Vidio sam je pored ceste kako nervozno stoji kraj auta i gleda u telefon, dok su automobili prolazili pored nje bez zaustavljanja. Prepoznao sam je kao komšinicu iz zgrade i bez razmišljanja stao da pomognem.
Dok sam mijenjao gumu, pokušavala je da se našali, ali se vidjelo da je uznemirena. „Baš danas da mi se ovo desi,“ rekla je uz uzdah, a ja sam joj odgovorio da se takve stvari uvijek dese u najgorem trenutku. Ipak, primijetio sam da me gleda kao da želi nešto reći, ali se premišlja.
Kada sam završio i obrisao ruke, zahvalila mi se i rekla da sam joj mnogo pomogao. Zatim je na trenutak zašutjela, spustila pogled i dodala: „Moram vam nešto reći… i nisam sigurna da sam trebala čekati do sada.“
U tom trenutku sam osjetio kako mi se stomak steže — jer sam shvatio da ovo više nema veze samo sa puknutom gumom. Stajali smo pored auta nekoliko sekundi u tišini. Vjetar je lagano pomjerao granje iznad ceste, a ona je i dalje gledala u zemlju, kao da skuplja snagu. Osjetio sam da ono što će reći nije sitnica.
„Znam da vam možda nije mjesto da ovo slušate,“ započela je tiho, „ali dugo sam čekala priliku da vam se obratim.“ Podigla je pogled prema meni i u njenim očima sam vidio nervozu pomiješanu s olakšanjem. Kao da joj je laknulo što sam još tu.
Pitao sam je da li je sve u redu i da li joj treba još neka pomoć. Odmah je odmahnula glavom, ali nije se pomjerila. „Pomoć ste mi već pružili,“ rekla je. „I danas… i mnogo puta ranije.“ Bio sam zbunjen. Nisam se mogao sjetiti da sam ikada uradio nešto posebno za nju osim uobičajenog komšijskog pozdrava. Ona je, kao da mi čita misli, blago uzdahnula.
„Ne sjećate se,“ rekla je, „ali prije dvije godine ste stali ispred zgrade kad sam pala na stepenicama.“ Pogledala me pažljivo, kao da provjerava da li se prisjećam. I tada mi je kroz glavu prošla mutna slika tog dana. Sjetio sam se žene koja je sjedila na stepenicama, uplašena i zbunjena, dok su drugi prolazili pored. Sjetio sam se kako sam je pridržao i pozvao pomoć. Nisam znao da je to bila ona.
„Tada mi je bilo najteže u životu,“ nastavila je. „Bila sam sama, iscrpljena i mislila sam da nikome nije stalo.“ Glas joj je zadrhtao, ali nije zaplakala. Rekla mi je da je poslije tog dana počela drugačije gledati na ljude. Da joj je ta mala pomoć dala snagu da izdrži teške mjesece koji su uslijedili. Nisam znao šta da kažem, jer nisam ni slutio da je taj trenutak imao toliku težinu.
„Danas, kad ste ponovo stali,“ rekla je, „shvatila sam da neki ljudi pomažu jer su takvi, a ne zato što očekuju nešto zauzvrat.“ Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivao. Pokušao sam umanjiti značaj svega, rekavši da bi svako uradio isto. Ali ona se blago nasmiješila i odmahnuo glavom. „Ne bi,“ rekla je. „Znam, jer sam gledala kako prolaze.“
Nastala je kratka tišina. Automobili su prolazili cestom, ali mi smo stajali kao da je vrijeme stalo. Osjetio sam knedlu u grlu, jer sam shvatio da sam nekome bio oslonac a da to nisam znao. ,,Zato sam vam morala reći,“ dodala je. „Da znate da ste nekome promijenili dan… možda i više od toga.“ Pogled joj je bio iskren, bez ikakve patetike.
Rekao sam joj da mi je drago ako sam pomogao i da se pazi u vožnji. Zatvorila je vrata auta, ali prije nego što je sjela, još jednom me pogledala. „Hvala vam,“ rekla je tiho. „Za sve.“
Gledao sam kako se udaljava niz cestu, sada sa ispravnom gumom i mirnijim pokretima. Ostao sam još malo pored puta, razmišljajući o svemu što se desilo. Nisam osjećao ponos, već neku čudnu odgovornost.
Shvatio sam da ponekad ne znamo kakav trag ostavljamo u tuđim životima. I da se prave stvari često dešavaju onda kada mislimo da samo obavljamo sitnicu. Te večeri sam kući otišao sporije nego inače, ali sa osjećajem koji me još dugo nije napuštao.
