Loše vijesti po bivšeg predsjednika RS-a ne prestaju stizati, DAVOR GJENERO NAJAVLJUJE: Dodik nikad neće dobiti …

Davor Gjenero, politolog i neovisni analitičar, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, a nakon odluke o oduzimanju mandata entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku od strane Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Osuđeni lider SNSD-a smijenjen je odukom CIK-a BiH, no sada odbija da se povuče s funkcije entitetskog predsjednika, prijeti referendumom o samostalnosti Republike Srpske i poziva EUFOR da stane na entitetske linije. Kako gledate na trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, postoji li mogućnost eskalacije situacije, je li Milorad Dodik dovoljno jak da izazove sukobe?

-Dodik i po obrazovanju i općenito po širini naliči na zaboravljenog lika iz Miloševićeva kruga, Milu Martića. Martić je bio „snažan politički vođa” paradržave na hrvatskom teritoriju, tako dugo dok je Miloševićev režim stajao za njegovim leđima. Kad je započela oslobodilačka akcija Oluja, a Milošević je ocijenio da nema niti interesa niti kapaciteta spašavati tu paradržavu, „šarmantno je” kao bi rekao Vučić, na Martićevo pitanje što da radi odgovorio – Ubij se. Vučić, kao što smo čuli, za sebe misli da nije tako „šarmantan” kao Milošević, ali da je daleko oprezniji, pa niti njegova poruka Dodiku vjerojatno neće biti tako upečatljiva kao Miloševićeva Martiću, ali će smisao, čini se, biti jednak. Izgleda da je Vučić spoznao da nema niti interesa niti kapaciteta spašavati Dodika, pa je njegova podrška donedavnom pouzdaniku ostala tek formalna. Bez Vučića i Srbije, bez njihova represivnog aparata i podrške, sve što Dodik radi tek su prazni besmisleni politički manevri.

Priča o referendumu je posve promašena. Bosna i Hercegovina je u slučaju Dodik napravila upravo ono što se u ovakvoj situaciji moralo raditi – izvela je formalnu proceduru, zasnovanu na sudskim odlukama i načelu vladavine prava. Dogovorom o isplati jednogodišnje kazne Dodik je priznao sudsku presudu. Polaganjem zakletve kao entitetski predsjednik, na osnovu izbornih rezultata koje je proglasila Centrana izborna komsija, priznao je njen legitimitet i nadležnost, a to priznanje dodatno je potvrdio žalbom na njenu odluku. Odluka je konačna, i Dodik više nije entitetski predsjednik. Što se referenduma tiče, svi demokratski sistemi jasno definiraju ograničenja ovog instituta poluneposredne demokracije. Jedno od ograničenja je da se na referendumu ne može odlučivati o provođenju načela vladavine prava, prema tome Ustavni sud, u čijoj je to ovlasti, sigurno neće dopustiti provođenje referenduma o valjanosti odluke Centralne izborne komisije, koja je u međuvremenu i sudski potvrđena. A što se tiče poziva EUFOR-u, da stane na granice entiteta koji smatra svojim lenom, i to je promašena priča – međunarodna zajednica višekratno je jasno dala do znanja da su entitetske granice tek administrativne, i da ih nije moguće tretirati kao nekakve državne granice. Dakle, još jedna „prazna puška”.

Čini se da je Dodik uzalud „spiskao“ ogromne novce na lobiranje u SAD-u kako bi bio skinut s „crne-liste“, a u isto vrijeme čvrsto igrajući na kartu ruskog čovjeka u BiH. Je li i to jedan od mogućih razloga po njega loših vijesti iz Washingtona?

-Dodik je zadnjih mjeseci zapravo kupovao cigle od huligana koji su ga uvjerili kako su oni važni u krugu aktualne američke administracije. Oslanjati se na „lobiste” poput nekog Roda Blagojevicha, u čije je poštenje upućen svaki provincijski policajac, jednostavno je groteskno. Groteskno je i to kad taj Blagojevich, navodno se boreći u američkoj javnosti za skidanje Dodika s crne liste američke administracije, tvrdi da je potpis predsjednika Bidena na odluku o sankcijama Dodiku bio na „auto-penu”, dakle da je stavljen mimo znanja i volje bivšeg predsjednika. Ova izjava je jednostavno smiješna, jer inicijalne sankcije Dodiku nije uvela administracija predsjednika Bidena, a pogotovo ne na isteku njenog mandata, nego su sankcije protiv kabadahije iz Laktaša na snazi od daleke 2017. godine, dakle iz vremena prve administracije predsjednika Trumpa.

