Ustavni sud BiH objavio objašnjenje: Svi zahtjevi da se ospore izmjene zakona po kojima je osuđen Dodik su odbijeni…

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na plenarnoj sjednici održanoj 2. i 3. jula donio niz odluka, među kojima je i odbijanje apelacije 32 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti člana Krivičnog zakona BiH, koji je nametnuo Christian Schmidt, a prema kojem je osuđen Milorad Dodik.
Nakon nekoliko dana objavljena je i kompletna odluka u ovom predmetu, a na početku objašnjenja iz Ustavnog suda su pojasnili zbog čega su prihvatili razmatranje ove apelacije.

“U pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone, te nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud napominje da je u više svojih odluka izrazio stav da ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja. Međutim, kada visoki predstavnik intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine, čija je saglasnost s Ustavom Bosne i Hercegovine podložna kontroli Ustavnog suda”, navode u odluci.
Dalje ističu da je direktnom intervencijom u Krivični zakon BiH intervenirao u pravni sistem BiH i umjesto Parlamentarne skupštine BiH donio izmjene zakona te da njegove promjene imaju pravnu prirodu domaćih propisa, čija je saglasnost s Ustavom BiH podložna kontroli Ustavnog suda.
U nastavku odluke, iz Ustavnog suda su se bavili tvrdnjama iz zahtjeva zastupnika iz NSRS, a prije svega je navedeno da se u apelaciji poziva na član I/2. Ustava BiH, gdje se navodi da je BiH “demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na
osnovu slobodnih i demokratskih izbora”.
Iz Ustavnog suda u odluci navode da ovaj član u sebi sadrži načelo vladavine prava, za koju ističu da zahtijeva da zakoni budu precizni, jasni i predvidljivi.
Referirali su se na zahtjev aplikanata, u kontekstu tvrdnje da visoki predstavnik nije nadležan propisivati krivična djela, što je odbijeno kao tvrdnja u odluci Ustavnog suda.
“Ustavni sud konstatira da je visoki predstavnik donošenjem spornog Zakona djelovao kao zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine, supstituirajući Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Sporni Zakon ima pravnu prirodu domaćeg zakona i objavljen je u ‘Službenom glasniku Bosne i Hercegovine’. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine može mijenjati ili dopunjavati zakone koje je nametnuo visoki predstavnik, što dodatno potvrđuje njihov karakter domaćeg zakonodavstva”, ističe se.
Iz Ustavnog suda su naveli da je Krivični zakon BiH izmijenjen potpuno legitimno i da se odluka visokog predstavnika ne smatra “aktom”, već legitimnim dijelom zakona.
“Ustavni sud zapaža da je temeljni zahtjev načela lex scripta – da krivično djelo mora biti propisano zakonom, a ne aktom koji nije zakon – u konkretnom slučaju ispunjen. Sporni član 203a KZBiH normativno je sadržan u KZBiH, koji je zakon u formalnom i suštinskom smislu. Činjenica da je izmjenu i dopunu tog zakona donio visoki predstavnik, supstituirajući zakonodavno tijelo, ne mijenja formalni karakter akta kao zakona. Stoga navodi podnosilaca zahtjeva o kršenju zahtjeva lex scripta nisu osnovani”, rečeno je u ovoj odluci.
U kontekstu tvrdnje da tekst izmjena zakona nije bio javno dostupan, Ustavni sud je podsjetio na nekoliko činjenica.

