PROFESORICA VESNA RAJNOVIĆ, OTVORENO: Jesu li Srbi genocidan narod i dokad ćemo zatvarati oči pred otvorenim pozivima na nova klanja?!
Priznanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, ispriku zbog činjenja najgorih zločina pa i genocida, kajanje, suosjećanje, žaljenje… ništa od toga nije bilo realno očekivati. No, nismo očekivali niti otvoren poziv na nova klanja.
Jesu li Srbi genocidan narod?
Da je bio genocid, to ne znaju, ali znaju da bi ga rado ponovili. Kako drugačije shvatiti poruku kriminalne paravojske tzv. „navijača”, upućenu urbi et orbi s utakmice između Crvene zvezde i Partizana održane u Beogradu 6. septembra? Uz gigantsku sliku masovnog ubojice, izvršitelja genocida i zločina protiv čovječnosti Ratka Mladića, rastegnutu preko cijele sjeverne tribine, razvili su transparent na kojem je pisalo „Pravac Potočari” zazivajući novo stratište upravo na mjestu najvećeg pijeteta, u Potočarima pokraj Srebrenice, gdje je njihov „heroj” mučio i ubio 8.372 nedužna čovjeka samo zato što nisu bili Srbi. Nakon razvijanja transparenta, „navijači” su održali minutu šutnje za nečasnog pokojnika. I kao da i to već nije previše, tu sramotnu sliku na svojoj službenoj stranici ponosno je podijelio i sam nogometni klub Crvena zvezda. Hoće li ih zbog toga kazniti UEFA manje je važno. Nedavno su već bili kažnjeni za veličanje istog zločinca tijekom utakmice s češkim Plzenom u play-offu Europske lige pa to ionako nije imalo nikakav odgojni učinak niti ih odvratilo od ponavljanja djela.
Pred nama je sada puno ozbiljnije pitanje. Valja nam razmisliti o tome kako da se mi sami odnosimo prema ovoj eskalaciji zla. Vjerojatno je najteže ljudima koji su preživjeli logore i genocid, kao i onima koji su u njemu izgubili svoje najdraže. Majke Srebrenice napisale su da transparent koji poziva na nova smaknuća u Potočarima nije navijanje, nego poruka mržnje i prizivanje novog genocida. Pozvale su institucije Bosne i Hercegovine i međunarodnu zajednicu da reagiraju i sankcioniraju veličanje ratnih zločinaca. „Šutnja pred ovakvim porukama znači saučešništvo u normalizaciji mržnje”, napisale su. Je li ih itko čuo? Institucije BiH često su nemoćne zbog sustava koji omogućuje da bilo koja od triju strana blokira svaku, pa i najbolju odluku. Takozvana „međunarodna zajednica” gledala je i dopustila genocid u Bosni i Hercegovini s jednako malo zabrinutosti koliko danas pokazuje gledajući genocid u Palestini. Čini se da njena dobronamjernost mnogo češće proizlazi iz brige za vlastite političke i ekonomske interese, nego iz humanosti i želje da pomogne spriječiti ratne zločine. Na kraju, ostaju sami građani, Bosanci i Hercegovci kojima rat nije završio ni trideset i jednu godinu nakon proglašenog završetka rata, mnogi boluju od PTSP-a, i nakon tri desetljeća bude ih snovi puni straha i tjeskobe. Poruka ostrašćenih četnika „Pravac Potočari” sigurno ne pomaže da ozdrave i žive mirnim i sretnim životom.
Isprika koju nećemo dočekati
Priznanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, ispriku zbog činjenja najgorih zločina pa i genocida, kajanje, suosjećanje, žaljenje… ništa od toga nije bilo realno očekivati. No, nismo očekivali niti otvoren poziv na nova klanja.
Punih trideset godina upinjali smo se objasniti prvo sebi, a onda i Srbima kako, unatoč počinjenju genocida, nisu genocidan narod i da je krivnja uvijek individualna. Ponavljali smo da je generalizacija u kojoj karakterne osobine pripisujemo narodima greška jer takve osobine mogu imati samo pojedinci. Pa i same predrasude, koje su u korijenu netrpeljivosti i mržnje, većinom nastaju kao posljedica nepotpune indukcije, opažanja na premalom i nereprezentativnom uzorku i lošeg ponavljajućeg iskustva. Je li sad vrijeme da i to preispitamo?
U Srbiji ima veličanstvenih ljudi, istinskih heroja koji riskiraju vlastitu sigurnost pa i život svakodnevno okruženi ostrašćenim nacionalistima koji im prijete. Takve su Žene u crnom, Nataša Kandić, Tomislav Marković, Nenad Čanak, Zoran Vuletić i drugi razboriti i časni ljudi zbog kojih pomislimo da je suživot ipak moguć. No, to što ima pojedinaca koji nisu genocidni još uvijek ne znači da narod nije genocidan.
