HRVATSKO-SRPSKI HISTORIJSKI SPORAZUM: Zašto ni Thompson ni zločini Herceg Bosne nad Srbima neće pokolebati Dodika u fakturi zločina NDH Bošnjacima?

U Bosni i Hercegovini na političkom i intelektualnom nivou, a kroz saradnju HDZ-a i SNSD-a, izgrađena posve nova hrvatsko – srpska agenda a koja je usmjerena protiv države Bosne i Hercegovine i njenog većinskog bošnjačkog naroda.
 
Iako hrvatsko – srpski savez na pitanju Bosne i Hercegovine postoji još od sporazuma Cvetković – Maček, iako se realizirao tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kroz planove o podjeli Bosne i Hercegovine, realnost postdejtonske Bosne i Hercegovine, iznjedrila je novu vrstu hrvatsko – srpskog historijskog sporazuma, piše novinska agencija Patria.
 
Taj sporazum nije samo općeg karaktera na liniji uništenja države Bosne i Hercegovine, on se manifestira u dnevno – političkoj realnosti i dinamici gotovo na svim pitanjima gdje HDZ i SNSD imaju gotovo identične i stavove i odluke. Saradnja nije samo partijska i institucionalna, nego i šira društvena. Iako je intelektualni hrvatsko – srpski milje u Bosni i Hercegovini prilično skroman, te se uglavnom oslanja na Zagreb i Beograd, javni, društveno politički radnici HDZ-a i SNSD-a, imaju jasnu agendu o odnosima ta dva nacionalizma i u prošlosti i budućnosti.
 
Postoji dakle prilično utvrđen dogovor između hrvatskog i srpskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini, o ključnoj tački hrvatsko-srpskog prijepora, to jeste o zločinima Nezavisne Države Hrvatske, i odgovornosti za iste. Po tom historijskom sporazumu, srpskih i hrvatskih političkih i drugih javnih radnika, za zločine te kvislinške tvorevine u prvom redu su odgovorni Bošnjaci kao narod, dok se u drugi plan gura značaj, ideološka i nacionalna pozadina zločinačkog aparata NDH, te ukupno hrvatski nacionalizam i njemu pripadajući nacizam.
 
Po toj ugovorenoj hrvatsko – sprskoj agendi, narod koji po izbijanju Drugog svjetskog rata nije imao niti svoju državu, niti vojsku, niti policiju, to jeste bošnjački narod, u stanju je, kako to ime pomenute agende prezentira Milorad Dodik, formirati logore, dok se istovremeno nad njima, kako je pisao Dedijer, vrši genocid.
 
Iako na prvi pogled sve to izgleda umobolno i kontradiktorno, ozbiljnost i upornost sa kojom hrvatsko -srpski savez promiče tu agendu, zapanjujuće je proračunata i krajnje racionalna. Jer ta agenda nema namjeru da pruži neki novi uvid u odnose u prošlosti. Radi se o uvodu za objašnjenje o tome kako, zbog čega, i na osnovu tobože kojeg razloga, namamiti cionističke dronove na bošnjačko podneblje. Opijeni uspostavom novih odnosa sa Izraelom, pomenuti žive uvjerenju da se iste kao razjarenu životinju može pustiti na Bošnjake da dovrše posao kojeg je hrvatsko – srpski savez u BiH, na BiH, i oko BiH, davno počeo.
 
Ovim tekstom ne pokušavamo ući u projekciju toga koliko je takav ishod moguć, jer ipak, želje su jedno, a realnost drugo, i nije lako drugoga staviti u funkciju vlastitih želja. Prije će biti da će hrvatsko – srpski savez u obračunu sa Bošnjacima morati da ponovo okrvavi ruke no što će to u ime njih uraditi neko drugi, pa ipak, vrijedi primijetiti da isti, u vlastitim nadama rade na stvaranju toga konteksta.
 
U tom kontekstu figurira i gore navedena agenda koja nije od jučer na sceni nego je na sceni od onog momenta kada su Bošnjaci, 1971. nakon stotinu godina postali većinski narod u Bosni i Hercegovini, i to ne samo većinski nego i politički narod.
 
U tome trenutku Bošnjaci su postali legitimna vojna meta, i fakturisanja zločina Nezavisne Države Hrvatske Bošnjacima postaje poželjan trend u intelektualnim krugovima. Derviš Sušić možda nije mogao ni naslutiti da će njegovi neki isuviše oštri uvidi o ulozi muslimanske elite u Drugom svjetskom ratu, opisani u Parergonu, svoje krajnje ishodište pronaći u bjesnilu Vojislava Maksimovića i kod sličnih, a koji su u osvit agresije i genocida nad Bošnjacima, neumorno guslali o muslimanskom karakteru NDH. O tome danas gusla i Milorad Dodik.
 
Vlast HDZ-a je u sklopu projekta Udruženog zločinačkog poduhvata, 1993. godine u Mostaru sastavila spisak za deportaciju Srba. Iste spiskove koje je pravila Nezavisna Država Hrvatska, pravila je i zločinačka paratvorevina tzv. Herceg Bosna..O tome svjedoče dokumenti Ureda za razmjenu zarobljenih i drugih osoba Hrvatske Republike Herceg Bosne, od 16.oktobra. 1993.godine.
Spisak osoba koje dobrovoljno odlaze u Srpsku republiku nosio je brojku od 333 imena osoba srpske nacionalnosti koje su “dobrovoljno” napustile teritoriju pod političkom kontrolom vlasti HDZ-a, odričući se imovine u korist HVO-a.
 
Međutim, podsjećati Milorada Dodika na ovakav tretman prema Srbima od strane zločinačke paratvorevina tzv. Herceg Bosne iz našeg ugla bilo bi naivno, pa čak pomalo i smiješno. Ta činjenica za Dodika je samo sitna neugodnost koju ne vrijedi pominjati, kao što iz njegovog ugla ne vrijedi pominjati Nezavisnu Državu Hrvatsku, kako se ne bi poljuljali odnosi sa strateškim partnerima u BiH. Sve što stoji na putu zajedničkih napora da se ujedinjeno djeluje sa hrvatskim nacionalistima, pa i ustašama, vrijedi gurnuti po strani jer su Bošnjaci i politički i biološki neprijatelj hrvatsko – srpskog saveza u BiH.
 
Ni činjenica da najvjerniji reprezent popularne hrvatske kulture Marko Perković Thompson je nepoželjan u bošnjačkim sredinama i glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kao krajnji izraz toga šta većina pristalica Dodikovih saveznika iz HDZ-a misli o NDH, ustaštvu i logorima, zasigurno Dodika neće pokolebati u tome da Nezavisnu Državu Hrvatsku ne knjiži Bošnjacima, jer to nije samo stvar Milorada Dodika, nego se radi o širem političkom, društvenom i intelektualnom konsenzusu među hrvatskim i srpskim elitama u Bosni i Hercegovini, pa i šire.