“Sporni Zakon objavljen je 1. jula 2023. godine na službenoj internetskoj stranici OHR-a, koja predstavlja zvanični javni izvor odluka visokog predstavnika. Također, naknadno je nakon nekoliko dana objavljen i u ‘Službenom glasniku Bosne i Hercegovine’, broj 47/23 od 7. jula 2023. godine, koji je zvanični glasnik za objavljivanje propisa u Bosni i Hercegovini. Isto tako, član 4. spornog Zakona izričito propisuje datum stupanja na snagu, odnosno 2. juli 2023. godine, čime je spriječena svaka arbitrarnost ili neizvjesnost u pogledu vremena od kojeg se zakon primjenjuje. Na kraju, donošenju spornog Zakona prethodilo je intenzivno medijsko izvještavanje o poduzetim zakonodavnim mjerama u Narodnoj skupštini Republike Srpske i najavljenim mjerama visokog predstavnika”, piše u odluci Ustavnog suda.
Na kraju ovog dijela objašnjenja navode da su najviši predstavnici vlasti Republike Srpske bili su u potpunosti svjesni mogućnosti donošenja spornog Zakona, budući da je njihovo prethodno političko djelovanje i bilo razlog intervencije visokog predstavnika.
Dalje su apelanti naveli da je izmjena Krivičnog zakona bila neodređena, odnosno da formulacija “odluka visokog predstavnika” nije prepoznata u Ustavu BiH niti u Krivičnom zakonu BiH.
Ustavni sud u objašnjenju citira tekst izmjene i iznosi mišljenje da je i ovaj dio zahtjeva neosnovan.
“Ustavni sud konstatira da opisano zabranjeno ponašanje ispunjava zahtjev određenosti. Naime, pojmovi ‘ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje’, te ‘spriječi odnosno na drugi način omete’ jasno opisuju radnje koje konstituiraju krivično djelo. Ovi pojmovi nisu neobični niti nestandardni u krivičnopravnoj terminologiji KZBiH. Krug adresata norme jasno je razgraničen upućivanjem na pozicije u institucijama Bosne i Hercegovine na svim nivoima vlasti i u svim administrativno-teritorijalnim jedinicama. Pojmovi ‘službena osoba’ i ‘odgovorna osoba’ definirani su u Općem dijelu KZBiH, pa nema nejasnoće u pogledu ličnog dosega norme. Objekt krivičnog djela, odnosno ‘odluka visokog predstavnika’, označava specifičan, formalizovan, javno dostupan i numeriran skup akata. Odluke visokog predstavnika su pisani, zvanični akti objavljeni na internetskoj stranici OHR-a i u ‘Službenom glasniku Bosne i Hercegovine'”, navodi se u objašnjenju Ustavnog suda.
Referirali su se i direktno na dio zahtjeva u kojem se navodi da “odluka visokog predstavnika” nije sadržana u Ustavu BiH.
“Nepostojanje zakonske definicije određenog pojma samo po sebi ne znači da je krivičnopravna odredba nedostatno određena, posebno ako se taj pojam može razumjeti iz konteksta i dostupnih izvora. U Bosni i Hercegovini nesporno postoji jasan i dostupan korpus odluka visokog predstavnika koji svaka zainteresirana osoba može pronaći i upoznati se s njihovim sadržajem”, istakli su.
Ustavni sud se referirao i na tvrdnju iz zahtjeva da je izmjenama zakona “onemogućena ustavna debata” i da su motivi bili “isključivo politički”.
“Naime, iz zapažanja visokog predstavnika proizlazi da je osnovni razlog za donošenje spornog Zakona bilo osiguranje efektivnog provođenja odluka visokog predstavnika i odluka Ustavnog suda, s ciljem zaštite vrijednosti od izuzetnog ustavnog i međunarodnog značaja, kao što su teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, stabilnost i funkcioniranje njenih institucija, provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma i vladavina prava u najširem smislu, što su vrijednosti koje su zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine i utvrđene normama međunarodnog prava na koje Ustav Bosne i Hercegovine upućuje. Dakle, zaštitni objekt iz člana 2. KZBiH u kontekstu spornog člana 203a KZBiH nije ličnost visokog predstavnika niti njegov politički autoritet kao takav, već poštivanje konačnih i obavezujućih odluka koje, u skladu s Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma i drugim međunarodnim aktima, proizvode pravne učinke u pravnom poretku Bosne i Hercegovine”, piše u ovoj odluci.
Ustavni sud dalje navodi da tvrdnje iz apelacije nisu osnovane zbog samog teksta izmjene zakona.
“U odnosu na tvrdnje podnosilaca zahtjeva da sporni član 203a KZBiH u suštini kriminalizira političko neslaganje ili učešće u ustavnoj debati, Ustavni sud ukazuje da iz teksta spornog člana 203a KZBiH jasno proizlazi da se inkriminacija ne odnosi na izražavanje političkog mišljenja, kritiku, neslaganje s odlukama visokog predstavnika ili učešće u javnoj, parlamentarnoj ili ustavnopravnoj raspravi o njihovoj osnovanosti, opsegu ili uopće opravdanosti postojanja institucije OHR-a. Upravo suprotno, sporni član 203a KZBiH odnosi se isključivo na konkretno postupanje, odnosno neprimjenjivanje, neprovođenje, neizvršavanje ili na drugi način nepoštivanje odluke visokog predstavnika, te sprečavanje ili ometanje njene primjene, provedbe ili izvršenja, od strane tačno određenog kruga osoba (službenih i odgovornih osoba u institucijama vlasti) koje su, po prirodi svoje funkcije, pozvane da takve odluke primjenjuju”, piše u objašnjenju.