SDP, Naša stranka i Narod i pravda već osam godina imaju partnerstvo koje je na sebi svojstven način unikatno na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, ali su četiri godine vlasti, kako se čini, dovele do ozbiljnih zatezanja u odnosima između stranaka.
Početak projekta Trojka veže se primarno uz Kanton Sarajevo, odnosno situaciju nakon izbora 2018. godine, kada je šest stranaka zajedno formiralo koaliciju i kada su poslali SDA u opoziciju. Pored Trojke, tu su bili Demokratska fronta, Savez za bolju budućnost i Nezavisna bosanskohercegovačka lista.
Međutim, formalni početak Trojke desio se u augustu 2020. godine, pred Lokalne izbore u BiH, iako je tada u koaliciji bila i Nezavisna bosanskohercegovačka lista, koja je već do februara postala dio novoosnovanog Narodnog evropskog saveza (NES).
Unikat na političkoj sceni BiH
Okosnica je, ipak, ostala ista još od 2018. godine, a čine je stranke koje su predstavljale nešto drugačije na političkoj sceni u BiH, odnosno saradnju i mimo postizbornih procesa.
Jednostavnije rečeno, koalicije i partnerstva se u BiH formiraju najviše u skladu s izbornim rezultatima, dok je Trojka bila projekt tri stranke koje su sarađivale, barem na nivou Federacije i Bosne i Hercegovine, čak i prije ovih procesa.
Iako nikada nisu imali zajedničke liste, pretpostavljalo se da će ove stranke koalirati kada god su u mogućnosti, mada je izvan Kantona Sarajevo znalo doći i do fragmentiranja, odnosno formiranja vlasti jedne ili dvije od ove tri stranke s nekim drugim partnerima.
Ipak, u KS te na entitetskom i državnom nivou, Trojka se držala zajedno i tako je, barem na papiru, i danas. Budućnost je, s druge strane, pitanje na koje tek treba da se odgovori.
Lideri hvale odnose, ali je sve više tenzija
Kada je početkom 2023. godine formirana vlast koju su činile stranke Trojke s HDZ-om na nivou FBiH, i s HDZ-om i SNSD-om na nivou BiH, optimizma nije manjkalo, a odnosi između stranaka su bili na visokom nivou.
Bile su česte zajedničke press konferencije, radilo se skoro u jedan glas, a međusobnih kritika, barem na najvišim nivoima, manje-više nije ni bilo.
Međutim, godine vlasti, a vjerovatno i najteža politička kriza u postdejtonskoj historiji BiH, su uradile sve i otkrile pojedine probleme među partnerima.
Najviše se to izrazilo na nivou FBiH, gdje se čini kako dolazi do sve većih sukoba između partnera. Lideri stranaka, odnosno Elmedin Konaković (NiP), Sabina Ćudić (NS) i Nermin Nikšić (SDP), naglašavaju dobre međusobne odnose, ili u najmanju ruku korektne, ali to ne oslikava uvijek sliku na terenu.
Naša stranka prednjači u kritikama, koje se nekada “provlače” kroz izjave, a nekada i otvoreno govore. Na meti su im često koalicioni partneri, iako oni insistiraju da se radi o ukazivanju na probleme i neslaganja, a ne samo prozivanje svojih saradnika iz drugih stranaka.
Međutim, ni članovima NiP-a i SDP-a nije strano da upute pojedinu kritiku svojim kolegama iz drugih stranaka, što sugeriše da odnosi ispod nivoa lidera nisu idealni.
Naravno, partnerstvo podrazumijeva i kritiku, a posebno kada sarađuju stranke koje su ideološki potpuno različite jedna od druge. Ipak, te kritike su se intenzivirale kako je mandat prolazio i kako su ove stranke upoznavale realnost vlasti u BiH, koja je izrazito komplikovana i sklona čestim blokadama.
Neki od sukoba između članova koalicije su vezani za pitanje izbora novih sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, gdje je samo Naša stranka izašla u javnost i kritikovala proces u kojem su učestvovali i članovi SDP-a i NiP-a, zatim pitanje projekta Južna interkonekcija, gdje su također članovi Naše stranke, a primarno Ćudić, tražili odugovlačenje zbog promjene pristupa Sjedinjenih Američkih Država prema BiH, te reakcija vlasti u KS na tramvajsku nesreću, u kojoj je poginula jedna osoba, kada je premijer Nihad Uk podnio ostavku, a prema informacijama koje su objavljene za taj potez nije konsultovao svoje partnere u vladi.
Vlast je test za partnere koji sarađuju zbog svoje želje, a ne izbornog rezultata
Kako su u javnosti sve intenzivnije priče o potencijalnim preslagivanjima nakon predstojećih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu budućnosti SDP-a i izbora njihovih partnera, pitanje je kako će Trojka izgledati nakon oktobra.
Naravno, na političkoj sceni BiH izborni rezultati diktiraju odnose, što je Trojka, ambiciozno, pokušala “razbiti” time što je saradnju objavljivala i prije izbora.
Ono što su stranke Trojke najbolje mogle naučiti tokom prethodne četiri godine jeste da vlast, posebno na nivoima entiteta i države, ozbiljno testira partnerstva, a naročito ona koja nisu stvorena zbog izbornog rezultata, već s nekom vrstom ideje.
Generalno, državne i entitetske vlasti u BiH nisu pretjerano efikasne, a kada se formiraju na osnovu principa da se “s nekim moralo”, onda je i opravdanje jednostavno: “Došlo je do blokada, uradilo se šta se moglo.”
Ipak, Trojka nije morala biti zajedno, već su saradnju pravili na osnovu zajedničkih ciljeva, vizije i želje da rade kao grupa. Takva partnerstva vlast najviše testira, jer se teško mogu pravdati na isti način kao njihovi prethodnici.
Upravo zbog toga će ultimativni test za partnerstvo stranaka Trojke biti oktobar, ali čak i više mjeseci nakon izbora, naročito ako rezultat ne bude u skladu s njihovim očekivanjima.
Ako jedna od ove tri stranke odluči da partnere traži negdje drugo, to bi mogao biti efektivni kraj jednog projekta koji je pokušao razbiti ustaljenu matricu “primoranih” saradnji na političkoj sceni u BiH, a koju je završio upravo sistem koji zahtijeva od stranaka da partnere biraju po tome s kim moraju, a ne s kim žele da sarađuju.
Ipak, ako ostanu zajedno i nakon izbora, bez obzira na rezultate, to će biti znak da jedan politički projekt može biti očuvan čak i kada izborni rezultat ne ide u njihov prilog.
