Federalni ministar i prvi Srbin u SDP-u Vojin Mijatović redovno naglašava da voli Bosnu i Hercegovinu. Francuzi imaju izreku: ne postoji ljubav, postoje samo dokazi ljubavi. U našem kontekstu, ničiju ljubav, pa i onu ministarsku prema državi, ne treba dovoditi u pitanje. Radi se, naime, o tome da ljubav političara, poput Mijatovića, nije najvažnija.
Za normalnije odnose u Bosni i Hercegovini nije ni nužno da u Banjoj Luci ima srpskih političara koji je vole. Dovoljno je da im je prihvatljiva; kao što vidimo da je slučaj u redovima opozicije u Republici Srpskoj.
BiH može opstati čak i bez toga, ali s tim dodatkom je mirnije i stabilnije društvo. Opozicionari, poput Branka Blanuše, ne izjavljuju ljubav Bosni i Hercegovini, kao Mijatović, pa ipak vode korisniju politiku i za svoj narod i za ovu zemlju.
Blanuša kao izvorni SNSD
U jeku kampanje za predsjednika RS, Blanuša je, kao zajednički kandidat opozicije, kazao: “Moje mišljenje je da mi treba da sačuvamo ono što imamo kroz taj Dejtonski sporazum, protiv sam raspakivanja Dejtonskog sporazuma. Znači [sve] u skladu sa Ustavom Republike i sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Mi imamo naše institucije, imamo mogućnost da razvijamo naše društvo i ekonomiju.”
Jedan od vodećih opozicionara Nebojša Vukanović slikovito je formulirao navedenu politiku, kazavši nedavno da je Dejton “sveto pismo” i da “ovakva Bosna i Hercegovina, u kojoj Srbi imaju 49%, Republiku Srpsku i mogućnost veta, samo ludom Srbinu ne odgovara”.
Manje-više isto će reći Draško Stanivuković, Jovica Radulović, Mirko Šarović, Branislav Borenović, Nenad Vuković itd.
Navedena politika nije novost. Nju je odavno etablirao sam Milorad Dodik. S time da je on, u vrijeme kada je bio opozicija, dobijao znatno manje procenata na izborima nego Blanuša nedavno.
Primjera radi, Dodik je 2003, svjedočeći pred Haškim tribunalom u slučaju protiv Radoslava Brđanin, kao vođa tada opozicionog SNSD-a, nastojao sebe predstaviti kao umjerenog političara, koji, za razliku od SDS-a, propagira mir.
Stoga je kazao pred haškim sudijama da je SDS u 1991. krenuo u uspostavu autonomnih oblasti, te da se on i njegova stranka nisu slagali jer je to dodatno usložnjavalo situaciju. Kazao je da se nije slagao s takvom politikom SDS-a, jer autonomne oblasti nisu imale podršku svih i bile su, kako kaže, “dodatni uzrok rata u BiH”.
Sadašnji SDS, oličen u Blanuši, vodi politiku kakvu su Dodik i SNSD vodili ranih 2000-ih uoči dolaska na vlast. Ili, kako je Jovica Radulović, v. d. predsjednika te stranke, poručio na jučerašnjem sastanku sa visokim zvaničnikom State Departmenta Markom Flemingom: SDS-u nije jasno zašto je već 20 godina na crnoj listi, naročito jer su “razlozi za uvođenje sankcija odavno irelevantni i ne postoje”.
Vlast radikalna, opozicija umjerena
Izgleda da postoji određen obrazac po kojem je vlast u Republici Srpskoj uvijek radikalna a opozicija umjerena. Kao što je SNSD bio umjeren kada je bio u opoziciji, tako su SDS i drugi sada, kad su u opoziciji, umjereni. Vrate li se ponovo na vlast, SDS, PDP i drugi će se vremenom radikalizirati, a SNSD će se u opoziciji deradikalizirati, vratit će se u svoje izvorno stanje.
U svemu tome, najvažnije je da uvijek polovina ili bar značajan broj birača u Republici Srpskoj glasa za stranke i kandidate koji govore kao izvorni SNSD ili, naprimjer, kao Blanuša tokom nedavne kampanje: “Ovakva organizacija [države], sa dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda, stvara sasvim dobar okvir da se svi u Bosni i Hercegovini mogu osjećati slobodno.”
Mnogo je značajnije za Bosnu i Hercegovinu da Blanuša, koji je dobio pola glasova na prethodnim izborima u Republici Srpskoj, iznesene navedenu ocjenu nego da Vojin Mijatović urla, skače, lupa nogama u pod i udara se šakama u prsa, ističući da on, za razliku od drugih, voli Bosnu i Hercegovinu.
Nema potrebe da se osporava bilo čija ljubav prema BiH, pa ni spomenutog ministra. Mnogo je Srba u Sarajevu i drugdje koji vole ovu državu više nego neki Bošnjaci; nije zanemariv broj Srbi koji su to posvjedočili boreći se u redovima Armije RBiH. Ima sigurno i u RS-u Srba koji vole BiH. Ali činjenica je da su u manjini.
Poenta je ipak u tome da je razlika između onih Srba koji su nedavno glasali za Dodikovog kandidata, i onih Srba koji su glasali za Blanušu, trenutno bitnija od razlike između svih njih zajedno, s jedne, i Vojina Mijatovića, s druge strane.
Razlika između “ovakva BiH je prihvatljiva” i “ovakva BiH nije prihvatljiva” mnogo je važnija od razlike između “volim” i “ne volim”.
Ovo treba isticati zbog komentatora, poput Hrvoja Klasića, koji zbog toga što većina Srba u RS-u ne navija za fudbalsku reprezentaciju BiH “ne isključuju mogućnost da se BiH raspadne u bližoj ili daljoj budućnosti”.
Brojke i snage
Nakon što su objavljeni rezultati nedavnih izbora za predsjednika RS, na kojima je Dodikov kandidat osvojio 50 % glasova, a Blanuša 48 %, predsjednik SNSD je nazvao opoziciju u Republici Srpskoj “antisrpskim elementom”.
”Pokušaji Christiana Schmidta, antisrpskih elemenata u Srpskoj i muslimana su propali”, kazao je Dodik, dodavši da je “narod odnio pobjedu nad Schmidtom, lošim namjerama i izdajničkom namjerom opozicije”.
Ovo je ustaljeni retorički repertoar Dodika i SNSD-a. Dodikovi korifeji često opoziciju u Republici Srpskoj zovu “probosanskim igračima”. Nisam siguran jesu li unutar samog SNSD-a svjesni šta znači i za njih same to, naime, da 48 % glasača u RS-u podržava “probosanske igrače”.
Ako je činjenica da je Blanuša, ističući da mu je BiH ovakva kakva jeste prihvatljiva, osvojio gotov isti broj glasova kao i Dodikov kandidat, to svjedoči da je Dodikova politika u strateškoj krizi.
Međuentitetska linija u BiH duga 1.150 kilometara; gotovo isto koliko i front u Ukrajini. U vezi s time već odavno smatram da Dodik nema vojne snage da tu liniju pretvori u međudržavnu granicu. Čak i da ima sve Srbe uza se, a vidimo nema. Štaviše, vidimo da, uz sve Bošnjake, koji čine 50 % stanovništva, ima i gotovo pola Srba protiv sebe. Dakle, mrka kapa.
