GADDAFIJEVA KĆERKA UPOZORAVA: ‘Iranci ne vjerujte SAD-u jer ćete proći kao moj otac! Ne nasjedajte, razgovor s vukom neće spasiti ovce’

Već je gotovo dvadeset godina prošlo od šokantnog intervjua koji je tog 2. marta 2007. umirovljeni američki general Wesley Clark dao kultnoj američkoj novinarki Amy Goodman. General Clark tada je obznanio da mu je nakon terorističkih napada na Ameriku od 11. septembra 2001. u Pentagonu rečeno za plan “napada i rušenja vlada u sedam zemalja u pet godina”. Popis je počinjao Irakom, slijedili su Sirija, Libanon, Libija, Somalija i Sudan, a zadnji na popisu bio je Iran.

Ako se nekome tada činilo da general Clark širi teorije zavjere, u međuvremenu je postalo jasno da nam je čovjek tada samo opisao budućnost. Danas, dvije decenije kasnije, vidimo da je Amerika bila vrlo pedantna u izvršenju plana. Sve navedene zemlje su u međuvremenu napadnute, uništene ili prilično destabilizirane, a posljednji se na meti doista našao Iran. Međutim, upada u oči da izvršenje plana kasni u odnosu na izvorni scenarij. Umjesto u roku od pet godina, Iran je napadnut tek lani i ove godine. Što je uzrok tom kašnjenju?

Kako u knjizi “Izrael i sukob civilizacija” (2008.) piše britanski novinar i ekspert za Bliski istok Jonathan Cook, nakon uspješnog uništenja Iraka (koji je napadnut 2003.) centralni dio američkog plana o rušenju bliskoistočnih režima trebao je provesti Izrael, napadom na Libanon. Prema računici Pentagona, izraelski napad na Libanon trebao je uvući u rat Siriju i Iran, što bi Americi dalo izgovor za napad na te zemlje. I doista, Izrael je 2006. napao Libanon, ali se suočio s neočekivano snažnim otporom Hezbollaha.

“Plan je pošao po zlu uglavnom zato što je Izrael zaglavio u prvoj fazi, u Libanonu”, piše Cook, sugerirajući da je zbog vojnih uspjeha Hezbollaha u Libanonu te 2006. morao biti odgođen napad na Siriju, a time i na Iran.

Crveni tepih za vođu al-Qa‘ide
Nakon što je propao prvobitni scenarij da se Sirija i Iran napadnu preko izraelske agresije na Libanon, američki stratezi posegnuli su za kompleksnijim metodama. U tom duhu, godine 2011. širom sjeverne Afrike i Bliskog istoka naoko iznenada izbija protestni pokret “Arapsko proljeće”, u kojem ono što je deset godina ranije zacrtano u Pentagonu – rušenje sekularnih režima na Bliskom istoku – sada na terenu odrađuju arapski “proljećari”, prenosi Slobodna Dalmacija.

U tim buntovnim arapskim masama koje su ustale protiv svojih autokratskih vlada bilo je raznorodnih društvenih elemenata – od gnjevne radničke i studentske omladine koja je tražila bolji život do islamističkih koljača koji su tražili priliku za kalifat – ali Americi su svi bili jednako korisni za provođenje onog plana iz 2001. kojeg je 2007. iznio general Clark. Te 2011. plan je i u svojoj drugoj iteraciji opet dobro krenuo, pa je Libija uspješno razorena u par mjeseci – pri čemu je libijski vođa Muammar Gaddafi brutalno smaknut – ali je projekt zapeo u Siriji, gdje se vlada Bashara al-Assada uz pomoć Irana i Hezbollaha snažno oduprla islamističkoj koaliciji koju je podržavao Zapad, te je odolijevala godinama, osobito nakon što joj je 2015. u pomoć stigla i ruska vojska. A bez ovladavanja Sirijom nije se moglo krenuti na Iran.

Muammar al-Gaddafi (Foto: Nora Schuster/Apa-images Via Afp)

Stoga su se uvjeti za napad na Iran stekli tek krajem 2024., nakon što je Assadova vlada konačno pala pred islamistima, pa je Assada u predsjedničkoj palači u Damasku zamijenio bivši vođa al-Qa‘ide Ahmed al-Sharaa, iz džihadističkih dana poznat kao Abu Mohammad al-Julani. On je odmah prekinuo sve veze s Iranom, dajući Washingtonu do znanja da Teheran više nema saveznika u Siriji. Zauzvrat, Sharau je nedavno u Bijeloj kući dočekao crveni tepih.

