ADVOKAT I NOVINAR SENAD PEĆANIN: ‘Schmidtov ‘paket funkcionalnosti’ je uz podršku ‘Trojke’ doveo Bošnjake pod režim apartheida! Ova vlast vodi državu u KATASTROFU!’

Tri decenije je Senad Pećanin bio u svijetu novinarstva prije nego se posvetio advokaturi. Danas kao advokat učestvuje u nekim od politički i društveno najzanimljivijih pravosudnih procesa u našoj zemlji i pred Evropskim sudom za ljudska prava. 

No, te obaveze nisu ga spriječile da aktivno prati društveno-političKa dešavanja u našoj zemlji i o njima iznosi svoj kritički stav, uglavnom na društvenim mrežama, na isti način kako je to decenijama ranije radio kao urednik čuvenog sarajevskog sedmičnog lista BH Dani. 

Error loading media

Sa kolegom Pećaninom smo razgovarali smo o brojnim aktuelnim temama – prije svega njegovom dugogodišnjem novinarskom iskustvu u vremenu kada je konvencionalno novinarstvo pred velikim izazovom modernosti, pritisku vlasti na medije, radu ili, bolje reći, neradu te iste vlasti za dobrobit države i građana, nasrtaju na državu i njene institucije od strane režima u Banjoj Luci, te u konačnici o procesu pred Evropskim sudom za ljudska prava gdje zastupa bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića.

Prije nekoliko dana ugašen je signal televizije Hayat koji se emitirao putem platforme BH Telecoma. Kako biste ocijenili ovu odluku BH Telecoma? Smatrate li da iza svega stoji politika, kao što poručuju iz ove televizijske kuće?

Mislim da je apsolutno svima jasno da je gašenje Hayata na platformi BH Telecoma odluka lidera “Naroda i pravde” Dine Konakovića, a da je direktor BH Telecoma Amel Kovačević tek egzekutor. Podsjećam vas da je Konaković prije godinu dana javno govorio da će javni RTV emiteri dobiti pomoć države tek kada budu slijedili politiku “Trojke”. Sjetićete se i da je Konaković jedini ministar vanjskih poslova u Evropi čije se ime našlo u godišnjem izvještaju američkog State Departmenta kao funkcionera koji ugrožava slobodu medija. Pokušaj gašenja Hayata je njegov panični, očajnički i kontraproduktivni pokušaj da sakrije njegove i katastrofalne rezultate vlasti “Trojke”, koju potemkinovski pokušavaju maskirati mediji poput Federalne i Face televizije. Konakovića i “Trojku” užasavaju autori, novinari poput Avde Avdića i ekipe portala odgovor.ba. Doduše, treba reći da Konaković koristi BH Telecom na, u osnovi, identičan način na koji je Bakir Izetbegović koristio BH Telecom kada je SDA bila na vlasti, posebno u odnosu tada prema Face Televiziji. Sada je već višedecenijska praksa da je BH Telecom jedan od ključnih trofeja u vlasništvu stranaka na vlasti – tako je još od Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića pa do pomenutih. A možda je to i razlog što korisnici BH Telecoma već godinama imaju najlošiju internetsku vezu i u regionu i u Evropi. Nadam se samo da BH Telecom neće doživjeti sudbinu svega čega se Konaković dotakao – od Košarkaškog kluba Bosna, preko vlastite firme, televizije Al Jazeera Balkans, SDA, pa do Ministarstva vanjskih poslova i “Naroda i pravde”.

MEDIJI SU POD STALNIM PRITISKOM VLASTI
Decenijama ste bili u novinarstvu. I prije rata, i u ratu ali i poslije. Možete li napraviti određenu komparaciju odnosa aktualnih vlasti prema medijima i odnosa vlasti dok ste Vi uređivali BH Dane?

