U VREMENU INSTITUCIONALNE SLABOSTI: Zašto poruke reisa Kavazovića djeluju kao društveno upozorenje
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović
U gostovanju na televiziji Hayat reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović artikulirao je niz normativnih i društveno-političkih stavova koji danas imaju poseban značaj u prostoru javne etike, društvene stabilnosti i političke odgovornosti u Bosni i Hercegovini.
Njegov nastup moguće je čitati kao intervenciju u javni diskurs u trenutku pojačanih identitetskih napetosti, ali i kao pokušaj vraćanja društvenog razgovora na temeljne vrijednosti, kao što su odgovornost, istina, institucionalna ozbiljnost i dugoročna stabilnost države.
Već u uvodnom dijelu, reisu-l-ulema postavlja temeljnu dijagnozu stanja:
– Treba svakako na početku reći da je općenito stanje u bosanskohercegovačkom društvu teško i da ono već dugo traje.
Ova izjava jasno pokazuje da kriza u Bosni i Hercegovini nije epizodna, nego duboko strukturalna. Riječ je o društvu koje već duže vrijeme živi u stanju političkog zastoja, institucionalne iscrpljenosti i nedostatka jasne strateške vizije razvoja države. U tom kontekstu, poruka reisu-l-uleme djeluje kao upozorenje da se kriza više ne može relativizirati niti skrivati iza dnevno-političkih sukoba i retorike.
U nastavku, naglašava imperativ reformi:
– Zato zaista mislim da se trebamo zabrinuti za ono što nam se događa. Društvo ne može čekati, reforme se moraju sprovoditi i zato smo, moram reći po ko zna koji put, upozorili da moramo pristupiti ozbiljnim reformama našeg društva.
Ovdje je jasno da reforme ne tretira kao tehničko pitanje administracije, nego kao pitanje političke zrelosti i društvene odgovornosti. U realnosti Bosne i Hercegovine, gdje se reformski procesi često koriste kao politička retorika bez suštinskog sadržaja, ova poruka indirektno otvara pitanje političke odgovornosti nosilaca vlasti, ali i ukupne političke elite.
Reisu-l-ulema je vrlo jasno govorio i o rastu islamofobije i političkoj instrumentalizaciji identiteta:
– Moram naravno reći i da je islamofobija u porastu i da se ona vidi prije svega kod političara prema zajednici muslimana u Bosni i Hercegovini.
Ova njegova izjava ima ozbiljnu težinu jer ukazuje na opasan trend u kojem se religijski i identitetski narativi koriste kao političko sredstvo mobilizacije straha. Historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje da takvi narativi nikada nisu ostajali samo na nivou političke retorike.
Posebno snažna je njegova konstatacija:
– Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini nisu nikada nikom bili prijetnja. Naprotiv, bili su žrtve upravo ovog narativa koji osjećamo posljednje dvije tri godine – čime reafirmira historijsku činjenicu da su muslimani u Bosni i Hercegovini bili faktor društvene stabilnosti i koegzistencije, a ne konflikta, a u današnjem političkom kontekstu, ova rečenica djeluje i kao jasna poruka da pokušaji političkog redefiniranja uloge muslimana u društvu nemaju historijsko ni moralno uporište.
Ključna etička linija njegovog nastupa ogleda se u insistiranju na otvorenosti i miru:
– Mi smo zajednica muslimana koja je otvorena prema životu, otvorena prema svim drugima i sa svima želimo živjeti u miru.
Važna dimenzija njegovog gostovanja ogleda se i u insistiranju na istini kao društvenoj kategoriji:
– Istina se ne može sakriti niti ukloniti, ona se kad tad mora pokazati.
Važno je ovo čuti od vrhovnog poglavara Islamske zajednice u društvu u kojem se javni prostor često oblikuje kroz političke narative, relativizaciju činjenica i selektivno tumačenje historije.
U procjeni političkih prijetnji, reisu-l-ulema zadržava odmjeren ton:
– Ja ne vjerujem da je podrška separatističkim politikama u Bosni i Hercegovini ona koja i kakva je bila devedesetih godina.
Ova procjena je važna jer pokazuje odgovorno liderstvo, liderstvo koje prepoznaje političke rizike, ali ne doprinosi dodatnoj destabilizaciji društva kroz retoriku straha.
Kada sumiramo, u širem društvenom smislu, poruke reisu-l-uleme Kavazovića mogu se čitati i kao indirektna kritika političke pasivnosti, institucionalne neefikasnosti i nedostatka dugoročne državne strategije. U društvu u kojem političke elite često djeluju kroz kratkoročne političke interese, ovakve poruke podsjećaju da stabilnost države ne počiva samo na političkoj moći, nego na vrijednosnom sistemu koji društvo drži na okupu.
Bosna i Hercegovina historijski nikada nije opstajala kroz uniformnost identiteta, nego kroz sposobnost različitih zajednica da dijele zajednički prostor i političku sudbinu. Upravo zbog toga, narativi podjela nikada nisu samo politički problem, nego direktan izazov društvenoj stabilnosti.
U vremenu kada se Bosna i Hercegovina ponovo suočava sa pokušajima redefiniranja njenog društvenog i političkog karaktera, poruke koje pozivaju na istinu, reformu, institucionalnu odgovornost i društvenu otvorenost su pitanje opstanka funkcionalne države.
