PROFESOR LAVIĆ O ISTUPU ŽARKA PUHOVSKOG: ‘Zagrebački profesor ne pokazuje ko pokušava od Bosne napraviti ‘nefunkcionalnu državu’ i da li se neki proces odvija po receptu osovine HDZ-SNSD’

Otvaranje pitanja “trećeg entiteta” kao legitimnog pitanja antibosanske hrvatske politike u Bosni prezentira se organizirano i planski vođeno iz zagrebačkog središta hadezeovske i općenito velikohrvatske ekspanzionističke politike i pojavljuje se kao jedan od nastavaka tuđmanizma koji od 1992. godine ne posustaje u manijakalnoj predstavi da Bosna ne može biti suverena država i da mora nestati.
Ko otvara ovo pitanje i iz kojeg razloga? Polazni odgovor glasi: oni koji nisu ostvarili ciljeve rata 1990-ih godina. Otvaranje ovoga pitanje znači, ustvari, pokretanje novog rata ili neke vrste agresije protiv Bosne i Hercegovine.
Na TradFestu u Zagrebu ponovo je uskrsla velikohrvatska, a u svojoj osnovi antibosanska, ideja o “tri entiteta” u Bosni. Nakon oštrih reakcija iz Sarajeva, odgovorio je Zagreb (“politički dio Zagreba”), da su “politički marginalci” razmahali se tom idejom i iznijeli je ponovo na pozornicu hrvatskog velikodržavnog nacionalizma. Pa, da. Šta drugo? Naravno, tako se to radi. Neće valjda premijer A. Plenković iznijeti ovu ideju na svjetlo dana. Vrlo jednostavno, nađu se domaći i inostrani papagaji koji prave famu oko “trećeg entiteta”.
Puhovski o “trećem entitetu” kao teoretičar etnopolitike
U “otvaranju pitanja” oko “trećeg entiteta u Bosni” sudjeluje i prof. Žarko Puhovski. U svom televizijskom nastupu na N1 (hrvatska inačica) Puhovski polazi od Ustava (Anex IV Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini) i naglašava njegovu “kontradikciju“, jer eto u Bosni se prema tom ustavnom paketu nameću “tri konstituentna naroda” (Puhovski govori “konstitutivna”), pa onda “dva entiteta” i distrikt Brčko (koji je Puhovski “zaboravio” kao i većina stručnjaka za bosansko pitanje. Onaj najmanji dio, hrvatski narod, upozorava Puhovski, trebao bi imati neki svoj dio u Bosni, neku teritoriju ili entitet. U svome govoru Puhovski pristupa Bosni kao “predmetu” ili kao “komadu mesa” na stolu mesara koji treba isjeći na dijelove. Mesarska logika je prosta i ne pita za detalje ili pozadinske procese. Puhovski tretira Bosnu kao predmet podjele između “zaraćenih strana” (ne govori da su to države Srbija i Hrvatska koje su izvršile agresiju na nezavisnu Republiku, nego se kreće kroz pripovijest o “narodima u konfliktu”), pri čemu svaki “narod” ima svoj (teritorijalni) dio, svoj “povijesni entitet”. Ograđivanjem zauzetih teritorija u ratu trebao bi se završiti rat protiv Bosne, tako smatraju stručnjaci za bosansko pitanje fabricirani za jednokratnu upotrebu. Zato je potrebna “suglasnost predstavnika sva tri naroda”! Tu se Puhovski pokazuje kao srčan filozof etnopolitike kakve susrećemo posljednjih decenija po ulicama i balkonima društveno-povijesne zbilje Zapadnog Balkana. On, nažalost, tu vrstu filozofije kao vrstan etnopolitolog, ne zastupa u Zagrebu i u odnosu na Hrvatsku, gdje ne postavlja pitanje o progonu desetina hiljada građana srpske narodnosne grupe i njihovih prava “na teritoriju”. Možda Puhovski zbilja misli da je ta “priča” namijenjena samo za Bosnu. Na taj način zagrebački profesor u mirovini demonstrira svoju hegemonijsku point of view spram Bosne. On čak bez ustezanja daje sebi za pravo da “ureduje” u Bosni i demijurški “uređuje” njezinu unutarnju strukturu, da je razvrstava prema etničko-religijskom kriteriju, da je posmatra kao nemoćno pile na mesarskom panju, kao puku mehaničku “tronarodnu zajednicu” nad kojom kolonijalno oko hrvatske eurocentričke matrice bdije i priprema je za “emancipaciju”.