Nikada vlasti u Bosni i Hercegovini nisu bile blagonaklone prema medijima koje nisu mogle kontrolirati. SDA je znala biti i brutalna, zajedno sa Islamskom zajednicom dok je na njenom čelu bio Mustafa Cerić. No, što zbog otpora, kvaliteta i uticaja medija kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, te Oslobođenje nekad, s jedne, te zbog velike podrške koju su slobodi medija pružale ambasade SAD i država Evropske unije, s druge strane, taj pritisak nije rezultirao kratkoročnim željenim rezultatom. Ono u čemu jesu uspjeli, što jeste tužan rezultat njihovog mrcvarenja medija, jeste gašenje i Dana i Slobodne Bosne, te agonija javnih emitera. To je ogromna, nenadoknadiva šteta ne samo za novinare već i za sudbinu bh. društva i države Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući upravo toj činjenici medijski prostor u našoj zemlji (baš kao i politički, ekonomski, kulturni…) je postao kolonija Srbije i Hrvatske. Nikada opća situacija u Bosni i Hercegovini ne bi izgledala tako bezizlazno, besperspektivno i očajno da pobrojani sarajevski mediji nisu bili pod stalnim pritiskom vlasti. Svi profesionalni mediji u Bosni i Hercegovini zajedno su, ilustracije radi, dobili bar deset puta manje marketinških ugovora od “države” i BH Telecoma nego što su dobili i dobijaju “Pink” Željka Mitrovića i “Avaz” Fahrudina Radončića.        
 
Kao veteran novinarstva, kako biste ocijenili aktuelnu medijsku scenu u BiH. Nekada je bilo svega par listova i televizija. Danas je na stotine portala, televizija također daleko više. Je li uslijed kvantiteta izgubljen kvalitet?

Ne postoji profesija koja je srozana na niže grane u posljednjih dvadesetak godina od novinarstva. Za utjehu, ono što se u Bosni i Hercegovini dogodilo posljednjih decenija sa novinarstvom posljednjih godina je postalo trend u čitavom svijetu. Upravo ovih dana je aktuelna tragedija koja se događa u The Washington Postu, koji njegov vlasnik Jeff Bezos osakaćuje otpuštajući čak trećinu uposlenih novinara, pretvarajući nekad ugledni list u Trumpovo oruđe. Pogledajte izvještavanje o izraelskom genocidu nad Palestincima BBC-ija, svih vodećih američkih, njemačkih, britanskih, generalno zapadnih medija: sunovrat novinarskog profesionalizma i etike. Društvene mreže ne mogu biti i nisu nadomjestak gubitku odgovornih medija, ali nerijetko su jedini izvor necenzuriranih informacija.
 
Vjerujem da ste primijetili i desetine pa i stotine Facebook stranica i naloga na društvenim mrežama koje propagiraju određene političke ideje. Te stranice i ti nalozi nemaju “impressum”. Ne znamo ko piše te tekstove ili ko ih finansira, ali njihove poruke ipak dopiru do publike odnosno građana. Je li to opasan izazov za novinarstvo? Može li mu nanijeti stetu? Gubi li u takvom okruženju novinarstvo na značaju?

Pad relevantnosti i značaja novinarstva je direktno proporcionalan padu kvaliteta i slobode medija. Neslobodni mediji ne mogu biti profesionalni, a time ni kvalitetni. Novinarstvom sam se počeo baviti u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, u RTV Sarajevo; dakle, u državnom mediju u komunističkoj državi. Svjedočim da je tada, za vrijeme komunista, bilo više slobode u medijima nego što je ima i u jednom bh. mediju danas. Tada je granice slobode određivao Centralni komitet Saveza komunista, a danas to čine puno rigidnije vlasnici medijau privatnim, odnosno vlast u javnim medijima. Većinom se radi o tajkunima i onima koji žele postati tajkuni, a mediji u vlasništvu im dođu kao dodatak portfoliju postojeće imovine i najčešće kriminalnih biznisa kojima se bave – politikom, trgovinom, proizvodnjom piva ili građevinarstvom. Mediji im služe kao sredstvo ucjene u ophođenju sa vlastima. Zato svaki pametan vlasnik medija izbjegava zapošljavanje dobrih urednika i novinara – njima trebaju novinarski diletanti i poslušnici koji neće postavljati pitanja pred zahtjevima vlasnika. Ako više uopće postoji mogućnost za obnavljanje kredibiliteta medija i zaštitu društvenih vrijednosti koje nema bez profesionalnih medija, onda je ja, poput Viktora Ivančića, vežem za javne, ne državne nego javne emitere. Naravno, ne ovakve poput BHRT, koje vlasti decenijama kinje, i ne ovakve, poput entitetskih radio-televizija, koji su tek propagandni alati Milorada Dodika, odnosno “Trojke”.

