PREDMET FORMIRAN U MAJU PROŠLE GODINE, OPTUŽNICE NEMA: Šta Tužilaštvo BiH još čeka za Kraljevićevo negiranje genocida
Iako je još 19. maja prošle godine formiran predmet protiv načelnika Općine Vlasenica Miroslava Kraljevića zbog sumnje na krivično djelo negiranja genocida, ratnih zločina i veličanja osuđenih ratnih zločinaca, optužnica do danas nije podignuta, niti je javnosti ponuđeno bilo kakvo suštinsko objašnjenje.
Kraljević nije upao niti u decembarsko ‘bildanje tužilačke norme’, a umjesto pravne reakcije tišina. Umjesto jasne poruke da zakon važi za sve birokratsko razvlačenje koje postaje pravilo, a ne izuzetak, sve jasnije ukazuje kakvi vjetrovi pušu u Tužilaštvu kojim rukovodi Milanko Kajganić.
Iz Tužilaštva BiH ranije su naveli da se „provode aktivnosti u cilju ispitivanja navoda“ i da će javnost biti obaviještena „kada bude donesena tužilačka odluka“. No, u zemlji u kojoj je veličanje Radovana Karadžića i Ratka Mladića krivično djelo, a njihova doživotna presuda pravosnažna međunarodna činjenica, postavlja se pitanje šta se još ispituje?
Podsjećanja radi, Kraljević je na javnom skupu, snimljenom i objavljenom na službenoj Facebook stranici Info portala Općine Vlasenica, otvoreno izrazio „veliko poštovanje“ Karadžiću i Mladiću, nazivajući ih „slavnim imenima“. Uz to je poručio:
„Svi smo mi Radovani. Isto kao što smo danas svi Mile Dodik…“
Takva izjava ne ostavlja prostor za pravne dileme ona predstavlja direktno veličanje osuđenih ratnih zločinaca i relativizaciju genocida.
Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se protiv samog Kraljevića već vodi sudski postupak za ratne zločine počinjene nad bošnjačkim civilima u Vlasenici, uključujući protivpravna zatvaranja, ubistva, seksualna zlostavljanja i mučenja.
Uprkos svemu, Kraljević je politički netaknut čak je i treći put izabran na istu funkciju.
Ovakav odnos Tužilaštva BiH ne može se posmatrati izolirano. On se uklapa u širi obrazac nepostupanja i selektivne pravde koji se u javnosti sve češće dovodi u vezu s mandatom glavnog tužioca Milanka Kajganića. U trenutku kada se Tužilaštvo BiH suočava s ozbiljnim kritikama zbog sporosti, nedostatka optužnica u politički osjetljivim predmetima i izostanka odgovora na otvoreno negiranje genocida, slučaj Kraljević postaje simbol tog problema.
Ako Tužilaštvo BiH nije u stanju ili nema volju da procesuira javno, dokumentovano i nesporno veličanje ratnih zločinaca, kakvu poruku šalje žrtvama, ali i društvu u cjelini? Da su presude Haškog tribunala mrtvo slovo na papiru? Da zakon važi samo kada politički nije neugodno?
Dok Tužilaštvo „provodi aktivnosti“, vrijeme radi protiv istine, protiv pravde i protiv elementarnog dostojanstva žrtava. A šutnja institucija u ovom slučaju više nije neutralna ona postaje saučesništvo, piše Patrija.