Irelevantni akteri poput Blagojevicha mogu tvrditi kako predsjednika Trumpa i Dodika povezuju zajedničke vrijednosti, pa i kako je navodno predsjendik Biden sankcionirao Dodika zbog toga što se u javnosti pojavio s šiltericom MAGA, iz Trumpove predsjendičke kampanje. Međutim, nema nikakvih naznaka da bi se politika SAD-a kakva je bila na snazi u vrijeme Bidenove administracije, pa i u vrijeme prve Trumpove, sada odjednom mogla dramatično promijeniti. Istina je, administracija predsjednika Trumpa manje će se baviti Bosnom i Hercegovinom i odgovornost za stanje u njoj će prebaciti na europske saveznike, ali nema govora o dovođenju u pitanje potpori temeljnih odrednica o jedinstvenoj, suverenoj i održivoj BiH.

Činjenica da je uz sve to Dodik najotvoreniji poklonik diktature Vladimira Putina, samo zaoštrava apsurdnost njegove pozicije, i čini još smješnijim uvjerenje da bi se on mogao umiliti aktualnom američkom predsjedniku i njegovoj administraciji. Koliko god mu Blagojevich ili možda Richard Grenell to obećavali, Dodik nikad neće dobiti pet minuta vremena predsjednika Trumpa, u kojima bi mu mogao ispričati svoju tužnu životnu priču.

Usprkos činjenici da je Dodik osuđen i smijenjen, njegov politički partner Dragan Čović i dalje odbija prihvatiti tu činjenicu. Čoviću su puna usta „europeizacije“ dok s druge strane Dodik kaže da će EU propasti i da BiH nema budućnost u euroatlantskim integracijama. Koliko bi za Čovića mogla biti teška spoznaja o gubitku koalicijskog partnera?

Čović je jasno rekao da presude sudova treba poštovati i posve jasno stao na poziciju vladavine prava. Dodik je bio u koaliciji, koju je raskinuo, i sa HDZ-om BiH, dakle s Čovićem, ali i s trojkom, a u ranijim je fazama surađivao i s SDA. Čović je prvi pokušao stvoriti alternativu suradnji s Dodikom i SNSD na razini središnje države, računajući da će u paketu s izgradnjom nove koalicijske većine, utjecati na trojku da riješi ono što smatra svojim prioritetnim interesom – pitanje izbornog zakona. Kad je postalo očito da od toga neće biti ništa, Čović se ohladio od dogovaranja političke alternative, ali je itekako svjestan da mu eventualna daljnja suradnja s izoliranim i odbačenim Dodikom ne bi donijela argument ni za što, pa niti za ostvarivanje njegova političkog cilja.

Na koncu, s druge strane rijeke Drine odvija se nešto što mnogi analitičari smatraju građanskim ratom. Koliko dugo Vučić može odolijevati masovnim demonstracijama građana i je li Dodikov odlazak s političke scene loš i za Vučića, s obzirom na „bratsku“ podršku batinaša s ove strane Drine koje je Dodik slao u ispomoć Vučiću?

-Bojim se da pad Vučićeva režima baš i nije blizu. S jedne strane, u Srbiji nije strukturirana politička alternativa, kao što je bila 2000. godine, ne vidi se tko bi to moga preuzeti vlast ako bi Vučić pao. S druge strane, čini se da njegov utjecaj u političkom tijelu ipak nije tako slab, kao što se čini kad čitate demokratske medije ili slušate zagovornike političke alternative. Očito je da njegova skupina još uvijek kontrolira uvjerljivu relativnu većinu biračkog tijela, a da bi u slučaju izbora ponovno represijom i izbornim prevarama došao i do apsolutne većine.

Dodik mu je pomagao, kad je riječ o izbornim prevarama i ustupao mu svoje birače, pa i svoje pretorijanske skupine, ali sve to nije bilo presudno za Vučićeve „pobjede”. Ovaj se sve više oslanja na domaće paravojne i parapolicijske snage, na mafijsku organizaciju i kriminalne skupine. Istina je, dosta pripadnika tog polusvijeta ili pripadnika carstva zla porijeklo vuče iz manjeg bh. entiteta, ali ti će se ljudi agregirati oko Vučića i režima, i s Dodikom, i bez njega.