U početku sam mislio da je riječ o nekoj sitnici, možda pokvarenoj utičnici ili teškoj kutiji koju treba pomjeriti. Ali čim sam ušao, primijetio sam da je neobično nervozna, kao da pokušava sakriti nešto što je već prekasno da zadrži za sebe.
Pokušala je da se nasmije, ali taj osmijeh se raspao čim je zatvorila vrata za nama. „Hvala ti što si došao… nisam imala kome drugom,“ izgovorila je tiho, gledajući u pod. Osjetio sam da se sprema da kaže nešto što nema nikakve veze s bilo kakvom pomoći oko stana.
Sjela je na ivicu kauča, zagrizla usnu i pogledala me kao da se boji vlastitih riječi. „Moram ti nešto priznati… nešto što nisam smjela nikome reći,“ prošaputala je, a glas joj je zadrhtao.
U tom trenutku sam shvatio da će ono što slijedi promijeniti sve — a možda i uništiti mnogo više nego što sam mogao zamisliti.
Kada je konačno udahnula dublje, pogledala me je kao da traži dozvolu da nastavi. Nisam ništa rekao; samo sam sjeo pored nje i klimnuo glavom. Vidio sam koliko joj je teško i koliko se bori sa sobom.
„Ne znam kako da počnem,“ rekla je drhteći. Ruke su joj bile sklopljene u krilu i stalno ih je stiskala, kao da pokušava umiriti srce. „Ovo mi je najteže što sam ikada izgovorila.“
„Reci mi samo istinu,“ odgovorio sam tiho. Nisam ni slutio da će te riječi pokrenuti lavinu. Čim sam ih izgovorio, ona je zatvorila oči na trenutak, kao da skuplja posljednje zrno hrabrosti.
„Već mjesecima…“ počela je, ali se odmah zaustavila. Pogledala me je pravo u oči, potpuno ranjiva, i dodala: „…osjećam nešto što ne bih smjela.“ Osjetio sam kako mi se stomak stegnuo, kao da je soba odjednom postala premala.
Nisam znao šta da odgovorim. „Šta tačno misliš?“ upitao sam, premda sam dio odgovora možda već znao. U njenom glasu postojalo je više od straha — bilo je kajanja.
„Ti si uvijek bio ljubazan prema meni,“ rekla je, pokušavajući se nasmiješiti, ali osmijeh joj je trajao samo sekundu. „I navikla sam se… previše.“ Osjetio sam da situacija ide u pravcu kojem se nikako nisam nadao.
„Komšinice… nisam siguran šta želiš reći,“ promucao sam, zapravo iz straha da ne čujem ono što je pokušavala izgovoriti. Srce mi je lupalo brže nego inače.
Nagnula se malo naprijed, ali ne sa namjerom — više zato što joj se tijelo od nervoze pomjeralo samo. „Ja… vezala sam se za tebe. Previše.“ Te riječi su visile u zraku kao nož.
Nisam znao gdje da skrenem pogled. „Ali mi nemamo takav odnos,“ rekao sam pažljivo, da je ne povrijedim. „I ne bi ni smjeli da ga imamo.“ Osjetio sam kako joj je srce slomljeno i prije nego što je išta dalje rekla.
Spustila je glavu, ali nije zaplakala. „Znam,“ šapnula je tiho. „Ali morala sam ti reći. Više nisam mogla izdržati.“ Njene riječi su me pogodile više nego što sam očekivao.
Sjeo sam bliže, ali samo da joj ponudim podršku. „Ne želim da patiš,“ rekao sam iskreno. „Ali moraš razumjeti da bi ovo moglo povrijediti mnogo ljudi.“ Činilo se da je to već znala.
„Zato i boli,“ odgovorila je, napokon pogledavši u mene sa tugom, ali i olakšanjem što je konačno izgovorila ono što joj je ležalo na duši. „Samo sam htjela da čuješ istinu iz mojih usta.“
„Hvala ti što si bila iskrena,“ rekao sam i polako ustao. Nisam želio da se situacija dalje zakomplicira. „I obećavam ti da će ovo ostati među nama.“ Vidio sam da joj je to značilo više nego što je mogla izgovoriti.
Pratila me pogledom dok sam se kretao prema vratima. Na trenutak mi se činilo da će nešto još dodati, ali umjesto toga je samo udahnula i sklopila ruke u krilu. Bilo je jasno da joj je trebalo mnogo snage da izdrži ovaj razgovor.
Na izlazu sam se okrenuo još jednom. „Proći će. Biće ti lakše,“ rekao sam tiho. A ona je samo klimnula, s očima koje su skrivale i olakšanje i tugu u isto vrijeme.
Kada sam izašao iz njenog stana, srce mi je još uvijek lupalo. Znao sam da ono što sam čuo nije bilo lako, ali znao sam i da sam uradio pravu stvar. Neke istine se moraju saslušati — čak i kada mogu sve promijeniti.
