HRVATSKI MEDIJI PIŠU: Beograd prema RS-u više ne skriva mržnju – počelo je ’95., a nogomet je sve razotkrio…
Hrvatski mediji danas donose izuzetno zanimljivu analizu atmosfere u regionu nakon historijskog plasmana fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo 2026. godine. U tekstu se poseban osvrt stavlja na reakcije u entitetu Republika Srpska, ali i na fenomen Jove Lukića, koji je svojim golom ujedinio zemlju, dok je u Banjoj Luci ostavio muk.
U nastavku prenosimo tekst iz hrvatskih medija:
Kvalifikacija Bosne i Hercegovine za Svjetsko fudbalsko prvenstvo izazvala je neviđenu euforiju i sreću, ne samo u toj zemlji, nego i širom država bivše Jugoslavije. Tako su se prilikom njihove prve utakmice protiv Kanade na gradskim trgovima u Hrvatskoj organizovala zajednička praćenja, a ni građani Srbije većinom nisu skrivali da će svakako navijati za “komšije iz BiH”, pa se meč i kod njih budno pratio, piše Dnevno.hr.
Više od fudbala: Lekcija iz jedinstva
Učestvovanje Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2026. građanima te zemlje ne predstavlja tek puko zabijanje lopte u mrežu. Za njih je to puno više. Nešto poput onoga što je značilo bronzanim Hrvatima sa prvenstva iz 1998. godine, kada je svijet po prvi put bio presvučen crveno-bijelim kockicama koje su potekle iz praktično tek oslobođene i ratom ispaćene zemlje.
Bosni i Hercegovini se to dogodilo tek sada. Dugih 30 godina čekali su da otvoreno slave svoje boje, identitet i da iz sveg glasa pjevaju svoju himnu. Sve ovo vrijeme, građani ove na kantone rascjepkane zemlje čekali su onaj trenutak koji je kod njih već tri decenije na labilnim nogama, a zove se – jedinstvo.
Karma se zove Jovo Lukić
Bosni i Hercegovini nastup na Svjetskom prvenstvu stoga znači priliku za zbližavanje i jedinstvo koje im služi kao garant za sigurniju budućnost. Sve zemlje u okruženju su to shvatile i proslavile. Sve, osim Republike Srpske koja je, oh kako to gordo zvuči, i sama u Bosni i Hercegovini i koja je u svom nadurenom stavu bila potpuno usamljena, a za vrijeme utakmice tiha i ugašena.
Poznato je da reprezentaciju BiH čine većinom bošnjački fudbaleri, no to je samo zato što su brojni srpski talenti većinom odbijali ulazak u mrsku im “repku” koja će eventualne pobjede slaviti himnom Bosne i Hercegovine, a ne himnom RS-a. Tako su im, navodno, savjetovali tamošnji političari. Srećom, Jovo Lukić o kojem je (barem na kratko) zabrujao cijeli svijet, odlučio je poslušati svoj unutrašnji glas koji mu je vjerovatno rekao “Srbin si, ali si i Bosanac”, pa je pristao igrati sa svojim sunarodnjacima.
Sudbina je htjela da od svih sjajnih igrača iz reprezentacije BiH – upravo Srbin Jovo Lukić zabije gol. Kako to nazvati ako ne karmom? Kako li je bilo građanima “srpske” sakriti da je srce zatitralo, a da ne ispadnu državni neprijatelji broj jedan i “obožavatelji Bošnjaka”?
Nisu ih voljeli ’95., ne vole ih ni sada
Bez sumnje, bilo im je to izuzetno teško. Zanimljivo je da su takav odbijajući stav prema vlastitoj zemlji i njenoj reprezentaciji prvo uočili i osudili upravo Srbi iz Srbije. Dovoljno je pročitati komentare na njihovim portalima i po društvenim mrežama u kojima bez imalo zadrške kritikuju Srbe iz RS-a. Tačnije, vrijeđaju ih uz zaključke da su postali “veći Srbi od Srba”.
No, nesklad između građana Srbije i građana iz RS-a nije nikakva novost. On je, zapravo, bio vidljiv već nakon “Oluje” i hiljada krajiških izbjeglica koji su iz Hrvatske i BiH na traktorima u Srbiji, zemlji svojih sunarodnjaka – pokušali potražiti spas.
O užasnom tretmanu koji su u Srbiji prošle krajiške izbjeglice postoji više svjedočanstava, ali i zvaničnih dokumenata koji su zabilježili novu kalvariju koju su gladni i žedni doživjeli na prelasku granice.
Po dolasku u Srbiju im je, posvjedočili su neki od izbjeglica, prodavana pitka voda, a većina ih je odmah poslata na Kosovo. Osim što dio njih i danas boravi u derutnim izbjegličkim kampovima, veliki broj vojno sposobnih muškaraca odmah je po dolasku prisilno mobilisan i slan u zloglasni Arkanov kamp iz kojeg su vraćani na ratišta. U kampu su ih tada nazivali “lošim Srbima” i “Srbima izdajicama”.
Taj kulturološki nesklad, različitost jezika, navika, tradicije i prezir Srba iz Srbije prema Srbima iz RS-a – potrajao je zapravo sve do danas. A to ćete najbolje vidjeti kada nakon sljedećeg nastupa bh. reprezentacije u komentarima vidite sukob “braće po vjeri” koja je, ne tako davno, težila velikoj, zajedničkoj državi. Onoj o kakvoj sanja još samo Milorad Dodik, čija je Banja Luka Jovin gol “proslavila” u tišini.
