PSIHOLOG SRĐAN PUHALO : Nemojte se čuditi Vukanovićevom performansu na BHRT-u, već 30 godina odbijamo vidjeti što se događa…

Srđan Puhalo, psiholog iz Banje Luke, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o incidentu za vrijeme emisije na BHRT-u ali i onome što je dovelo do stanja u kojem se bosanskohercegovačko društvo danas nalazi.

Svjedočili smo incidentnoj situaciji u programu BHRT-a. Nakon što je voditelj Zvonko Komšić upitao Nebojšu Vukanovića, zastupnika u NSRS-u, hoće li navijati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, uslijedile su burne reakcije. U Bosni i Hercegovini na vlasti imamo političare koji primaju plaću iz budžeta, dakle, građani ih financiraju, ali ne navijaju za svoju reprezentaciju. Nije to slučaj samo u bh. entitetu Republika Srpska, slično je i Hercegovini i Srednjoj Bosni. Kako kao psiholog gledate na sve to, je li to normalna pojava?

-Nije normalno, ali je očekivano. Iz više razloga. Znači, prije svega kakva država, takvo i navijanje. Od toga kako je ustrojena, do toga kako funkcioniše. Ono što je tu veoma važno je da negdje moramo imati na umu nekoliko stvari. Znači, prva stvar koja je tu važna je da Srbi, pa i Hrvati od 1996. nikad nisu navijali za BiH i to, govorim o najvećem broju ljudi.

Iako imaju simpatije za reprezentaciju, hajde da kažem, to navijanje je u sebi, znači. I to je jedna stvar koju nekako svi u Sarajevu, kad kažem Sarajevo, mislim-Bošnjaci, tako da kažem, prosto ne žele da vide. Evo, sjetite se ovoga prenosa zadnje utakmice, kada onaj reporter govori da se svi raduju od Banja Luke, do ne znam kojeg mjesta.

Što prosto, nema veze sa istinom. Ali, eto, hajde da kažemo da je njega ponijela euforija. Ono što je tu takođe važno je da je zvanična politika među Hrvatima i među Srbima uradila sve da se ne navija za Bosnu i Hercegovinu. Ne samo da se ne navija u sportu, nego nikako da se ne navija, gdje se BiH tretira kao administrativa, neka jedinica i tako da kažem, koju ne morate voljeti, ali živite u njoj.

I to je ona priča o pasošu i državljanstvu, i s druge strane o patriotizmu, a to znači voljeti ono što ti misliš da trebaš da voliš. I mi tu imamo taj problem što nekako to što jedni misle da je normalno, drugi ne misle to, a onda žele da ove preobrate, da ih natjeraju, da budu to što oni žele da budu.

Znači, ako govorimo konkretno o Srbima i odnosu prema BiH, znači ti imaš izjave domaćih političara. I tu nema neke velike razlike između opozicije i pozicije, između mladih i starih. Stvoren je takav ambijent, takav sistem, da se zna tačan odgovor.

I to možemo vidjeti svaki put kad u nečemu pobijedi reprezentacija Srbije, ko tu šta slavi i kako slavi kada igra reprezentacija Srbije. I to je nešto što je normalnost.

Slična je situacija i u Zapadnoj Hercegovini i dijelu Srednje Bosne, kada igra reprezentacija Hrvatske. A, bilo je i slučajeva kada je igrala reprezentacija Turske protiv reprezentacije Hrvatske, kada je bilo slavlja na ulicama Sarajeva, nosile su se turske zastave, i tako dalje…

-Ali pazi, ja ovdje ne govorim o ekstremnim navijačima. Ovdje govorim o običnom svijetu. Znači, to što imaš 500 ili 1000 ili 2000 ljudi koji izađu pa hodaju i trube u automobilima, to nije ništa. Ovdje govorimo o jednoj klimi, o sistemu koji se pravi.

Ti imaš obrazovanje u Republici Srpskoj koji je Bosnu i Hercegovinu, ajde kažem, minimalizuje koliko je god to moguće. Ti imaš, da je lakše sarađivati sa nekim univerzitetima u inostranstvu nego što je poželjno da sarađuju univerziteti unutar Bosni i Hercegovine. Ti imaš problem da činovnici iz ovih javnih istitucija iz Republike Srpske ne spavaju u hotelima u Sarajevu, nego isključivo u Istočnom Sarajevu.