DANAK OVE KRIZE ĆEMO JOŠ DUGO PLAĆATI
Iako više niste u novinarstvu, aktivno pratite politiku. Vrlo ste kritični u svojim javnim istupima prema aktuelnoj koaliciji Trojke, HDZ-a i SNSD-a, kao uostalom i prema ranijim vlastima. Volio bih da za naše čitaoce izdvojite određeni momenat, odluku ili politički proces koji smatrate najpogubnijim, najgorim u protekle tri godine.

Srećom ili nažalost, nisam više aktivno u novinarstvu. Osjećam se “kandidatom za intelektualca”. A biti intelektualac za mene prevashodno znači javno se izjašnjavati se o pitanjima od javnog značaja u skladu sa vlastitim moralom, obrazovanjem, znanjem i iskustvom bez obzira na osobni interes, a najčešće i direktno protiv vlastite koristi. Za takve osobe nema puno prostora u današnjim medijima, ne samo kod nas nego i globalno. To je tačka u kojoj na značaju dobijaju društvene mreže. Dok njih nije bilo kao društveni stav i o najvažnijim pitanjima se uzimalo ono što se vidi i čuje na televizoru u 19:30h i što se pročita u sutrašnjim dnevnim novinama. Toga, na sreću, više nema. Evo i kod nas imate intelektualaca koji na društvenim mrežama imaju i višestruko više pratilaca nego što je zbirni tiraž svih dnevnih novina u zemlji. Ista stvar je i sa portalima u odnosu na televizije.

Oprostite zbog ovog dužeg uvoda, evo i odgovora na Vaše pitanje: apsolutno sam uvjeren da je ključni momenat, koji je nagovijestio katastrofu u koju aktuelna vlast vodi ovu zemlju, bio čin prihvatanja od strane “Trojke” nelegitimnih, diskriminatorskih, sa primjesama rasizma prema Bošnjacima, odluka Visokog predstavnika o – hej! – jednodnevnoj suspenziji Ustava Federacije BiH i promjeni izbornih pravila u korist HDZ-a nakon zatvaranja birališta na izborima 2022. godine. Odluku je pod pritiskom američkog ambasadora u BiH Murphyja donio Christian Schmidt, a od nje se još isto veče ogradila čak i Evropska unija, ali ne i Nikšić, Konaković, Forto, Bećirović, Ćudićka… Prihvatanje ove odluke od strane “Trojke” je ogolilo njihovu političku, demokratsku, ustavnu, pa ako hoćete i moralnu i ljudsku bijedu. Posljedice te odluke nisu samo aktuelna, najveća poslijeratna kriza u BiH, već će se danak plaćati još dugo vremena. Zarad fotelja, tendera, džipova, privatnih preduzeća, putovanja, stanova, sekretarica, Dubaija, “grabovica”, zapošljavanja rodbine, prijatelja i stranačkih kolega… oni su prihvatili čisti apartheid nad Bošnjacima i HDZ “konstitutivno” ugradili u ustavni sistem BiH. Pri tome se pobrojani lideri još busaju u svoja patriotska prsa; već sam napisao da su tako nešto napravili kao albanski političari na Kosovu od građana bi bili javno prezreni i za sva vremana bi završili kao nekadašnji Miloševićevi pijuni Rahman Morina, Kaćuša Jašari i Sejdo Bajramović. Doduše, koliko o liderima “Trojke”, ovo govori i o političkom stanju Bošnjaka i njihovom odnosu prema državi. Svi “rezultati Trojke” su posljedica takvog grabljenja vlasti i odabira, unatoč i drugačijim mogućnostima, Dodika i Čovića za partnere u vlasti. Zato se ne treba čuditi diskriminacija Bošnjaka u zapošljavanju u državnim institucijama, ekonomskoj katastrofi Federacije BiH unatoč nikad boljem stanju javnih finansija i penzionog fonda koju je Nikšiću ostavila prethodna vlada Fadila Novalića, padom zaposlenosti, neradnoj nedjelji, ludačkom zaduživanju radi krpljenja budžeta u izbornoj godini, izboru HDZ-ovog službenika Vukoje u Ustavni sud BiH, doktoru Rami Isaku kao ministru policije i njegovom sinu kao direktoru zatvora, “spengavanju” povodom kojeg “Poskok” ne smije ni da sasluša premijera Nikšića, tragediji u Jablanici i Tuzli, odlivu stanovništva…

U NAŠOJ IZVRNUTOJ STVARNOSTI SU UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI DOŽIVLJENE KAO “BOŠNJAČKE”
Kakva je budućnost političkog projekta “Trojka” ako je ona, kako ste jednom napisali, dovela BiH i Bošnjake u najgoru situaciju od okončanja agresije na BiH?

