EKSKLUZIVNO / PROFESOR MILAN BLAGOJEVIĆ: Shvatio sam da je jadna ne samo Željka Cvijanović, nego i cijeli sistem u RS-u i Srbiji, ali pazite šta je uradio Dragan Kalinić…

Dr. Milan Blagojević, profesor ustavnog prava, u velikom intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ komentirao je aktualnu društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Dotaknuli smo se stanja u pravosuđu, njegovog odlaska s pozicije savjetnika Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine i neustavnosti treće vlade RS-a na čelu koje je mandatar Savo Minić.

Vaš nedavni osvrt i konstatacija kako je neustavna i treća entitetska vlada mandatara Save Minića, ali i neustavan rad Vijeća naroda u cjelini izazvao je burne reakcije u medijima pod kontrolom Milorada Dodika. Što je to što je najviše zasmetalo režimskim medijima i političarima koji su vam pokušali proturječiti?

-Istina im je zasmetala, kao i do sada, a to je istina da je, ako držimo do slova ustava, i ova treća vlada Save Minića neustavna, jer je ovaj put suprotna važećem Amandmanu LXXVI Ustava Republike Srpske. Tim amandmanom je snagom imperativne ustavne odredbe naređeno da: “Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda, stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda”.

Dakle, ovo je toliko jasna pravna odredba da od ovoga ne može jasnije da se kaže da svaki propis koji se tiče vitalnog nacionalnog interesa ne može stupiti na snagu dok ga ne usvoji i Vijeće naroda, a ne samo Narodna skupština. Odluka o izboru Vlade Republike Srpske je takav propis, jer se tiče vitalnog nacionalnog interesa, imajući u vidu da se kod imenovanja njenog premijera i njenih ministara, a što se radi upravo tom odlukom, mora voditi računa o adekvatnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u Vladi. To takođe naređuje Ustav Republike Srpske.

Dakle, to su slova važećeg Ustava Republike Srpske, za koji su onomad, prije više od 20 godina, glasali i izglasali ih poslanici Narodne skupštine Republike Srpske.

Prema tim ustavnim odredbama jasno je da Vlada ne može biti ustavna ako odluku o njenom izboru ne usvoji i Vijeće naroda, bez obzira na to što klubovi konstitutivnih naroda u tom vijeću smatraju da odlukom o izboru Vlade koju je izglasala Narodna skupština nije povrijeđen vitalni nacionalni interes. To je tako zato što Amandman LXXVI ne propisuje da ovakva odluka ne može stupiti na snagu dok Vijeće naroda ne utvrdi da njome nije povrijeđen vitalni nacionalni interes. Ne, dakle, Amandman LXXVI ne propisuje to, već naređuje da ovakva odluka kao propis može stupiti na snagu tek nakon što je usvoji i Vijeće naroda, što znači da je Vijeće naroda mora usvojiti, bez obzira što je prije toga utvrđeno da tom odlukom nije povrijeđen vitalni nacionalni interes.

Ništa od toga što naređuje Amandman LXXVI ni ovaj put nije urađeno u Vijeću naroda pa je zbog toga neustavna i ova treća vlada Save Minića.

CRVENI POP, KOSOVO I DRAGAN KALINIĆ
Kada se ukaže na ovakvo nasilje nad Ustavom, to smeta njegovim nasilnicima iz vladajućeg režima, i njihovim režimskim medijima, jer bi oni o ovome da obmanu javnost kao i do sada, a to ne mogu ako se otkrije istina o tome šta zapovijeda važeći ustavni Amandman LXXVI.

Pored toga, ovaj slučaj govori još nešto što moram reći kao Srbin, jer se tiče jedne ni malo pozitivne osobine naroda kojem pripadam cijelim mojim bićem.

Da bi se objasnila ta osobina treba se za trenutak vratiti u ne tako daleku prošlost nas Srba.

Sveštenik SPC, kasnije poznat kao crveni pop Vladimir Vlado Zečević, bio je pop SPC do početka Drugog svjetskog rata, a onda se tada priključio komunistima i postao komesar KNOJ-a. Taj pop Vlado je u svojstvu komesara – danas bi rekli ministra unutrašnjih poslova KNOJ-a – Titove vlade 1945. godine potpisao naredbu o zabrani povratka desetina hiljada protjeranih Srba na Kosovo, koje su albanski zločinci odatle protjerali tokom rata.

Zatim su Srbi 1963. godine dali Kosovu, koje je do tada bilo autonomna oblast u Srbiji, ustavni status pokrajine, a 1974. su Kosovu dali ustavni status države u državi, i to takav da se taj status, pravno gledano, ne može promijeniti (umanjiti) bez pristanka Albanaca. To je bilo slovo Ustava SFRJ i Ustava Srbije iz 1974. godine.