I tako se napokon moglo vojno krenuti na krunski dragulj čitave bliskoistočne operacije koja je u Pentagonu osmišljena još 2001. godine – Islamsku Republiku Iran.

Kontrola eskalacije
U svijetlu ovog dalekosežnog američkog plana za preoblikovanje Bliskog istoka, čiju posljednju fazu upravo gledamo u Iranu, možda je zanimljivo iznijeti poruke koje Iran ovih dana dobiva od onih koji su već bili žrtve tog plana. U tom se smislu u zadnje vrijeme oglasilo dvoje ljudi koji su bili bliski ubijenom libijskom vođi Gaddafiju: njegova kći dr. Ajša Gaddafi i njegov ministar informiranja dr. Moussa Ibrahim.

Ovaj potonji – kojeg iz libijskog rata pamtimo kao Gaddafijeva glasnogovornika koji je svaki dan komunicirao sa zapadnim medijima – danas je tajnik zaklade “Afričko nasljeđe” sa sjedištem u Johannesbourgu, a nekidan je dao intervju za RT o američko-iranskim pregovorima. Intervju su prenijeli i neki zapadni mediji, a dr. Ibrahim ga je objavio i na svom YouTube kanalu. Sukus njegove poruke je da Iranci ne smiju vjerovati Americi ako ne žele da Iran prođe kao Libija.

“Iran ne bi trebao ponavljati pogreške Libije, koja je platila visoku cijenu za povjerenje u Zapad”, upozorio je bivši Gaddafijev ministar, ustvrdivši da Amerika nije zainteresirana za okončanje sukoba s Iranom jer politički profitira od kaosa na Bliskom istoku.

Prema njegovim riječima, Washington i Teheran pregovaraju s potpuno različitim shvaćanjem mira i sukoba. Dok vjeruje da su Iranci iskreni u pokušaju pronalaska mirovnog rješenja, smatra da za Amerikance to nije diplomacija mira ili rješavanja sukoba, već isključivo “kontrola eskalacije”.

“Za Amerikance je zapravo vrlo korisno nastaviti sijati kaos u regiji kako bi se osiguralo da sve regionalne sile u usponu ostanu pod kontrolom i, što je vrlo važno, da regija nikad ne bude ujedinjena. Unikatna stvar kod Irana je da je to jedina zemlja koja ima istinske saveze u Palestini, Libanonu, Iraku i drugim zemljama. A to prijeti američkom carstvu”, drži dr. Ibrahim.

Libijsko iskustvo
Bivši libijski ministar tvrdi da Amerikanci ne dolaze na pregovore s mirovnim namjerama. Prema njemu, američka strana pregovorima ne želi okončati sukob, već mu samo promijeniti formu. Pregovori su za Washington samo sredstvo za nastavak sukoba drugim sredstvima.

“Amerikanci dolaze na ove pregovore (u Islamabadu) nadajući se da će pronaći način da se sukob nastavi, ali ne onako eskaliran kao zadnjih tjedana, kako bi sačuvali svoj obraz i pronašli druge načine – ekonomske, političke, diplomatske – da kazne Irance i njihove prijatelje u regiji”, kaže dr. Ibrahim, pozvavši iranske političare da se prisjete libijskog iskustva s američkim obećanjima: “Želio bih savjetovati Irancima da budu vrlo oprezni i da ne vjeruju američkim planovima za mir, te da nikada ne odustanu od suvereniteta i sposobnosti odvraćanja. Libija je doista bila vrlo jaka afrička zemlja, vrlo stabilna, ali zato što smo po prvi put vjerovali da bismo možda mogli imati neke prijateljske odnose sa Zapadom … platili smo vrlo visoku cijenu”, rekao je Gaddafijev ministar.

Podsjetimo, Gaddafijev režim je 2003. dobrovoljno odustao od svog nuklearnog i raketnog programa, dopustio međunarodnim inspektorima neograničen pristup i započeo proces normalizacije odnosa sa Zapadom. Samo par godina kasnije, kad je izbilo Arapsko proljeće, iste zapadne sile predvodile su NATO intervenciju na Libiju, koja je završila ubojstvom Gaddafija i raspadom libijske države. Libija danas ne postoji kao funkcionalna cjelina, već je razbijena na međusobno sukobljene frakcije i plemenske milicije.

“Ne krivim vođu Gadafija. On je zaista imao najbolje namjere. Ali lekcija za Iran ostaje. Ne odustajte od vaše namjere da budete neovisni i ne vjerujte ovim takozvanim miroljubivim planovima članova Trumpove administracije!” zaključio je dr. Moussa Ibrahim.

