti parlament.
Danas imamo mnogo kriznih i ratnih područja, poput Ukrajine ili Gaze. Šta možemo naučiti iz Daytona, pozitivno i negativno?
Ne treba jedno s drugim porediti. Mirovni sporazumi trebaju međunarodnu verifikaciju. U tom smislu, Dayton je uprkos svim teškoćama uspješan primjer, jer vlada mir; na nedostacima se može raditi. Ali jasno je i da se mirovnim sporazumom ne može graditi nacija. Ne može se izvana stvoriti država. U Bosni i Hercegovini je uspjeh moguć samo zato što to nije država napravljena vještački, nego država koja je rasla kroz stoljeća. Takve stvari se ne mogu nacrtati za stolom.