Najveća tragična posljedica ovakve vladavine “Trojke” je devastacija, potpuno uništenje vjere i nade, prije svega među Bošnjacima kao najvećim poklonicima ideje, da je u dogledno vrijeme moguća građanska politička alternativa višedecenijskoj vlasti SDA, ona koja će biti kompetentnija, manje kriminalna, manje korumpirana, više odgovorna prema građanima. I ja pripadam onima koji nisu ni sanjali da “Trojka” može biti gora, lošija od SDA i koji su učinili sve u granicama svoje moći uoči prošlih izbora da SDA ode u opoziciju.

Objektivno, i da je tri puta bolja nego što jeste i da su njeni lideri puno kompetentniji i moralniji nego što su Nikšić, Konaković, Ćudićka i Forto, njihov zadatak je izuzetno težak. Valjalo je popravljati i popraviti očaj koji su naslijedili iza vladavine SDA, kojoj su značajno asistirali Lagumdžija i Radončić sa svojim strankama. Ključni, nerješiv problem pred kojim su se našli jeste njihova proklamacija da su su oni građanska, multietnička politička opcija. To njihovo opredjeljenje bolno se suprostavilo realnosti po kojoj “Trojku” ni Dodik, ni Čović, ali – još važnije – ni međunarodni partneri ne doživljavaju tako već isključivo kao bošnjačke predstavnike. I onda su se nesretnici, u svom razumijevanju multietičnosti, okrenuli podržavanju diskriminacije Bošnjaka kao dokazu da oni nisu nacionalna bošnjačka, već građanska politička opcija. Rezultat je ono u šta su nas uvjeravali: da je SDA kriva za sve, da su SNSD i HDZ prihvatljivi partneri, da je BiH dobila kandidatski status za prijem u Evropsku uniju, da je zasluga Denisa Bećirovića što je Borjana Krišto predsjednica najbrže formiranog Vijeća ministara BiH… Iza toga nekadašnji dodikovac i diplomac sa beogradskog Megatrenda Vojin Mijatović postaje potpredsjednik i SDP-a BiH i Vlade Federacije BiH (sa svojim posebnim uredom u Vladi i novim Touaregom) i glavni kreator ne samo ekonomske i socijalne politike u Federaciji BiH već i mjera patriotizma… Pa onda imate Našu stranku čiji lider Peđa Kojović još 2018. godine na sastanku sa u Mostaru sa herojima odbrane grada hladno kaže da Naša stranka ne želi da nosi teret njihovih sukoba sa HDZ-om. I onda, da ne bi povrijedili osjećanja svoje gradske vijećnice Boške Čavar (koja će se ubrzo prikloniti HDZ-u u Gradskom vijeću Mostara), povuku Kojovićev prijedlog da se na funkciji gradonačelnika Mostara smjenjuju kadrovi HDZ-a, SDA i Naše stranke; Bakir Izetbegović prihvati prijedlog, Dragan Čović odbije i rezultat: Naša stranka omogući HDZu funkciju gradonačelnika Mostara.

“Trojka”, a Naša stranka posebno, kao da se stidi vrijednosti koje su univerzalne, a koje su u našoj izvrnutoj stvarnosti pogrešno doživljene kao “bošnjačke”. Prije nekoliko godina jedna od njihovih čelnica iz Mostara predložila je da se u Mostaru podigne spomenik Rosi Parks “heroini koja se borila za građanska prava u Americi prije 70 godina”; ovih dana je mlađahni sarajevski vijećnik Naše stranke predložio da se dio Aleje lipa u Sarajevu preimenuje u Šetnicu Rodoljuba Čolakovića. Da ne bi bilo zabune: i Rosi Parks i Rodoljub Čolaković zaslužuju divljenje i zahvalnost za njihov doprinos borbi za univerzalne vrijednosti kao što su građanska prava i antifašizam. Ali, zar nije razumnije i važnije danas za spomenike i ulice predložiti nekog od heroja antifašističke Armije BiH, poput Midhata Hujdura Hujke u Mostaru ili Zdravka Grebe u Sarajevu?