E onda bi Srbi, kad su vidjeli koliko su uprskali stvar time što su pristali na takav status Kosova, koji se ne može mijenjati bez saglasnosti Albanaca, dakle onda bi Srbi da igraju na kvarno pa da ipak promijene ustav i status Kosova bez saglasnosti tamošnjih Albanaca, iako je to suprotno onome što je bilo propisano Ustavom SFRJ i Ustavom Srbije iz 1974. za koje ustave su glasali Srbi putem svojih predstavnika u tadašnjoj Skupštini SFRJ, odnosno Skupštini Srbije.

Isto se tako Srbi ponašaju i danas, samo sada u Republici Srpskoj, kada se radi o vitalnom nacionalnom interesu, Vijeću naroda, kao i Amandmanu LXXVI Ustava Republike Srpske.

Naime, sve su to izglasali Srbi u Narodnoj skupštini Republike Srpske, iako nikako nisu trebali, sada već daleke 2000 i neke, a Dragan Kalinić je kao tadašnji predsjednik Narodne skupštine, poput sluge OHR-a, tako izglasane amandmane dostavio tadašnjem visokom predstavniku Wolfgangu Petritschu da ih on pregleda i odobri, što je Petritsch i učinio.

I sad bismo mi, kad smo uvidjeli koliko smo time uprskali stvar, da igramo na kvarno pa da pod tepih sakrijemo Amandman LXXVI Ustava i da ga ne primjenjujemo.

Ne ide to tako, to nije ljudski. Trebalo je ne glasati za takav amandman, i po cijenu života, a kamoli po cijenu funkcije u vlasti, kao što nikako nije trebalo da se Republika Srpska odrekne, a odrekla se, svoje Vojske Republike Srpske, svog PDV-a koji joj pripada po Ustavu Bosne i Hercegovine, i čega sve ne još.

Znate li i za jedan sličan slučaj zabilježen u povijesti na našim prostorima, gdje je jedna vlada s istim mandatarom tri puta polagala zakletvu u svega nekoliko mjeseci, bez ikakvog jasnog obrazloženja?

– Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i veoma kratak. Ne postoji takav slučaj, tako da je ova farsa od izbora Vlade Republike Srpske jedinstven slučaj u svijetu.

Također, veliki ste kritičar režima Milorada Dodika, ali i dijela opozicije u Republici Srpskoj zbog nekonzistentnih stavova. Jesu li moguće promjene na političkoj sceni u RS-u s ovakvom opozicijom, s obzirom da ste naveli kako Milorad Dodik kao u šaci drži i manipulira kritičnom masom stanovništva, kojom upravlja kao svojim podanicima?

– Opozicija u Republici Srpskoj je heterogena i dezorganizovana, ona je, uz časne izuzetke, družina pojedinaca čiji lični apetiti za vlašću nemaju pokriće, što je slučaj i sa onima iz Dodikovog SNSD-a, jer se radi o osobama nedoraslim da kvalitetno vode ni mjesnu zajednicu, a kamoli narod i državu. Jednostavno, i u opoziciji, kao i Dodikovom SNSD-u, imamo pojedince sa suficitom ličnih ambicija, a deficitom znanja i drugih ljudskih i intelektualnih sposobnosti, bez čega nema pozitivnih promjena u Republici Srpskoj. Zbog toga mislim da će Dodikov SNSD ostati na vlasti i nakon izbora u oktobru ove godine.

Znakovito je kako se režim u Banjoj Luci hvali lobistima poput Roda Blagojevicha, koji je presuđen za najteža krivična djela na dugogodišnju zatvorsku kaznu, a Vlada RS izdašno budžetskim novcem plaća ukidanje američkih sankcija porodici, prijateljima i kumovima Milorada Dodika. U isto vrijeme vlast izbjegava skupštinsku raspravu o milionskim aferama slučajevima Viaduct, Srpska Open, Elektrogospodarstvo Slovenia… Kako ocjenjujete rad pravosudnih institucija kada su ovi predmeti u pitanju?

– Još dok sam krajem devedesetih godina prošlog vijeka radio kao sudija Osnovnog suda u Doboju, gdje sam sudio i za krivična djela zloupotrebe službenog položaja, u praksi sam vidio koliko je moćnicima, nosiocima vlasti, važno da u policiju postave svoje ljude, jer je policija ta koja treba da inicijalno istražuje i dokumentuje sve slučajeve kriminala na koje se odnosi ovo Vaše pitanje. Kada tu postave svoje ljude, a postavljali su ih te ih i danas postavljaju, onda je glavni zadatak tako postavljenih krim. inspektora i šefova odgovarajućih resora u policiji da, narodski rečeno, ne talasaju u slučajevima kada moćnici iz vlasti i pojedinci povezani sa tim moćnicima zloupotrebljavaju svoje službene položaje i čine druga krivična djela kojima predatorski i za svoju korist pljačkaju društveno bogatstvo i državni budžet.

Ništa bolje nije ni u pravosudnim institucijama, o čemu svjedoče brojni slučajevi, tako da i ovdašnje pravosuđe zaslužuje negativnu ocjenu, kao i policija.