Puhovski je svjestan, da s čisto hrvatskog stajališta, nemoguće je iscrtati taj “treći entitet“, da u njemu bude većina hrvatskog stanovništva. U taj “entitet” ne može ući Mostar, Stolac, Jablanica, Prozor, Konjic, Gornji Vakuf, Bugojno, Vitez, Kiseljak, Kreševo, Jajce i drugi gradovi, odnosno sva ona mjesta gdje žive Bošnjaci i Srbi, a koja su “uplanirana” u tzv. “treći entitet”. Za nešto takvo bilo bi potrebno izvršiti genocid na isti način kako je to uradila Karadžićeva soldateska uz podršku Srbije i napraviti “entitet” koji danas skapava u shizofrenim samoobmanama. Puhovski upozorava, da bi Bosna mogla funkcionirati, treba postojati “dogovor”. Kakav dogovor? Je li to “dogovor” kojim se ispunjavaju želje, ciljevi i “mokri snovi” tuđmanizma u Bosni? Ratom zacrtano uspostavljanje precizno omeđene “hrvatske teritorije” u Bosni. Ali – to je nastavak rata u današnjima okolnostima, nikakav projekt mira, prosperiteta i “pomirenja” među državama. Te teritorije u Bosni htio je Tuđman i njegov režim. Zato su HV i HVO napali na Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Puhovski smatra da Bosna nikada nije bila država
Puhovski naglašava da je istina to da “Bosna ne funkcionira” kao država. Pritom, zagrebački profesor ne pokazuje ko pokušava od Bosne napraviti “nefunkcionalnu državu” i da li se neki proces odvija po receptu osovine HDZ-SNSD. Može biti da profesor Puhovski ne zna šta to rade SH kočničari u Bosni! On čak tvrdi da Bosna nije “propala država” zato što nikad nije ni bila država – e tu ga baš pretjera zagrebački filozof etnopolitike. Ona je protektorat! Uzvikuje, već slavodobitno ushićen svojim promišljanjem i otkrićem. Ne pokušava ni objasniti šta će tu protektorat i Visoki predstavnik? Otkud te metafizičke čestice na bosanskom povijesnom stanju? Da nije neko napao na Bosnu da je uništi i podijeli? Da li je neko izvršio agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu? Možda profesor iz Zagreba ne zna za UZP (Udruženi zločinački pothvat), projekt Tuđmana i Šuška u Bosni, gdje su slali vojsku i ubijali Bošnjake i Srbe koji su se našli na “povijesnom tlu” ili tuđmanovskom bespuću Herceg-Bosne. Prihvatljivo je da možda zagrebački profesor jeste neinformiran, jer filozofi etnopolitike mogu biti hegelijanski drski prema nekim nepokornim činjenicama ili ih čak ignorirati. Oni su uvijek iznad zbilje, onako weltgeschichtlich kao svjetski duhovi i uvijek kao igraju na List der Vernunft.