Narod nije božanska tvorevina utemeljena na krvi i tlu, nego apstraktum, ideja zajednice čije članove povezuju uzajamni osjećaj pripadnosti, zajednički jezik, kultura, običaji, vjerovanja i povijest (ponekad samo mitska). Ako je slavljenje ratnih zločinaca i ponosno prisjećanje na njihove zločine, uz spremnost da ih ponove, temelj predodžbe srpskog nacionalnog identiteta, onda je taj narod genocidan. Iznimke to ne pobijaju, nego svojom malobrojnošću potvrđuju, svedene su na statističku grešku i pogrdno nazvane „drugosrbijancima” i „autošovinistima”. Većina, pak, građana Republike Srpske i Srbije znajući za zvjerstva koja je Mladić počinio, na koljenima kleči pred mrtvim tijelom tog monstruma, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije služi mu opijelo i izjavljuje da je Mladić „umro za opstanak svog naroda”, a studenti, taj navodno najprogresivniji dio društva, tupavo šute. Boluju od parcijalne amnezije, genocida u Srebrenici se ne sjećaju, kao niti hladnjača koje su prevozile mrtva tijela kosovskih Albanaca do sekundarnih i tercijarnih grobnica jer tada još nisu bili rođeni, ali se odlično sjećaju da je Srbija bila bombardirana bez ikakvog razloga, samo zato što ju Zapad mrzi.
Državni ubojica
Iako je Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove kao pravni nasljednik Haškog suda (Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju) još 2021. pravomoćnom presudom Ratku Mladiću potvrdilo prvostupanjsku presudu i kaznu doživotne robije, vijest o dokazanoj krivnji nije se uspjela probiti kroz mitomansko ludilo i kolektivno poremećenu sposobnost rasuđivanja.
Televizijski kanal Euronews Srbia u studijskoj emisiji 28. augusta ugostio je prof. dr. Zoranu Mihajlović, koja je tom prilikom o Mladiću rekla: „Branio je naš srpski narod i bio je častan čovek, častan oficir, častan general i tako se časno i ponašao za svo vreme rata. On je mogao k’o mnogi drugi, znate u ratu se mnoge stvari dešavaju, kada je video klanja, sve to što se dešava nad našim narodom, mnogo je toga moglo i sa srpske strane da bude, ali on to nije dozvolio. On je čuvao i sačuvao i žene i decu i stare, dakle sve one koji ne treba da budu praktično žrtve tog rata, govorim o Muslimanima, govorim o Hrvatima, postoje svedočenja, postoje snimci svega toga. Dakle, on se časno borio kao vojnik i isto to je negde sigurno očekivao s druge strane, iako s druge strane toga nije bilo. S druge strane su bila zverstva, pre svega prema našem srpskom narodu. Dakle, on je zaista bio častan vojnik i mislim da je to strašno važno da se kaže, pogotovo u ovom sada vremenu i u ovom trenutku kada nas ponovo svi napadaju zbog toga što mi govorimo o tome šta je on radio, kako je radio, što otvaramo ponovo sve i stavljamo na sto’ sva dokumenta. I zahvaljujući ovoj vlasti, od 2012. narod srpski unutar Srbije je mnogo više informisan i mnogo više zna.”
Desetci hiljada ljudi jučer su stajali u kilometarskim kolonama ispred crkve u kojoj je bio izložen njegov lijes prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske. Sahranjen je uz naviše državne i vojne počasti, uz prisustvo državnih dužnosnika i više hiljada tzv. „običnih” ljudi koji su uzvikivali „Slava heroju!”. To je Srbija danas. U 30 godina svijet se promijenio, svjedočimo eksponencijalnom napretku znanosti i tehnologije, samo je Srbija ostala na tvorničkim postavkama. I tako se krug zatvorio, devedesetih godina Srbe je ujedinila bolesna ideja stvaranja tzv. velike Srbije zbog koje su bili spremni upotrijebiti svako sredstvo za koje su vjerovali da će dovesti do njenog ostvarenja, od žrtvovanja vlastitih građana do genocida i užasavajućih ratnih zločina nad Bosancima i Hercegovcima, kosovskim Albancima i Hrvatima. No, čini se da je ta mitomanska ideja i dalje živa, i da je postala trajan projekt koji samo čeka povoljnu priliku za novi pokušaj ostvarenja. Danas je Srbija ponovno ujedinjena oko zločina.
A nama je došlo vrijeme da prestanemo zatvarati oči u nadi da će zlo samo od sebe proći. Vrijeme je da počnemo stvari nazivati njihovim pravim imenom. Eufemizmima nismo daleko dobacili.
Hasan Nuhanović je napisao: „Da mi je samo dočekati jutro da pročitam vijesti koje me ne vrijeđaju, ne kopaju po ranama”.
