Ana je imala naviku da svake nedjelje poslijepodne sjedne na balkon svoje male garsonjere, skuhа šoljicu kafe i čita knjige koje je skupljala godinama. Bila je mirna, povučena, i uvijek je čuvala jedan dio sebe daleko od drugih — onaj dio koji je nekad pripadao Marku, njenoj prvoj i najvećoj ljubavi.
Nisu se vidjeli već šest godina.
Njihova priča završila je onako kako završavaju priče koje počnu prerano — lijepo, ali brzo, i uvijek uz tihu misao da je možda moglo drugačije.
Te nedjelje, dok je pokušavala pročitati novu knjigu, zazvonilo je na vratima. Poštar je držao mali, zgužvani paket.
„Za vas,“ rekao je.
„Ali… ja ništa nisam naručila.“
Poštar je slegnuo ramenima: „Pa… stiglo je. I izgleda staro.“
Čim je zatvorila vrata, osjetila je kako joj se srce ubrzava. Na paketu je pisalo:
„Za Anu. Ako ovo čitaš… izvini što kasnim.“
Rukopis je prepoznala odmah. Bio je Markov — onaj isti, nespretan, nagnut udesno.
U paketu je bila mala drvena kutija i pismo zavezano crvenom vrpcom. Prsti su joj se tresli dok je otvarala.
✉️ Pismo
„Ana,
ako ovo dobiješ, znači da nisam imao hrabrosti da ti ga predam lično. Znaš me — uvijek sam znao sve reći kasno. Prekasno.
Prije šest godina otišao sam jer sam mislio da ti smetam. Da ti ne dajem ono što zaslužuješ. Nisam znao tada da ti nisam trebao dati savršen život, nego samo sebe.
I evo… dajem ti to sada. Sve što sam trebao reći, sve što sam trebao biti.
Ako želiš — dođi na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Večeras.
Ako ne dođeš… razumjet ću.
Marko“
Ana je spustila pismo u krilo i zatvorila oči. Osjetila je val emocija — ljutnje, nostalgije, straha, nade. Toliko je puta zamišljala ovaj trenutak, a sada kada je stigao, nije znala što osjećati.
Pogledala je u sat. Do večeri je imala samo dva sata.
„Ne,“ šapnula je. „Ne mogu opet proći kroz to.“
Ali noge su je već nosile prema ormaru, ruke su već birale haljinu koju je jednom rekao da joj najljepše stoji. U grudima joj se miješala trema sa nečim što je mislila da je davno umrlo — željom da ga ponovo vidi.
Nebo je bilo tamnoplavo kad je stigla na staro željezničko stajalište, mjesto njihovog prvog susreta. Tamo gdje je jednom ispustio kafu na njene knjige, a ona se umjesto ljutnje nasmijala.
Stajalište je bilo prazno.
Ana je duboko udahnula. Možda je ovo bila greška. Možda je pismo bilo poslato godinama ranije i izgubljeno u pošti. Možda je sve već prošlo.
Ali onda…
Koraci.
Okrenula se.
Marko je stajao nekoliko metara dalje, držeći ružu u ruci. Bio je pomalo drugačiji — zreliji, umorniji, ali oči… oči su bile potpuno iste.
„Stiglo ti je pismo,“ rekao je tiho.
„Kasno,“ odgovorila je, ali glas joj nije zvučao ljuto — zvučao je slomljeno.
Marko se nasmiješio onim istim blagim osmijehom:
„Znam. Ali nadao sam se da nisi.“
Ana je prišla bliže, kao da je svaki korak vraća šest godina unazad.
„Zašto sad?“ pitala je.
„Jer sam tek sad naučio voljeti bez straha.“
Dugo su šutjeli, gledajući se onako kako se gledaju samo oni koji znaju da su izgubili previše vremena.
Ana je duboko udahnula.
„Marko… ne znam da li će ovo uspjeti.“
On je koraknuo naprijed i pružio joj ružu.
„Ne tražim da mi vjeruješ danas. Samo… da mi daš još jednu šansu. Jednu pravu.“
Ana je spustila pogled na ružu, pa na njegove ruke. Osjetila je toplinu koju je mislila da nikada više neće osjetiti.
„Jednu šansu,“ ponovila je tiho. „Ali posljednju.“
Marko se nasmijao, iskreno, olakšano.
„Jedna je sve što mi treba.“
A onda, dok su stajali pod slabim svjetlom stare stanice, kiša je počela padati. Sasvim lagano, kao da i nebo daje svoj blagoslov na novi početak.