Zagrebački profesor je djelimice u pravu kad kaže da politički akteri u BiH imaju svoje šefove u Beogradu, Zagrebu, Ankari, New Yorku, Briselu, a zapravo nikom nije Bosna prava tačka. S Marsa se vidi da je ovdje riječ o vazalskoj svijesti koja je stoljećima služila nekome sa strane. Ponekad se čini da ona s ushitom ordinira u vazalstvu i da ta sluganska svijest samo može biti petokolonaška. S druge strane, Bosna je “prva tačka” Bosanaca, onih Bošnjaka, Hrvata i Srba koji ne pristaju da im Zagreb i Beograd kolo vode u avliji. Profesor Puhovski bi morao znati da postoje Bosanci koji su odbranili Bosnu i koji će je braniti u budućnosti. Kako je Bosna stoljećima prisutna kao banovina, kraljevina, sandžak, ejalet, republika? Tako što ima “neki narod” koji je čuva i brani od nasrtaja sa strane! Druga je stvar što združena srpsko-hrvatska historiografija i društvena znanost ciljano ignorira tu činjenicu i pokušava Bosnu pretvoriti u srpsko-hrvatsku zemlju. U tome joj pomaže snažna petokolonaška mreža medija, analitičara, teoretičara, političara, sveštenika, NVO, boraca i borkinja za prava kamila, anakondi i sličnih fenomena. Ali, i uprkos svemu tome, Bosna i Hercegovina je država koja kako tako funkcionira i funkcioniraće u budućnosti. Samo naivci ne vide ili ne znaju da koordinirano kočenje parlamentarnog rada i institucija od strane SH bloka cilja ka “nefunkcionalnoj državi” ili državi u rukama SH oligarhije uz bosansko-begovske vazale.
Pokrivanje žena, “legitimni predstavnici”, izborni zakon
Profesor Puhovski prilično neodgovorno, neistinito i propagandno obmanjuje javnost o tome da predstavnici ideje “građanske Bosne” traže da žene obavezno nose “mahrame na glavi”. Po tome stavu, čak su i ovi “građanski Bosanci”, ustvari, kamuflirani islamisti koji ništa drugo ne misle nego kako će “pokriti žene” i iznova ih “islamizirati”. Profesor ovako lahko ne bi smio naletjeti na stereotip orijentalizma i lokalne predrasude.
Puhovski ponavlja, kao stara ploča HDZ-a, “Dodik je godinama bio hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH”, “naš dečko u Bosni i Hercegovini”, jer HDZ-ovi sljedbenici nisu mogli birati “legitimnog predstavnika” hrvatskog naroda. Puhovski ponovo obmanjuje, jer on sigurno zna da ne biraju “Hrvati”, “Bošnjaci” ili “Srbi” – nego svi građani BiH. Ali, aktualni, važeći Izborni zakon ne odgovara etnopolitici profesora Puhovskog koji, očito, preferira neki segregacijski ili aparthejdski izborni zakon u kojem bi samo etničko-religijske grupe (odvojene “plemenske” zajednice) unutar svoga kruga birale predstavnike i tako mehanički “sastavljale” državu Bosnu i Hercegovinu. Iza takvog pristupa se prepoznaje značenje tvrdnje da “Bosna nikada nije bila država”, nego je kao puki zbir “sastavljaju” BHS elementi. Puhovski bi morao znati da je Bosna djelo povijesti i da je stvorena davno u povijesnom procesu, nezavisno od Srbije i Hrvatske i bilo kakve volje ova dva naroda. Dakle, Bosna nije nastala 1995. godine u Daytonu gdje je mirovnim sporazumom okončana agresija Srbije i Hrvatske i zaustavljeno oslobađanje cijele države. Zato su ostale “entitetizirane” teritorije koje bi u perspektivi mogle biti “sh teritorije”. Konstruktori Daytona su na to računali, najvjerovatnije. Žilavost bosanskih patriota nije bila uzeta ozbiljno!
Puhovski evidentno ignorira, kao da ne zna, da su HDZ i SNSD odavno u “ljubavnom odnosu”, te je smiješno optuživati Bošnjake koji su eto “otjerali” jedne drugima u topli zagrljaj. On zaboravlja da su od Karađorđeva sinhronizirani SH odnosi i da u ratu djeluju koordinirano na opstrukciji odbrane Bosne i blokadi bosanskih gradova. Ne bi bila moguća blokada i opsada Sarajeva bez HVO iz Kiseljak preko kojeg su se obavljale brojne “transakcije”. Tokom cijelog rata na djelu je vojna i poslovna saradnja između političkih i vojnih formacija dvije agresivne antibosanske formacije sh faktora.