To su neke stvari koje mi svi znamo. To se dešava svaki dan i stalno, a mi zabijamo glavu i mislimo da će to jednom fudbalskom pobjedom da sve nestane i da se promijeni. To tako ne funkcioniše u društvu.

I na kraju krajeva sve te političke razmirice u stvari se oslikavaju na sistem i to sistem, pogotovo u Republici Srpskoj i tamo gdje Hrvati kontrolišu, imaju apsolutnu kontrolu, je takav. Ako odete u Široki Brijeg, ne mogu reći ne možete nikako naći, ali ne možete naći u velikom broju recimo dnevne novine iz Sarajeva. Ne možete naći iz Republike Srpske.

Doduše, sve je danas na dva klika, ali prosto to su neki simbolični pokazatelji šta ti ljudi misle o Bosni i Hercegovini. Ono što je tu veoma važno, kada ustrojiš takvu državu, onda ne možeš očekivati da ljudi drugačije funkcionišu, a ono što je tu veoma važno, da jednom otvorimo oči i da surovu realnost prihvatimo, a to je da je Bosna i Hercegovina ima svoje građane, ima svoje stanovnike, ali po ustavu nema Bosance i Hercegovce, odnosno patrioti su svedeni na Bošnjake, i svak ima svoju viziju kako ta država treba da izgleda i svi žele da zajebu druge i da naprave tu viziju, ne vodeći računa o interesima drugih. Sve se to na kraju odražava na svakodnevni život i na taj „patriotizam“.

I na kraju, Vukanović ovim performansom, tako da kažem, ništa nije izgubio, naprotiv on će među Srbima Republike Srpske dobiti neke poene, ali ono što je mnogo važnije je da će ovim profitirati i SNSD, odnosno svi ti koji sad jašu na toj nacionalističkoj priči, jer prosto vidio si i sam po komentarima i političara i u medijima da je to dokaz da sarajevski mediji, u smislu opet govorim ti koji kontrolišu Bošnjaci prosto nemaju razumijevanja za Srbe, a to oni nama govore od 90-ih godina prošlog vijeka. I to je ono gdje će svi nekako profitirati, barem što se tiče Srba i gdje će opet se zbog jedne potpuno banalne i nebitne stvari podubiti jaz unutar društva i gdje ćemo na kraju imati generalizacije da „Bošnjaci nama brane da budemo Srbi“, a samim tim iz toga proizilazi i ukidanje Republike Srpske i nemogućnost Bosne i Hercegovine, ali i da su „svi Srbi četnici“ jer im je draža Srbija od BiH. Nacionalisti na sve tri strane profitiraju.

Svjedočili smo i nekoliko preokreta u posljednjih 30 godina. Danas pričamo o stvarima koje se događaju 30 godina nakon rata. Nije to tako davno bilo kad smo imali Milorada Dodika koji pomaže Košarkaškom savezu BiH, Rukometnom savezu BiH, danas imamo njegovog sestrića Vicu Zeljkovića koji je na čelu Nogometnog saveza  BiH, koji pred kamerama režimske televizije u RS-u „brani“ poteze selektora zato što u sastavu ima samo jednog Srbina, i tako dalje. S druge strane imamo opoziciju, ne samo Vukanovića, imamo i sve ostale koji iznose stavove slične Dodikovim u posljednjih 15 godina…

-Zeljković je tu nebitan. Zeljković se sada pozicionira kao neko ko je „profesionalac“ koji se „ne bavi politikom“ i o tu da on priča da u reprezentaciji igraju samo najbolji, a ne po etničkim principima. Što jeste glupo samo po sebi. Šta trebaš imati jednog napadača Srbina, dva beka Hrvata i Bošnjake na sredini terena, potpuno suludo. I on je tu nebitan zato što će on onoga trenutka kada mu se kaže da radi to i to, on će raditi to što mu se kaže, znači to je prva stvar. Druga stvar je da je u percepciji građana Milorad Dodik prosto simbol odbrane Republike Srpske i to ne samo simbol odbrane Republike Srpske, već čovjek koji je spreman da podnese žrtvu zbog toga i koji je uspio da pobijedi njegove neprijatelje, pa sad ima saveznike i među Rusima i među Amerikancima.

