Na opasku bivšeg ministra vanjskih poslova Hrvatske Mire Kovača, u intervjuu za RTV HB, da hrvatska delegacija u Daytonu nije bila “dovoljno koncentrirana” kada se govorilo o Predsjedništvu BiH, voditelj je primijetio cinično da je srpska delegacija bila dovoljno koncentrirana.
To je, čini se, isprovociralo Kovača da uzvrati, još ciničnije. “Srbi su imali puno jaču vojnu poziciju na terenu”, kazao je Kovač. Time je otkrio da problem uopće nije bio nedostatak pažnje i ujedno ukazao na pravi razlog zbog kojeg tri konstitutivna naroda, po slovu i duhu Dejtona, nemaju jednak ustavni položaj u BiH. To je asimetrija u vojnoj moći.
Nekad u isto vrijeme, visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je kazao gotovo isto što i Kovač. Naime, u redovnom izvještaju Vijeću sigurnosti, Schmidt je napisao da su, u protekloj krizi, kratkog vijeka bili strahovi da bi različite policijske agencije mogle ući u oružani sukob.
U vezi s tim, Schmidt je poentirao sljedećim riječima: “Transformacija vojne moći u političke strukture koju je postigao Opći okvirni sporazum o miru ponovo pokazala učinkovitom”.
Koju sedmicu ranije, isto ovo je, gotovo istim riječima, ustvrdio Jim O’Brien, pravnik koji je sudjelovao u izradi Dejtonskog sporazuma.
U predavanju na Fakultetu političkih nauka, povodom 30. godišnjice mira u našoj zemlji, O’Brien je kazao da je Dejton “pretvorio ratnu moć tri naroda u političku strukturu, čime je trajno spriječio povratak nasilja”.
Dakle, Dejtonski ustav je vojna moć tri strane prevedena na jezik ustavnog prava. Ustav nije zbir apstraktnih formula neovisnih o stanju na teren, već upravo stanje na terenu prebačeno na papir.
Da bismo, u tom kontekstu, razumjeli značaj Kovačeve konstatacije (da su Srbi imali puno jaču vojnu poziciju na terenu), trebamo uzeti u obzir neke detalje o odnosu vojne snage koje su iznijeli relevantni posmatrači.
CIA o odnosu vojnih snaga
Tako, u 71. poglavlju izvještaja Centralne obavještajne agencije (CIA) o ratu u našoj zemlji, koje je naslovljeno kao HVO u 1995. još uvijek u drugoj ligi, nailazimo na sljedeću ocjenu: “HVO od početka rata nije uspio evoluirati u značajnijoj mjeri, dok je barem jedan od njegovih protivnika – ARBiH – to učinio.”
Analitičari CIA-e dalje navode da je HVO nakon okončanja sukoba sa Armijom RBiH demobilisao veći dio svojih vojnika i do 1995. mogao u svakom trenutku na terenu raspolagati sa samo pola od svoje nominalne snage, koja je iznosila 40-50 hiljada.
Dakle, HVO je kraj rata dočekao sa 20-25 hiljada trupa. Sam 1. korpus ARBiH je imao više.
CIA kaže da je HVO “bio daleko od toga da bude potpuno sposobna i autonomna borbena sila” i dodaje da je “nesposobnost da prevaziđe suštinske nedostatke u komandovanju, koordinaciji, disciplini, teškom naoružanju i logistici ostavila HVO 1995. u istom onom stanju polunezavisne sile kakav je bio i 1992”.
”Dok je mogao izvesti neke lokalne napade na svoju ruku, u velikim ofanzivnim operacijama tokom [1995.] godine, HVO je funkcionisao kao puka pomoćna postrojba HV-a.”
U konačnici, navedeno asimetrično stanje na vojnom polju je prevedeno u asimetrični jezik Dejtonskog ustava, na način da Hrvati imaju zagarantirano sudjelovanje u domovina naroda i vladama na svim nivoima, ali, za razliku od Srba, nemaju entitet pod svojom političkom kontrolom, niti zagarantovano učešće u Predsjedništvu BiH.
Šta je vojni osnov trećeg entiteta?
U obraćanju na svečanosti koja je priređena u Mostaru povodom 30. godišnjice Dejtonskog sporazuma predsjednik HDZ-a Dragan Čović je pozvao na “stvaranje tri različita entiteta koji će biti ugrađeni u bogatstvo BiH”.