Mislim da ima i 20 godina otkako je moja prijateljica, sjajna Vesna Pusić govorila o realnosti modernih stranaka kojima nisu potrebne stranačke ideologije, već politički programi. Nažalost, bojim se da su stranke “Trojke” otišle predaleko: ne samo da ti nema nikakve ideologije, već nema ni programa. Jedino što postoji jeste neutanaživa želja za vlašću i moći.

ZVANIČNICI TROJKE SU INTIMNO SVJESNI VLASTITIH HENDIKEPA
Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović i lider SNSD-a Milorad Dodik trenutno borave u Sjedinjenim Državama. Cvijanović se sastala sa jednim od najvažnijih ljudi u Trumpovoj administraciji – američkim ministrom trgovine Howardom Lutnickom. Imala je i niz drugih sastanaka zasebno ili sa Dodikom. Ministar vanjskih poslova Elmedin KOnaković ili član Predsjedništva BiH Denis Bećirović nisu imali sastanak sa funkcionerom takvog ranga u Sjedinjenim Državama. Prije godinu dana Konaković je kazao da će “bagerom pomesti SNSD” a prije pola godine izjavio da je “ugasio Dodikovo lobiranje”. Pa, ko je tu koga “ugasio” odnosno “pomeo bagerom”?

Komentirati Konakovićeve, Bećirovićeve ili Ćudićkine izjave o grandioznim uspjesima – “najvećim u posljednjih 20 godina” – njihove diplomacije i vanjske politike je degutantno za sve one koji imaju imalo znanja i sposobnosti analizirati stanje stvari u međunarodnim odnosima danas. Njihov angažman je populistički, bez ikakvog stvarnog sadržaja, smisla ili rezultata, usmjeren na što efektniju fotografiju za naloge na instagramu i drugim društvenim mrežama. Denis Bećirović me je na početku svog mandata pozvao da budem član njegovog savjeta za vanjsku politiku. Iznenadio sam se pozivu i nakon razmišljanja – prihvatio ga. Međutim, kada je objavljeno da je Bećirović postavio Zlatka Lagumdžiju, svog višedecenijskog patrona za njegovo nebrojene poslaničke plate za otvorena pisma kojima se proslavio –povukao sam svoj pristanak prije prve sjednice tog savjeta. Bilo mi je jasno – iz činjenice da radi spajanja Lagumdžinije porodice čiji sin studira u Americi on imenuje jednog od najvećih simbola kriminala i korupcije u zemlji i grobara SDP-a – kuda vodi i čime će rezultirati njegov mandat. Ovog puta, za razliku od vjere u “Trojku”, nisam se prevario. Jedan bivši američki ambasador u BiH mi je pričao da je State Department bio šokiran Konakovićevim odgovorom na njihov poziv za sastanak u Washingtonu na početku njegovog mandata ministra vanjskih poslova – odbio je dolazak zato što mu nisu mogli garantirati slikanje sa državnim sekretarom Blinkenom. Ili, uzmite Bećirovićev “uspjeh” kojim se hvali: prilikom posjete Italiji tražio je da njihov parlament – nakon više od 30 godina od priznanja BiH – donese deklaraciju kojom potvrđuje integritet i suverenitet BiH! Gafovi i skandali koje oni prave su brojni. Rezultat su njihovog neznanja, nedostatka obrazovanja i iskustva; intimno su svjesni vlastitih hendikepa, koji ih čine nesigurnim; nesigurnost proizvodi greške sa teškim posljedicama, koje onda maskiraju svakodnevnim populističkim objavama na društvenim mrežama i medijima koje kontroliraju, kojih bi se postidio ozbiljan državnik ili diplomata. Odlična ilustracija je vijest o jednoj od mnogobrojnih aktivnosti Bećirovića koju je portal odgovor.ba genijalno naslovio: ”Sastali se dr. Denis Bećirović i dr. Ramo Isak”.

NOVALIĆEV POSTUPAK PRED ESLJP ULAZI U ZAVRŠNU FAZU
Imamo novu presudu Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Zlatana Begića. Sud je presudio da je izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH diskriminatoran. Na to su se odnosile i izmjene koje je napravio visoki predstavnik Christian Schmidt u izbornoj noći 2. oktobra 2022. godine. On je tim izmjenama tada dao ime “paket funkcionalnosti”. Kako u svijetlu ove presude danas gledate na sve što je u proteklom periodu radio Christian Schmidt. Šta nam je donio njegov “paket funkcionalnosti”?