Poruka iz Omana
Koju sedmicu ranije sličnu poruku iranskom narodu – u vidu otvorenog pisma na društvenim mrežama – uputila je i kćerka ubijenog libijskog vođe dr. Ajša Gaddafi, bivša UN-ova ambasadorica dobre volje, koja nakon očeva ubistva i rasapa Libije živi u Omanu. Poput Mousse Ibrahima, i ona je upozorila Irance da ne vjeruju zapadnim garancijama o miru kroz pregovore, podsjećajući ih da su ustupci njenog oca zapadnim silama doveli do propasti Libije.

“O, nepokolebljivi i slobodoljubivi narode Irana! Govorim vam slomljenog srca, punog boli i izdaje. Ja sam glas žene koja je svjedočila uništenju svoje zemlje, koju nije uništio otvoreni neprijatelj, već obmanjujući osmijesi Zapada i njegova lažna obećanja”, piše Ajša Gaddafi na početku pisma. U svom obraćanju kćerka pukovnika Gaddafija povlači direktne paralele između libijske odluke da početkom 2000-ih odustane od svojih programa naoružanja i vojne intervencije NATO-a 2011. godine, koja je rezultirala raspadom libijske države. Govoreći o događajima prije NATO intervencije, prisjetila se uvjeravanja koja je Zapad dao njenom ocu nakon što je ovaj pristao demontirati libijski nuklearni i raketni program.

Ayesha Gaddafi (Foto: Sefa Karacan/Anadolu Via Afp)

“Jednom su rekli mom ocu, pukovniku Gaddafiju: ‘Ako napustite svoje nuklearne i raketne programe, vrata svijeta će vam se otvoriti.‘ Moj otac, s dobrim namjerama i povjerenjem u dijalog, odabrao je put ustupaka. Ali na kraju smo vidjeli kako su NATO-ove bombe pretvorile našu zemlju u ruševine. Libija je utopljena u krvi, a njezin narod je zarobljen u siromaštvu, progonstvu i uništenju”, piše Gaddafijeva kći.

Katastrofalno libijsku iskustvo sa Zapadom dr. Ajša Gaddafi koristi kako bi upozorila iranske dužnosnike i pregovarače protiv kompromisa sa zapadnim silama.

“Upozoravam vas da ne nasjedate na prijevarne riječi i slogane zapadnih imperijalista. Davanje ustupaka neprijatelju ne donosi ništa osim uništenja, podjele i patnje. Pregovaranje s vukom neće spasiti ovce niti donijeti trajni mir – samo će odrediti datum za sljedeći obrok”, navodi dr. Gaddafi.

Rat za petrodolar
U finišu svog pisma Ajša Gaddafi hvali iransku izdržljivost pod američkim i zapadnim sankcijama i političkim pritiskom:

“Moje iranske sestre i braćo, vaša hrabrost, dostojanstvo i otpor pred sankcijama i ekonomskim ratom dokaz su časti i istinske slobode vaše nacije. Pozdrav hrabrom narodu Irana! Pozdrav iranskom otporu! Pozdrav globalnoj solidarnosti s palestinskim narodom!” – završava pukovnikova kći svoje pismo.

Iranski dužnosnici nisu komentirali njene poruke, ali nema sumnje da itekako imaju na umu ono što se Gaddafiju i Libiji desilo nakon što su povjerovali obećanjima Zapada. Pritom su zacijelo svjesni dodatne poveznice između današnjeg Irana i pokojne Gaddafijeve Libije, koja upućuje da bi Iran mogao završiti kao Libija. Gaddafi je ubijen ne zato što je kršio ljudska prava libijskog naroda – koji je imao ponajveći standard i socijalne beneficije u Africi, čak iznad razine mnogih zapadnih zemalja – već zato što je htio da se libijska i afrička nafta više ne prodaju za dolare, nego za novu valutu koja se trebala zvati afrički dinar. To je bio Gaddafijev napad na petrodolar i zato je on ubijen, a Libija uništena, kao opomena svima koji bi se usudili to ponoviti.

A vidimo da zadnjih tjedana Iran pokušava ponoviti tu Gaddafijevu ideju, tako što je blokirao Hormuški tjesnac i prolaz uvjetovao plaćanjem nafte u iranskim rijalima ili kineskim juanima. Jasno, Amerika je na taj iranski pokušaj izbjegavanja petrodolara reagirala slično kao na Gaddafijev pokušaj – vojnim i ekonomskim gušenjem režima u Teheranu. No, Iran je puno snažniji protivnik od Libije, pa možda izjegne i libijsku sudbinu.