KOMENTAR AKADEMIKA ESADA DURAKOVIĆA: ‘Pripremom pokopa Mladiću uz državne počasti država se legitimizira kao genocidna’
Akademik Esad Duraković u tekstu za Klix.ba osvrnuo se na hapšenje ratnog zločinca Ratka Mladića, ali i na reakcije državnog vrha Srbije koji je najavio kako će Mladić biti sahranjen uz državne i vojne počasti.
Tekst akademika Durakovića prenosimo u cijelosti:
“Špengler je bio u pravu: naš svijet je nakon ‘faze kulture’ uveliko ušao u ‘fazu civilizacije’ u kojoj neumitno propada jer je tragično pogubio etičke vrijednosti. O tome svjedoče iskustva od Ahmića i Srebrenice do Gaze i Irana.
O tome naročito uvjerljivo svjedoči ‘herojski status’ ovdašnjih najvećih ratnih zločinaca Daria Kordića i Ratka Mladića. Njihovi zločini su jedan aspekt čudovišne dehumanizacije, ali drugi aspekt koji je povod za najveću zabrinutost jest afirmativan odnos prema njima upravo kao zločincima, odnos ili respekt koji im stiže s najviših političkih instanci – dakle najviši institucijski respekt zločinu.
Daria Kordića su nakon izlaska iz zatvora svećarski primili najviši političari HDZ-a u Bosni i Hercegovini zato što je u Ahmićima (i ne samo tu) pobio sve živo; on je utoliko veći ‘heroj’, dostojan visokog političkog respekta, što je ubijao čak i dvomjesečne muslimanske (bošnjačke) bebe. Izuzetan je to junak upravo zato što je zatirao baš sve živo muslimansko!
Zato ga valja institucijski svečano dočekati i uvažati! Rijetki su s tako junačnim srcem!
Isti princip važi i za Ratka Mladića. Sa stanovišta čovječnosti, humanosti – to je monstrum kome, evo prema najavama, najviši zvaničnici u njegovoj zemlji pripremaju pokop uz najviše državne počasti. Dakle, država slavi svoga zločinca na najvišoj razini! Junak genocida! Time se država legitimira kao genocidna, s malim brojem humanista ‘otpadnika’.
Kakve su ovo poruke u oba slučaja?
Budući da najviši politički zvaničnici na obje strane, u oba slučaja, euforično slave presuđene najveće ratne zločince koji su u misionarskom uvjerenju i žaru ubijali čak i bebe naroda s kojim su živjeli, poruka institucija potomcima žrtava je nedvosmislena:
Nisu to bili zločini već junačni misionarski podvizi! Ne, nije to bila greška već uzvišena zadaća koja je najvećih počasti dostojna! Stoga treba biti nastavljena!
I to znači – imajte u vidu, vi, potomci žrtava! – da to bijaše samo jedna od budućih epizoda! I onda – s obzirom na eksplicitnost ovih poruka – postavlja se danas i ovdje najlegitimnije pitanje: Za koga to narod glasa?”