Ovaj poziv došao je nedugo nakon Čovićeve televizijske izjave da se “intenzivno razgovara o novom političkom aranžmanu u BiH”.
Čović nije kazao ko vodi te razgovore, niti kako ih planira provesti u djelo. Niti šta se, u polju realnosti, promijenilo pa da bi dejtonska asimetrija (dva entiteta, tri naroda) bila zamijenjena simetrijom (tri naroda, tri entiteta).
Najveći problem ovog prijedloga je što umjesto Dejtona, kojim je vojna moć transformisana u političku strukturu, Čović nudi neko novo uređenje koje u jezik ustavnog prava ne bi prevodila vojnu moć, već želju jedne od strane.
Za razliku od 1995, mi trenutno na djelu nemamo odnos vojnih snaga in actu, ali imamo in potentia, prije svega u vidu demografskih činjenica.
Hrvata je, po popisu 1991, u Bosni i Hercegovini bilo 760 hiljada. Po popisu iz 2013, taj broj je pao na 545 hiljada. Aktuelni ministar odbrane Hrvatske kaže da u BiH danas živi 350 hiljada Hrvata. Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske kaže da u BiH zapravo živi 250 hiljada Hrvata u BiH. Dakle, hrvatski udio u bh. stanovništvu čini između 250 i 350 hiljada.
Ako je HVO, na kraju prošlog rata, imao samo 20-25 hiljada uvijek dostupnih trupa, Čović danas ne može skupiti ni pola od tog, s obzirom da je hrvatsko stanovništvo u BiH znatno manje i starije nego ono iz 1990-ih. Stoga ostaje pitanje, šta je vojni osnov njegovog zahtjeva za trećim entitetom?
Neliberalni, realistični ustav
Već duže vrijeme kruže priče da hrvatski lobisti u Washingtonu, poput Maxa Primorca, nastoje uvjeriti novu američku administraciju da podrži uvođenje trećeg entiteta u BiH.
Problem je što taj narativ kolidira sa više puta ponovljenim stavom Trumpove administracije da je za lokalna rješenja koja imaju podršku sva tri konstitutivna naroda. To znači da treći entitet otpada, jer nema podršku Bošnjaka, kao što otpada i građanska BiH jer nema podršku Hrvata i Srba. U prevodu: Washington podržava ustavni status quo u BiH.
Ovakav pristup nove američke administracije prema BiH, ali i prema drugim zemljama – prije svih prema Ukrajini i Siriji – proizlazi iz toga što Trump odbija trošiti američke resurse uime tuđih interesa, argumenata itd.
U tom smislu, pristup Trumpove administracije je na tragu uvjerenja koje smo vidjeli u izvještaju OHR-a ili predavanju O’Briena – da je ustav samo vojna moć lokalnih aktera prevedena na jezik prava. Nešto što nije utemeljeno u realnim odnosima demografske, ekonomske i (in potentia) vojne moći nije ustav, već neodrživa fikcija.
To je najbolje tokom pregovora u Daytonu obrazložio tadašnji američki ministar odbrane William Perry.
On je tada najprije pojasnio da je američka vlada “vjerovala da je vojni disbalans 1992. bio faktor koji je i doveo do izbijanja rata.” Ilustracije radi, VRS je u rat ušao sa nekoliko stotina tenkova, a ARBiH bez ijednog. Ali, kako CIA primjećuje u svom izvještaju, od prvih mjeseci 1994. do proljeća 1995. bila je dovršena promjena u vojnoj ravnoteži između ARBiH i VRS-a. To je i otvorilo put ka Dejtonu.
Perry je zaključio da SAD, nakon povlačenja NATO snaga iz BiH, ne žele ostaviti disbalans, čime je pravdao program naoružavanja Vojske FBiH. U prilog tom balansu, kao domaćoj osnovi mira, išao je i porast udjela Bošnjaka u ukupnoj populaciji zemlje, kao i njihovo ekonomsko osnaživanje.
Za razliku od Vijetnama, Afganistana ili Iraka, čija je ustavna struktura kolabirala nakon povlačenja NATO snaga, Dejtonski sporazum je na snazi već dvije decenije nakon povlačenja američkih i NATO trupa iz Bosne i Hercegovine. Razlog tome je što je naš neliberalni ustav strogo realističan i, umjesto na ideji nation-buildinga, zasnovan u transformaciji vojne moći tri strane u političke strukture. Mijenjati ga izvana u temelju značilo bi igrati se s vatrom.