Puhovski konstatira da Bošnjaci u svome govoru uvijek kažu Bosna, misleći pritom na cijelu državu, što bi moglo značiti da imaju “kompleks Hercegovine”. Puhovski zaboravlja da je povijesno regija “Hercegovina” samo dio Bosne od srednjeg vijeka i doba Kotromanića. I nama bi bilo čudno kada bi danas Zagrepčani govorili Hrvatska i Dalmacija, Hrvatska i Dubrovnik, Hrvatska i Slavonija, Hrvatska i Istra i tim redom.
Novi dogovor naroda
Pranje krvavih gaća Hrvatske u Bosni, kao i Srbije, Puhovski pokušava elaborirati suspektnom tezom da nije Hrvatska plaho igrala ulogu “imperijalne sile” prema Bosni. Ali činjenica je da Hrvatska nije ostvarila svoje ratne ciljeve u Bosni i da bi sad trebalo neko “mirnodopsko rješenje” da se tuđmanizam ostvari po svome projektnom zadatku iz 1993. godine. Zato Puhovski, onako sasvim slučajno, anticipira novi “dogovor” upravo u Washingtonu. Ponovo ih dovesti, legitimne predstavnike tri naroda, u Washington i da se neki “dogovor naroda” donese. Konsocijacijski dogovor tri etničke zajednice koje će se suvereno teritorijalizirati na teritoriji države. Puhovski a priori misli etnopolitički jer ne prihvata da poredak bude građanski. On uopće “nema” imperijalni vokabular i vrlo je “benevolentan” prema Bosni.
Beograd i Zagreb su bili učesnici rata u Bosni i Hercegovini, ne samo puki “supotpisnici Dejtonskog sporazuma”, kako to zagrebački profesor usput kazuje. Puhovski stalno zaboravlja agresiju na Bosnu i ne spominje je. Nije Bosna došla u stanje konflikta sama od sebe – negdje je “neko” pokrenuo projekt podjele i destrukcije! Puhovski ne vidi Bosnu kao centriranu državu s jednim glavnim gradom koji objedinjava sve građane. Pa, najzad, on ne zna ni Ustav (Anex IV). On hoće trodjelnu, decentriranu državu u kojoj Beograd i Zagreb imaju svoje posjede i kontrolu. Njemu je normalna “razbijenost” Bosne na tri etničke teritorije koja je rezultat ratnih “pothvata” Srbije i Hrvatske u Bosni. On kaže da Bošnjaci imaju Sarajevo, Srbi imaju Banjaluku, a Hrvati samo pola Mostara. Zato se kao bh Hrvati pitaju “gdje je naš centar?”, kao da oni ne znaju da im je Sarajevo glavni grad. Puhovski prilično neuvjerljivo provlači HDZ-ovu mantru o “ugroženosti bh Hrvata” koji etno nisu “ogradili” ništa svoje u Bosni. I stoga se čini da je on nastupio kao puki propagandista HDZ i hrvatske politike prema Bosni iz Zagreba.
Ovih nekoliko crtica o Puhovskom i njegovom zdravorazumskom pristupu bosanskom pitanju pokazuje, bar općenito, da je ustaljena i solidna matrica interpretacije troetničke konsocijacijske “konstitutivnosti” koja je suštinski antibosanska i koja uopće ne mari za državu Bosnu i Hercegovinu nego za satelitske patentirane predstavnike Srbije i Hrvatske u bosanskom društveno-povijesnom ambijentu. Za taj posao potrebni su naravno i neki skučeni bošnjački diletanti koji bi klimali glavom i pristali na sve što Srbija i Hrvatska žele kao mentorske forme bez kojih “nema napretka” u Bosni.






