data-nosnippet>
Trideseta proširena sjednica Predsjedništva HDZ-a BiH održana je sinoć u Mostaru, a obilježile su je pripreme stranačkih tijela za aktivnosti povezane s Općim izborima 2026. godine te o aktualnim političkim prilikama u Bosni i Hercegovini.
„U organizacijskom dijelu sjednice razmotreni su proceduralni koraci za predstojeće razdoblje, rad stranačkih organizacija na terenu te obveze i rokovi utvrđeni izbornim propisima i aktima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH.
Posebna pozornost posvećena je pravodobnoj razmjeni informacija i usklađenom postupanju svih stranačkih razina u skladu s važećim pravilima.
Politička rasprava bila je usmjerena na pitanja koja utječu na stabilnost i učinkovitost rada institucija u Bosni i Hercegovini, kao i na teme koje su obilježile sastanke i događaje u proteklom razdoblju.
Ocijenjeno je kako Politički dijalog treba voditi prema održivim rješenjima, uz poštivanje ustavne strukture Bosne i Hercegovine i ravnopravno sudjelovanje triju konstitutivnih naroda u procesima odlučivanja.
Na sjednici je razmatran i europski put Bosne i Hercegovine, posebno provedba preuzetih obveza i potreba za dogovorom domaćih političkih aktera.
Naglašeno je kako puna ustavna ravnopravnost i legitimno političko predstavljanje hrvatskog naroda nisu izdvojena pitanja, nego dio političke stabilnosti, međusobnog povjerenja i nastavka procesa europskih integracija“, naveli su iz HDZ-a BiH.
Legitimno predstavljanje po mjeri HDZ-a
Zašto Dragan Čović šuti kada Hrvate u Republici Srpskoj predstavlja Dodik?
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović taj je pojam pretvorio u središnje političko pitanje Bosne i Hercegovine, tvrdeći da bez njega nema jednakopravnosti Hrvata, funkcionalne države ni europske budućnosti.
No postoji problem koji HDZ BiH rijetko spominje.
Ako Hrvati moraju sami birati svoje političke predstavnike, zašto to načelo ne vrijedi i u Republici Srpskoj?
Dodikovi Hrvati
Dok HDZ BiH godinama osporava izbor člana Predsjedništva BiH kada nije iz njihove političke opcije, u bh. entitetu Republika Srpska hrvatske predstavnike godinama bira lider SNSD-a Milorada Dodika.
Najpoznatiji primjer je Anja Ljubojević, sada već bivša potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda i članica SNSD-a. Javnosti je ostala poznata po izjavi da je Hrvatica, ali da je njezin predsjednik Milorad Dodik te da je Republika Srpska njezina država.
Čović nikada nije pokrenuo političku kampanju tvrdeći da Ljubojević nije “legitimna predstavnica Hrvata”. Nije tražio izmjene zakona zbog njezina izbora, niti je tvrdio da su Hrvati u Republici Srpskoj obespravljeni zato što ih predstavljaju političari iz Dodikove stranke.
Dvostruki kriteriji
U Federaciji BiH HDZ BiH tvrdi da nije dovoljno da neko bude Hrvat po nacionalnosti – mora imati i potporu većine hrvatskih birača.
Ako je to načelo univerzalno, zašto se ne primjenjuje i u Republici Srpskoj?
Postavlja se i pitanje ko je hrvatskim biračima u Republici Srpskoj dao mogućnost da biraju političku alternativu koja bi doista predstavljala njihove interese? I zašto HDZ BiH o tome gotovo nikada ne govori?
Odgovor je jasan – upravo zato što u tom slučaju Čović ne bi mogao kritizirati bošnjačke političke stranke, nego svog dugogodišnjeg političkog partnera Milorada Dodika.
Godinama HDZ BiH i SNSD zajedno čine okosnicu vlasti na državnoj razini. Čović i Dodik često koordiniraju političke stavove, zajedno blokiraju ili podržavaju zakone te nastupaju kao partneri u ključnim pregovorima.
U takvim okolnostima pitanje hrvatskog predstavljanja u Republici Srpskoj gotovo nikada ne postaje tema.
