SPRŽENI ENTITET: Dodikova vlast uništila Robne rezerve i sva strateška preduzeća, a narod je i dalje podržava
Kriza na Bliskom istoku i rat SAD i Izraela protiv Irana doveo je do divljanja cijena nafte i naftnih derivata, a građani Republike Srpske ostavljeni su na milost i nemilost domaćim „pumpadžijama“ i trgovcima gorivom, piše Srpskainfo.
Za razliku od drugih Republika Srpska već godinama nema Robne rezerve koje bi svojom intervencijom pomogle stabilizaciji tržišta.
U nekoj ažuriranoj knjizi “Ginisovih rekorda“ ili rubrika „vjerovali ili ne“, sigurno bi svoje mjesto trebalo da nađe činjenica da je Republika Srpska u posljednjih 20-ak godina ostala ne samo bez Robnih rezervi, već da su doslovno sva javna i strateška preduzeća, od kojih svaka zemlja na svijetu ostvaruje garantovan profit i predstavljaju neku vrstu sigurnosti za „zla vremena“, dovedena do ivice stečaja ili posluju s ogromnim gubicima.
Podsjećamo, stečajni postupak u Robnim rezervama RS pokrenut je u julu 2017. godine, a tada je objelodanjeno da obaveze Robnih rezervi iznose 34 miliona KM, te da su za 18 miliona KM veće od raspoložive imovine.
Samo na korak od sudbine Robnih rezervi nalazi se JP „Šume RS“, čiji se akumulirani gubitak, prema zvaničnim i javno dostupnim podacima, procjenjuje na oko 200 miliona KM.
Iako građani i penzioneri u Srpskoj, koji svoja mjesečna primanja dobijaju iz budžeta, već godinama skoro za svaki fening jedino mogu da zahvale stranim kreditima i zaduženju, i to po izuzetno nepovoljnim kamatnim stopama, to ih ne sprečava da na izborima i dalje svoj glas većinski daju onima koji su ih doveli u ovakvu situaciju.
U svakoj normalnoj zemlji, posebno onim koje raspolažu ogromnim hidroenergetskim i rudnim potencijalima, Elektroprivreda predstavlja „zlatnu koku“ koja uvijek može da priskoči u pomoć posrnulom finansijskom sistemu. U Srpskoj to nije slučaj, pa se gubici domaće Elektroprivrede, takođe, mjere desetinama miliona KM.
Ekonomista Svetlana Cenić kaže kako je nedavno pročitala informaciju da je Južna Afrika odlučila da minerale više ne izvozi u SAD.
– Kažu ljudi da nisu prosjaci, a onda su naveli koliko miliona i milijardi zarade američke kompanije na tlu Južne Afrike. Mi nemamo ništa, a pričamo da imamo sve – kaže Cenićeva za Srpskainfo.
Uzimajući u obzir navedeno sistematsko uništavanje svih javnih i strateških preduzeća u Srpskoj, bez ikakvih značajnijih posljedica po vlast koja je do toga dovela, Cenićeva tvrdi da bi se time trebali zabaviti stručnjaci iz oblasti psihijatrije.
– Stanovništvo koje glasa za te iste nesposobne i neodgovorne, one kojima ni u peti nije javni interes, mislim da bi odgovore trebalo da traži kod psihijatara. Nažalost, psihijatrija kaska za ovim našim dešavanjima i ovo bi neko zaista trebalo da analizira. Najmanje tri doktorata bi se moglo napisati na temu zašto, kako i zbog čega sve ovo trpimo i ćutimo. Ako neko dozvoli da mu kriminalac uporno zavlači ruku u džep, ne jednom ili dva puta, već decenijama, a on ćuti i savija grbaču, mislim da je to neki duboki psihološki poremećaj – ocjenjuje Cenićeva.
Sociolog Ivan Šijaković smatra da je pasivna reakcija građana na potpunu propast svih javnih i strateških preduzeća u Srpskoj dubljeg uzroka koji, prema njegovim riječima, vuče korijene još iz ratnih događaja krajem prošlog vijeka.
– Ovdje ne postoji društvena energija koja bi stvari pokretala, ne postavljaju se pitanja. Takvom mentalitetu lako možete da nametnete razne oblike ograničenja. To sadašnje vlasti čine još od kraja prošlog vijeka – kaže Šijaković za Srpskainfo.
Muk građana na uništavanje Robnih rezervi, iako bi njihovo postojanje u sadašnjem kriznom vremenu umnogome olakšalo život, Šijaković objašnjava „sirotinjskom psihologijom“.
– To je psihologija gdje se ljudi ubjeđuju da uvijek može biti gore, ali nikako bolje. Sjetimo se kako je Dodik nedavno govorio da narod ima sasvim dovoljno jer slavi slave na kojima se 60 odsto gozbe ne potroši. Takva logika je zarobila narod. Oni koji traže bolje i koji se s takvom logikom ne mire, otišli su u inostranstvo – zaključuje Šijaković.