Donio je snažnu regeneraciju zapadnog odnosa prema Bosni i Hercegovini iz vremena agresije na našu zemlju u kojoj je, parafrazim tadašnju državnu tajnicu britanskog Foreign Office-a Pauline Neville-Jones, “genocid u Bosni bolna, ali nužna restauracija kršćanskog duha Evrope”. Paradoksalno je, ali nažalost izvjesno, da je država BiH očuvana u agresiji i postoji još uvijek zahvaljujući činjenici da islamofobni Zapad ne zna šta bi sa bosanskim muslimanima. Karadžić i Mladić, Boban i Praljak, Beograd i Zagreb su traljavim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom upropastili historijsku priliku za “final solution”i riješe problem sa kojima se danas muče i Čović i Dodik i Plenković i Vučić i Orban i Christian Schmidt. Apsolutno najveće zasluge za tako neočekivani ishod planiranog plana “konačnog rješenja” ne pripadaju ni Holbrooku, ni Americi, ni Turskoj, ni Iranu već Armiji BiH, jednoj od najfascinantnijih i najčasnijih vojsci u historiji ratova modernog doba.

Schmidtov “paket funkcionalnosti” o kojem govorite, uz potpunu podršku “Trojke”, doveo je najmnogobrojniji narod u državi pod režim apartheida ne samo u Republici Srpskoj, već i u Federaciji BiH i cijeloj zemlji, režim diskriminacije koji, osim Šemsudina Mehmedovića i Islamske zajednice, brine još malo koga od Bošnjaka. Schmidtov “paket funkcionalnosti” doveo je do kontrole Čovića i Dodika kompletnog pravosuđa, sudova i tužilaštva, SIPA-e, Vijeća ministara BiH, državnog i federalnog parlamenta, Vlade Federacije BiH, procesa evro-atlantskih integracija države, kolapsa državnih kulturnih institucija, BHRT-a… Uzmite, za ilustraciju, samo sljedeću činjenicu: Sarajevo je sa Tuzlom i Bihaćem povezano cestama izgrađenim sredinom prošlog stoljeća; istovremeno, Nikšićeva vlada je prošle godine izdvojila čak 860 miliona maraka (za sada!) za izgradnju nove ceste od Mostara, preko Širokog Brijega, do Međugorja, iako na istom pravcu postoji odličan magistralni put i još se tu gradi koridor Vc?! ( Na tenderu za izgradnju je pobijedio, naravno, “Hering” iz Širokog Brijega.)I niko u javnosti, nijedna stranka, nije potegla pitanje racionalnosti ove odluke. I kad takva odluka prođe kako je prošlaonda je normalno da Nermin Nikšić u obrazloženju budžeta Federacije BiH za ovu godinu ponosno objavljuje da ćeVlada ove godine za izgradnju svih cesta izdvojiti “čak 50 miliona maraka”?!
 
Pred Evropskim sudom za ljudska prava je i jedan drugi slučaj za koji ste vi kao advokat direktno vezani – apelacija bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Nedavno smo u medijima mogli čitati i da Novalić uskoro stječe pravo na prijevremeni izlazak na slobodu. U kojoj fazi je njegov predmet pred ESLJP, možete li nam nešto više o tome reći?

Svakome ko je u stanju da sagleda van vlastitih interesnih ili stranačkih perspektiva, mora javno dostupnih dokaza o motivima, prirodi i ciljevima sudskog postupka koji je vođen protiv najuspješnijeg i najkompetentnijeg premijera u historiji Federacije BiH Fadila Novalića, jasno je o čemu se radi, a što je povezano sa mnogim temema kojih smo se u ovom razgovoru dotakli.

Njegov, Novalićev, ključni cilj nije da što prije iziđe iz zatvora (bilo je i takvih mogućnosti i ponuda) već da raskrinka svu monstruoznost optužbi, istrage, suđenja i presude čija je žrtva. Postupak po apelaciji pred Evropskim sudom za ljudska prava ulazi u završnu fazu, u komunikaciji sam sa sudom kao njegov advokat u skladu sa striktnim pravilima suda, te iz tog razloga ćete shvatili zašto ne mogu više govoriti o postupku koji se vodi u Strasbourgu.