Godinama je Denis Zvizdić u javnosti gradio sliku političara koji govori s visine moralne i političke pristojnosti. Nastupao je kao čovjek koji zna šta je država, šta su institucije, šta je odgovornost. Glumio je neku vrstu političke Sorbone. Lekcije o evropskim vrijednostima, standardima, ozbiljnosti i odgovornosti držao je drugima, dok je sebe predstavljao kao oličenje političke ozbiljnosti.
A onda se ta velika priča sudarila s jednom vrlo prizemnom stvari, novcem. Onda je cijela dugogodišnja priča stala u nešto više od 5.000 KM.
Osjećaj mjere
Slučaj koji je posljednjih dana dospio u javnost zato nije samo pitanje iznosa malo većeg od 5.000 KM koji je kao tri prosječne plaće na ime Zvizdićeve dijagnoze u Pokopu naplatila njegova supruga. On je mnogo veći od jedne novčane transakcije, vraćene nakon što se, navodno, probudila savjest. Slučaj otvara pitanje političkog morala, osjećaja mjere i granice koju bi čovjek, pogotovo onaj koji je četvrt stoljeća proveo na javnim funkcijama, morao imati. Slučaj čovjeka koji trenutno ima primanja iznad 7.000 KM.
Uzeti novac koji ti ni po čemu ne pripada je samo po sebi sramotno, ali dodatno je odvratno posegnuti za novcem koji ljudi izdvajaju kada im je najteže, kada sahranjuju ili ukopavaju svoje najbliže. To su sredstva koja porodice često teško pronalaze, posuđuju i sakupljaju kako bi dostojanstveno ispratile roditelja, supružnika, dijete ili drugog člana porodice. Pa i zbog toga cijela priča ima težinu koja nadilazi puki iznos.
Zvizdić nije čovjek koji se slučajno našao u politici. On je decenijama dio sistema. Bio je na najvišim funkcijama i imao je dovoljno vremena da izgradi ne samo političku karijeru, nego i političku odgovornost. Od čovjeka koji je četvrt stoljeća na javnim funkcijama građani imaju pravo očekivati više. Ne zato što političari moraju biti sveci, nego zato što oni koji drugima drže lekcije o standardima moraju biti spremni prihvatiti iste te standarde kada se reflektor okrene prema njima.
Politička karijera
I upravo tu nastaje problem. Ako se politička karijera gradi na dojmu moralne superiornosti, onda svaki potez koji taj dojam dovodi u pitanje postaje politički mnogo ozbiljniji. Onaj ko je godinama drugima objašnjavao kako treba izgledati uređena država ne može očekivati da će javnost na njegov vlastiti slučaj gledati kao na privatnu stvar.
Možda je najvažnije pitanje šta se dogodilo s onom moralnom nadmoći. Jer građani nisu zaboravili obećanja Trojke. Nisu zaboravili priču o novoj političkoj kulturi, odgovornosti i drugačijim standardima. Nisu zaboravili kako su predstavljani ljudi koji su došli da promijene političke obrasce prethodnih vlasti.
A danas se sve više čini da je najveći problem Trojke upravo jaz između onoga što je govorila i onoga što građani gledaju.
I tu počinje zanimljiva priča o moralnoj konzistentnosti. Jer Trojka nije građanima prodavala samo priču o promjeni vlasti. Prodavala je priču o promjeni političke kulture. Govoreno je o novim standardima, odgovornosti, profesionalizmu i prekidu sa starim obrascima. A onda su u njenim redovima završili ljudi koji su decenijama bili dio upravo tog sistema.
Razne čampare
Zvizdić jeste aktuelni „promotor“ političkog nemorala Trojke, ali nije jedini. Ne treba zaboraviti razne čampare i njima slične koji su više puta uhvaćeni s „prstima u medu“, a kleli su se u politički i svaki drugi moral koji će Trojka donijeti.
Aljoša Čampara je Trojci došao kao čovjek koji je iznutra razotkrivao ono što je tvrdio da je moralni sunovrat SDA.
