Bandit. Tko za njime žali bolje da ga nema. To misle stanovnici Škabrnje s kojima smo razgovarali nakon vijesti o smrti krvnika i ratnog zločinca Ratka Mladića. Podsjetimo, on je umro u 85. godini u zatvorskoj bolnici u Haagu, gdje je služio doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, u kojoj je ubijeno više od 8000 ljudi. Mladić je svoj krvnički zanat ispekao mnogo prije. Još 1991., baš u Škabrnji, gdje su Srbi 18. i 19. studenog masakrirali 43 civila i 15 branitelja. Međutim, za taj zločin nikad nije odgovarao. Njegovom smrću zauvijek je nestala šansa da se žrtve iz Ravnih kotara prije 35 godina pravno prepoznaju pred sudom.
Malo se tko danas, nakon vijesti da je u četvrtak popodne umro u zatvoru, rado prisjeća kasne jeseni 1991. godine.
– Izašao sam među zadnjima tog jutra, a sa mnom je bilo dvadesetero djece. Ne mogu više o tome ni govoriti, cijeli svijet zna tko je Ratko Mladić, svi sve znaju, a za zločin ovdje ipak nije odgovarao – kazuje Martin Žilić, branitelj s 1630 dana ratnog staža.
Zapovjednik obrane Škabrnje, Marko Miljanić, tog je sumornog ponedjeljka u studenom 1991. godine čuo Ratka Mladića kako izdaje zapovijedi. Naime, u 7.30 sati počeo je topnički napad, mjesto je blokirano na dva smjera i ljudi koji su ostali u okruženju nisu imali kamo, osim preko minskog polja. Škabrnja se branila koliko je mogla i čime je raspolagala.
– Četrnaest puta sam tražio pomoć, ali ona nije stigla. Čuo sam na radiostanici kad mu je pukovnik Tripko Čečović rekao da nema više streljiva i da se mora povući, a Ratko Mladić mu je odgovorio: ‘Nastavi napade, ako se povučeš, ja ću te strijeljati’ – prisjeća se Marko Miljanić.
Napadi su se nastavili, a nije samo Čečović sudjelovao u njima kao zapovjednik. Miljanić nabraja imena, prezimena, mjesta u kojima žive.
– Pukovnik Mile Uzelac još živi u Vojvodini. Sretko Lakić je umro prošle godine, ljudski život ide kraju, svi mi to dobro znamo. Ali ovdje imamo žrtve, nesporan ratni zločin, a pravde s ovog svijeta nismo vidjeli. Kao čovjek vjerujem i u drugi sud, ali za ovozemaljski je gotovo. Nije fer prema majci koja je u jednom danu izgubila tri sina. I to ne u nesretnom slučaju nego su ubijeni. Osim njih, ta je žena ukupno ostala bez 12 članova svoje obitelji – kazuje Miljanić, svjestan i svojih godina.
– Imam 75 godina i potpuno je jasno da nećemo dočekati ništa vezano za ratni zločin u Škabrnji. Ni što se tiče Haaga, ali ni naše države. Vrijeme prolazi i sve nas čeka isto. Danas je Škabrnja obnovljena, neprepoznatljiva, u mjestu se živi, a dvostruko veći broj Škabrnjana živi izvan nje. Ljudi se više ne pitaju kako je sve ovo moguće. Napraviti ratni zločin, a pritom izbjeći optužnicu. Logičkog objašnjenja za mene i za moje sumještane nema – dodaje Miljanić.
Ratko Mladić u Hrvatskoj je osuđen za napad na Kijevo te granatiranje Šibenika i Sinja. No mjesto koje je doista doživjelo svu brutalnost i krvnikovu bezosjećajnost svoju pravnu satisfakciju dočekalo nije. Iako je u svojoj karijeri balkanskoga krvnika upisao i genocid u Srebrenici, što je najgori mogući oblik ratnog zločina, Mladić je u Škabrnji četiri godine ranije pokazao na što je sve spreman.
– Borbe su trajale cijeli dan, jurio sam na sve strane, slao sam kurire od Ražovljeve glavice pa dokle god je trebalo. Ali tad su se već čuli jauci ubijanih životinja i ljudi. Čuli su se vriskovi, ljudi su ubijani… To je nešto što nikad neću i ne mogu zaboraviti. Ljudi koji su se našli u tom trenutku u mjestu nisu imali nikakve šanse. Očito nije bilo govora o tome da se oni zarobe ili poštede jer je pokolj krenuo vrlo brzo nakon što su Mladićevi vojnici ušli u mjesto.
Ovakav povijesni tijek, koji je završio smrću odgovornog za zločin, ostavlja gorak okus. Zanemarene rane faze rata i njegove žrtve za pravosuđe su ostale nevidljive. Čovjek koji je zapovijedao, donosio odluke, izdavao naredbe na terenu, čak i prijetio smrću svojim podređenima, otišao je, a da se nikad nije suočio sa žrtvama Škabrnje, obiteljima koje su ostale iza ubijenih i koje ih nikad ne zaboravljaju. Nekoliko tisuća ljudi svake godine sudjeluje u obilježavanju dana kad se dogodio ratni zločin koji izgleda kao uvertira za daljnje postupke Ratka Mladića.
– Mi smo ga vidjeli u Zadru na pregovorima mjesec dana ranije. Bio je snajperistu na dohvat, ali nitko nije ni pomislio da će mjesec dana kasnije krenuti na Škabrnju. Ali kad sve zbrojim naknadno, bilo je jasno da će čovjek napraviti zločin. Bio je ekstremist, došao je u Knin s Kosova, na čelo Kninskoga korpusa. Oni jesu bili jaki i naoružani, i u ovom slučaju završilo je ratnim zločinom – kazuje Miljanić, kojem je potpuno sjela informacija da je krvnik mrtav, ali da se za zločin u Škabrnji izvukao.
Malo mjesto u Ravnim kotarima ostalo je tako nepravedno u sjeni, kao i zločini koje je počinio Ratko Mladić, kad se sukob preselio u Bosnu i Hercegovinu. Čovjek koji je završio u svjetskim medijima, i to kao krvnik i zlotvor, svoj je krvavi trag počeo upravo u Škabrnji.
– Svjedočio sam, zvao i govorio. Je li se moglo više, uvjeren sam da se moglo, ali nije na meni da ja sudim. Postoje istrage, pravni mehanizmi, ali malo tko je za njih mario. Iako sam svjestan da je počinio i genocid, ali žrtve su žrtve, bez obzira na brojeve – zaključuje Miljanić.
Pravne knjige, spisi, pa potom i zatvorska ćelija, zauvijek su zatvorene u slučaju Mladić. Jedino što odolijeva vremenu je sjećanje preživjelih članova obitelji koji su morali doći na obdukciju u zadarsku bolnicu. Naime, nekoliko dana od pokolja predana su tijela ubijenih, a zbog pritiska međunarodne zajednice naknadno su predani i posmrtni ostaci još devet ubijenih osoba. Obdukcija je ustanovila da su ljudi stradali od eksplozija ili prostrjelnih rana iz neposredne blizine. Neke od žrtava bile su žive pregažene tenkom, a starije osobe nisu imale uši. Sve to nije bilo dovoljno da se pokrene mehanizam i da Ratku Mladiću sude za prvi ratni zločin koji je počinio.