Bili ste savjetnik Željke Cvijanović, no nikada javno niste govorili o razlozima prekida suradnje…

– Na tom slučaju se, kao na dlanu, može vidjeti ne samo odnos moćnika iz vlasti prema pojedincu nego i odnos zvanične Srbije prema Republici Srpskoj. Naime, ja sam o protivpravnom vladanju OHR-a nad nama ovdje u BiH napisao pet knjiga i ni sam više ne znam koliko eseja i novinskih članaka. Zahvaljujući tom mom istraživanju ovog fenomena koji je jedinstven u svijetu, fenomena za koji sam skovao termin “ohaerizam”, utvrdio sam i objasnio u mojim knjigama da je ta vladavina OHR-a grubo kršenje međunarodnog prava, i to Povelje UN kao najvišeg pravnog akta međunarodnog prava, koja zabranjuje da bilo ko vlada nad državom članicom UN osim institucija te države,  a BiH je takva država. To je imperativno načelo propisano Poveljom UN, koje je kao takvo propisano i članom 3.3b) Ustava BiH.

Dakle, i Ustav BiH time zabranjuje OHR-u da vlada ovdje, zabranjuje mu tom svojom odredbom da nameće zakone i druge akte. Pored toga, u mojim knjigama objasnio sam da protiv takvog vladanja OHR-a, kojim je BiH od suverene države pretvorena u teritoriju pod starateljstvom iako i to zabranjuju Povelja UN i Ustav BiH, ima pravni lijek, a to je obraćanje putem Generalne skupštine UN Međunarodnom sudu pravde pravnim pitanjem da li Povelja UN dozvoljava da se nad BiH kao državom članicom UN vlada ovako kako to radi OHR. Odgovor na to pitanje je izvjestan i glasi da Povelja UN to zabranjuje. Samo se treba obratiti tim pitanjem Međunarodnom sudu pravde putem Generalne skupštine UN. To može da učini zvanična Srbija, ali to ona nikada nije htjela niti će htjeti.

O tome sam u septembru 2023. godine, dok sam bio savjetnik za ustavna pitanja Željke Cvijanović, srpskog člana Predsjedništva BiH, napisao kolumnu pod naslovom “Šta Srbija može, ali neće”, koja je objavljena u banjalučkim “Nezavisnim novinama”. Samo par dana nakon toga šef njenog kabineta mi je saopštio da je ona zbog te kolumne odlučila da raskine saradnju sa mnom jer joj je ta kolumna, kako mi je poručila po šefu svog kabineta, “nanijela nemjerljivu političku štetu”.

Tada sam shvatio koliko je jadna ne samo Željka nego i cijeli sistem u Republici Srpskoj i Srbiji, i koliko u stvari Srbija ne želi da pomogne Bosni i Hercegovini, a naročito Republici Srpskoj, da se izbori protiv tiranije OHR-a.

Režim u Republici Srpskoj tada mi je ponudio da nastavim raditi u Ministarstvu pravde RS, ali sam to odbio rekavši im “da poslije svega ne bih prihvatio da budem ni ministar kada bi mi ponudili”. Rekao sam im tako zato što ovaj slučaj meni toliko jasno govori da u ovdašnjem režimu čovjek može raditi samo ako pogazi elementarno znanje i ljudskost i bude  spreman da bespogovorno izvršava i brani samo ono što hoće vođa. Međutim, ja nisam takav.

Često kritizirate poteze Ustavnog suda BiH, upozoravajući kako Ustavni sud BiH pojedinim odlukama krši ustavni zakon BiH. Kako ocjenjujete rad te institucije?

– Ja sam, rekao bih, već odgovorio na ovo pitanje. Naime, kada sam prethodno podsjetio na član 3.3b) Ustava BiH time sam ukazao na ono što taj član propisuje, a to je da su opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka BiH i entiteta. Najvažnija opšta načela međunarodnog prava su načelo suverenosti svake države članice UN i načelo zabrane da bilo ko uspostavi protektorat nad državom članicom UN, u bilo kojoj situaciji i pod bilo kojim izgovorom. Ta načela propisuje Povelja UN. Stoga, kada Ustav BiH u članu 3.3b) propisuje da su opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka BiH i entiteta, time naš ustav zabranjuje svakome, pa i OHR-u, da na bilo koji način vlada Bosnom i Hercegovinom umjesto njenih nadležnih institucija.

Nažalost, Ustavni sud BiH je pogazio Ustav BiH, jer je počev od 2000. godine do danas u više svojih odluka odlučio da OHR navodno ima pravo da vlada ovdje. Time je Ustavni sud BiH pogazio ustav svoje države, iako treba da ga brani od svakoga, čime je Ustavni sud zgazio i sebe, pokazavši time sve najgore o sebi u mjeri da bi poslije ove argumentacije svaka dalja riječ bila suvišna.