A opozicija, ako hoće da se bavi politikom, oni moraju u Republici Srpskoj prije svega, oni moraju da budu jednaki Srbi kao on, ako ne i već. Ta retorika i s jedne strane Stanivukovića i svih ostalih, prosto, oni moraju biti Srbi, oni se moraju predstaviti kao branitelji srpstva, jer u protivnom neće imat ko da za njih glasa. Jer onoga trenutka ako daju povoda nekome da se nazovu izdajnicima.

Vlast u Republici Srpskoj neće ni jednog trenutka oklijevati i da ih tako nazove i da ih tako definiše.

I onda je to vrlo teško braniti, a još teže glasati za njih. Na kraju krajeva, svi su oni toga svjesni i znaju da njima nisu presudni glasovi Bošnjaka i otuda čitava ta idenje niz dlaku, ta retorika gdje je prosto srpstvo se podrazumijeva i Republika Srpska se podrazumijeva i svako insistiranje protiv toga je prosto dokaz njihovog „patriotizma“. Ali s druge strane je dokaz netolerancije, opet kad kažem Sarajeva, mislim na taj bošnjački dio, netolerancije prema Srbima i njihovim interesima.

Nakon utakmice protiv Italije i plasmana na Svjetsko prvenstvo, RTRS, nije objavio čak ni vijest da je odigrana utakmica. Sličnu stvar napravio je RTS, nakon pobjede Kosova u kvalifikacijama prije par godina. Je li normalno da neki Javni servis, pod navodnicima, jer znamo da RTRS odavno nije Javni servis, napravi takvu stvar, znamo li kako taj medij ipak plaćaju svi građani u tom bh. entitetu?

– Sada ću opet reći istu stvar, nije normalno, ali jeste očekivano. Znači, prosto meni je čudno da se bilo ko čudi takvim stvarima i da jedino čovjek koji nikad nije ovdje živio i nije pratio šta se dešava u društvu i medije, jedino se on može iznenaditi. A ono što je tu veoma važno je da u ovom trenutku, prosto, ovo je bogom dato, ovakve situacije su bogom date domaćim političarima, da se bavimo trivijalnim stvarima, ko za koga navija, da li treba da navija za ove ili za one, umjesto da se bavimo nekim stvarima koje su mnogo važnije, a to znači benzin, hoćemo li ga imati, koliko ćemo ga plaćati, koliko ćemo plaćati hljeb i sve ostalo.

I ovo su stvari koje su izvanredne za skretanje pažnje i koje oni, ja mislim, suvim zlatom plaćaju da im se to desi. Ne samo Srbi, nego i Hrvati i Bošnjaci. Ovo je cirkus koji skreće pažnju sa mnogo važnijih tema, životnih tema.

I na kraju krajeva, u ovako jednom društvo potpuno je nebitno ko za koga navija, mnogo je važnije šta ćemo uraditi da ova država profunkcioniše bolje, da postanemo bogatiji, da više radimo, više zarađujemo, da bolje živimo. I to je taj jedan racionalni dio koji nama u principu nedostaje. Ja potpuno razumijem bijes tamo nekih ljudi koji kažu pa kako se ti moži kandidovat za člana Presjediništva BiH, ako ne navijaš za BiH.

Za njega glasaju Srbi ili Hrvati i on će sve uraditi da pridobije njihove glasove. To je nešto što je vrlo pametno i vrlo pragmatično. Možda nije normalno, ali to je jedini način da vi uspijete u politici da ne budete neka marginalna sekta koja stalno nešto priča i nikad nije uspjela dođe na vlast.

Na kraju krajeva, upravo taj pragmatizam je Dodika i doveo na vlast i očuvao na vlasti. Jer, principu ne postoje, postoji samo interes. To je ono što je karakteristično za naše političare.

Na kraju krajeva, možda treba da redefinišemo patriotizam.

Možda više patriotizam nema veze sa tim za koju reprezentaciju navijaš ili ko ti je omiljena istorijska ličnost, već je patriotizam da plaćaš porez, da radiš pošteno, da se pridržavaš zakona, da gradiš institucije, da ideš redovno na sistematske preglede, da pereš zube i da se tuširaš. Možda je to patriotizam koji nam danas treba.

A insistirati na nečemu, a znamo da se oko toga nećemo nikada složiti, je prosto gubljenje vremena i pravljenje još većeg razdora unutar društva bez ikakvog konstruktivnog rješenja.

Na kraju, najgori su oni što ne navijaju ni za koga, ti nisu nigdje prispjeli. Za ove koji navijaju – takvi bi odmah izdali državu.