To ostavlja dojam da je tzv. „legitimno predstavljanje“ načelo koje vrijedi samo kada se dovode u pitanje odluke političkih protivnika, ali ne i kada bi moglo narušiti odnose sa SNSD-om.
Niko ne osporava pravo HDZ-a BiH da zagovara izmjene Izbornog zakona ili drukčiji model izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
No svako političko načelo mora biti dosljedno.
Ako se tvrdi da Hrvate moraju predstavljati političari koje su izabrali Hrvati, tada bi isto pitanje trebalo postaviti i za hrvatske predstavnike u Republici Srpskoj.
Ako se, međutim, o tome uporno šuti, teško je izbjeći zaključak da se legitimno predstavljanje koristi selektivno – kao politički argument protiv jednih, ali ne i protiv vlastitih partnera.
Piši propalo
Službeni stav Europske unije je da Bosna i Hercegovina ne može postati punopravna članica s izbornim modelom koji se temelji isključivo na etničkim kriterijima bez provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava (ECHR). Izmjene izbornog zakona koje zagovara Dragan Čović i HDZ BiH fokusirane su primarno na “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda”, dok Europska unija inzistira na uklanjanju diskriminacije građana na temelju njihove etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta.
Europski sud je u više navrata presudio da je ustavni i izborni sustav BiH diskriminatoran jer građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici triju konstitutivnih naroda (Hrvati, Bošnjaci, Srbi) onemogućuje kandidiranje za Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Provedba ovih presuda je nulti prioritet i jedan od ključnih uvjeta iz Mišljenja Europske komisije za pristupanje EU.
Prijedlozi koje zagovara Čović usmjereni su na rješavanje “hrvatskog pitanja” unutar postojećeg etničkog okvira. S druge strane, EU zahtijeva reformu koja će uspostaviti ravnotežu između kolektivnih prava naroda i individualnih prava građana, što zahtijeva i izmjene samog Ustava BiH.
Preporuke Venecijanske komisije
Tijela EU se pri ocjenjivanju izbornog zakonodavstva strogo oslanjaju na mišljenja Venecijanske komisije, koja ne podržava uvođenje novih etno-teritorijalnih podjela ili dodatnih etničkih koeficijenata pri glasanju, jer bi to zemlju dodatno udaljilo od europskih demokratskih praksi.
Čovićev prijedlog u obliku u kojem insistira isključivo na etno-mehaničkim rješenjima bez rješavanja prava “Ostalih” ne može proći konačni filter u Bruxellesu. Da bi zakon bio usklađen s europskim putem, on mora biti dio šireg paketa koji paralelno rješava i presude domaćih sudova i presude ECHR-a.
Politički paradoks u BiH
U političkom ozračju Bosne i Hercegovine paradoksi nisu rijetkost, no jedan od najizraženijih odnosi se na raskorak između proeuropskih deklaracija i konkretnog djelovanja na terenu. U središtu te rasprave često se nalazi Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, čija politika otvara ozbiljna pitanja o stvarnim prioritetima na putu prema Bruxellesu.
Dok se u javnim istupima redovito pozicionira kao predvodnik “europskih vrijednosti” i zagovornik ubrzanog puta BiH prema Europskoj uniji, kritičari upozoravaju na postupke koji izravno usporavaju taj proces. Kao najočitiji primjeri navode se povremene opstrukcije u radu ključnih državnih institucija, poput Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, gdje se političkim nedolascima ili uvjetovanjima blokira usvajanje važnih zakona.
Drugi, još dublji paradoks leži u samom sadržaju izborne reforme koju Čović i njegova stranka ultimativno zahtijevaju. Model izbornog zakona koji se temelji isključivo na etničkom ključu i konceptu “legitimnog predstavljanja” u izravnoj je suprotnosti s temeljnim zahtjevima Europske unije. Bruxelles, naime, kroz provedbu presuda Europskog suda za ljudska prava (poput predmeta Sejdić-Finci i drugih), jasno insistira na ukidanju diskriminacije i jačanju građanskih prava.
